Od euforije na burzi do strateške katastrofe: Kako je Trumpov "gotovo završen" rat postao noćna mora - Sarajevograd.CLICK

Rat zamišljen kao blitzkrieg se vrlo brzo pretvorio u rat iscrpljivanja u kome Iran ima mnogo prednosti.

Svijet vjerovatno nikad u historiji nije vidio haotičniji narativ agresora o razlozima agresije. Uveliko smo u drugoj sedmici američko-izraelske agresije na Iran, a zvanični razlozi za nju se mijenjaju češće nego čarape. Zapravo, Izrael je nešto malo dosljedniji i jasno je da je Netanyahuov razlog promjena režima i ako je moguće, a on je vjerovatno mislio da će uz američku vojnu silu to biti moguće, čerečenje te zemlje po etničkim linijama. Rječju uništenje Irana i posljedično uspostavljanje izraelske hegemonije nad Zapadnom Azijom.

Međutim, Trumpova administracija nije bila u stanju da ne protivriječi samoj sebi duže od 24 sata. Tako da smo imali ‘preventivni rat’ zato što će Iran napasti Izrael ili američke interese ili zalivske zemlje, pa smo zatim imali takođe ‘preventivni rat’ zato što će Izrael napasti Iran i onda će Iran odgovoriti napadom na američke baze u Zaljevu, naravno izraubovana laž o sprječavanju Irana da napravi (za dvije sedmice) nuklearnu bombu, sprječavanje Irana da napravi interkontinentalnu raketu kojom će gađati SAD (to je kreativna novina, pa sve do eshatološkog trabunjanja ‘sekretara rata’ Peta Hegsetha o ‘božijem ratu’.

Senator Chris Van Hollen je vjerovatno najbliže istini glede američkog učešća u agresiji kada je rekao da Netanyahu, koji je sanjao o napadu na Iran 40 godina sve to vrijeme nije našao dovoljno glupog predsjednika koji bi uvukao Sjedