Preko 400 postrojenja za desalinizaciju vode nalazi se uz Perzijski zaljev. Koriste se za održavanje rada industrije, održavanje zelenih terena za golf i, što je najvažnije, za gašenje žeđi stanovnika regije.

 

 

 

Zemlje Perzijskog zaljeva zatvaraju proizvodnju nafte i plina kao rezultat američko-izraelskog rata protiv Irana, ali nije samo njihova energetska infrastruktura trenutno talac iranskih raketa i dronovima koji im oduzimaju snagu: hrana i voda su također taoci.

 

 

Preko 400 postrojenja za desalinizaciju vode nalazi se uz Perzijski zaljev. Koriste se za održavanje rada industrije, održavanje zelenih terena za golf i, što je najvažnije, za gašenje žeđi stanovnika regije, piše Middle East Eye.

 

 

“Bilo bi apsolutno pogubno kada bi Iran počeo napadati te objekte. Ta infrastruktura predstavlja ogromnu ranjivost koja se proteže duž obale“, rekao je za Middle East Eye Mohammed Mahmoud, voditelj za Bliski istok u Institutu za vodu, okoliš i zdravlje Univerziteta Ujedinjenih naroda.

 

 

Neke zemlje Perzijskog zaljeva, poput Saudijske Arabije, imale su velike količine slatke vode pod zemljom, ali one su se iscrpile kako su se njihove ekonomije transformirale iz beduinskih i malih trgovačkih društava u velike ekonomije i odredišta za iseljenike. Postrojenja za desalinizaciju počela su nicati u velikom broju 1960-ih i 1970-ih, a od tada su se proširila.

 

 

Zaljev čini oko 60 posto globalnog kapaciteta za desalinizaciju vode, ali brojke su još veće kada se države pojedinačno promatraju. U UAE-u 42 posto pitke vode dolazi iz postrojenja za desalinizaciju; u Kuvajtu je to 90 posto; u Omanu 86 posto; a u Saudijskoj Arabiji 70 posto.

 

 

Jedan analitičar iz Perzijskog zaljeva koji radi na presjeku geopolitike i sigurnosti hrane u regiji rekao je za MEE da su neke države stvorile strateške zalihe, ali za male države poput Katara i Bahreina, one bi se mogle iscrpiti za nekoliko dana ako bi im se uništila postrojenja za desalinizaciju.

 

 

“Ne možete ni zamisliti koliko te ekonomije intenzivno koriste vodu. Pogotovo sada kada ulazimo u proljeće i ljeto. Nemaju plan ako se ti objekti napadaju“, rekao je analitičar koji je želio ostati anoniman, piše Middle East Eye.

 

 

Industrija u Zaljevu ‘intenzivno troši vodu’

 

 

Američka ambasada u Saudijskoj Arabiji izjavila je u povjerljivoj depeši iz 2008. da samo postrojenje za desalinizaciju u Jubailu u kraljevstvu opskrbljuje Rijad s preko 90 posto pitke vode. Zaljev se diverzificirao izgradnjom više postrojenja u posljednjih 20 godina, ali je i dalje jednako ovisan o tim postrojenjima.

 

 

Petrohemijske rafinerije i postrojenja za proizvodnju u zemljama Perzijskog zaljeva također zahtijevaju ogromne količine slatke vode.

 

 

“Najvažniji dio korištenja vode je za ljudsku potrošnju: pitka voda. Ali ta potrošnja vode je najmanja u usporedbi s industrijskom i poljoprivrednom upotrebom“, rekao je Mahmoud za MEE. “A industrije regije Perzijskog zaljeva vrlo intenzivno koriste vodu.“

 

 

Stručnjaci kažu da činjenica da postrojenja za desalinizaciju u Zaljevu nisu bila meta napada pokazuje da Islamska Republika djeluje suzdržano.

 

 

Kako rat napreduje, sve je jasnije da je Iran koristio sofisticirano ciljanje kako bi napao američke radarske instalacije, diplomatske objekte i energetsku infrastrukturu. Najveća bahreinska rafinerija nafte eruptirala je u petak nakon iranskog napada.

 

 

“Trenutno se čini da je iranska strategija napad na energetsku infrastrukturu u Zaljevu kako bi nametnuo ekonomske troškove. Kad bi Iran htio bombardirati ta postrojenja za desalinizaciju, lako bi to mogao učiniti, ali to bi bilo vrlo eskalirajuće“, rekao je Christian Henderson sa Univerziteta u Leidenu, istraživač političke ekonomije i sigurnosti hrane na Bliskom istoku.

 

 

Priče o izravnom učestvovanju zaljevskih država u američkom napadu utihnule su posljednjih dana. Njihova ranjivost na vodu mogla bi biti jedan od razloga zašto nerado eskaliraju.

 

 

Iran je poslao kontradiktorne poruke u vezi s Hormuškim tjesnacem, uskim plovnim putem na koji se Bahrein, Kuvajt, Katar i UAE oslanjaju za izvoz energije i uvoz robe i hrane.

 

 

Stvarnost je takva da se tjesnac suočava s de facto zatvaranjem, a zapadne osiguravajuće grupe odbijaju pružiti pokriće za ratne rizike, ostavljajući sve osim najneustrašivijih brodovlasnika da ga prolaze.

 

 

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca, uz ozbiljno poremećen zračni promet, znači da je Zaljev također osjetljiv na nestašicu hrane.

 

 

„Neke zaljevske države uvoze više od 80 do 90 posto hrane. Cijeli njihov ekonomski model temelji se na uvozu. Zatvaranje brodskih ruta i luka to će poremetiti“, rekao je Henderson, piše Middle East Eye.

 

 

Poremećen ekonomski model

 

 

“Vlade rade na tome da to spriječe, ali neizbježno će doći do paničnog kupovanja“, rekao je. „Uz to, zemlje Perzijskog zaljeva, a svakako UAE, pripremile su i gomilale osnovne potrepštine za, rekao bih, tri do šest mjeseci“, rekao je Henderson.

 

 

Zemlje Perzijskog zaljeva oslanjaju se na zračni prijevoz za velik dio uvoza hrane. Neki komentatori primjećuju da su zemlje Perzijskog zaljeva razvile snažne poljoprivredne sektore. Na primjer, UAE i Saudijska Arabija glavna su regionalna središta mliječne industrije. Ali njihove krave ovise o uvoznim sirovinama. UAE je veliki potrošač lucerne iz Arizone.

 

 

Čak i dok UAE pokušavaju ponovno otvoriti Međunarodnu zračnu luku Dubai, drugi regionalni zračni prostori ostaju zatvoreni, a teretni letovi mogli bi biti poremećeni, kažu stručnjaci.

 

 

Zatvaranje Hormuškog tjesnaca znači da će prehrambeni proizvodi morati ulaziti u Bahrein, UAE i Katar preko ulaznih luka u Saudijskoj Arabiji i Omanu koje su manje pogođene.

 

 

“Povećani troškovi dostave i osiguranja očitovat će se u inflaciji hrane. Bit će potrebna značajna reorganizacija ako sve preusmjere preko luka Sohar i Jeddah“, rekao je Henderson, misleći na luke u Omanu i Saudijskoj Arabiji.

 

 

Neke zemlje Perzijskog zaljeva, posebno UAE, također su se pojavile kao ključna središta za pretovar i preradu hrane za Aziju i Afriku. Čak i ako ih Iran ne cilja konkretno, rat bi mogao preokrenuti njihove poslovne modele.

 

 

Na primjer, kompanija Al Khaleej Sugar sa sjedištem u Dubaiju posjeduje najveću svjetsku rafineriju šećera u luci. Godišnje uvozi 1,6 miliona metričkih tona sirovog šećera i godišnje izvozi oko 1,3 miliona tona rafiniranog šećera.

 

 

Tvrtka Al Khaleej Sugar izjavila je u četvrtak za Reuters da je otvorena i radi normalno te da ima zalihe sirovina za dvije godine.

 

 

(Middle East Eye)

ARAPSKE ZEMLJE STRAHUJU OD NAJGOREG SCENARIJA: Šta ako Iran učini nezamislivo i napadne OVA POSTROJENJA?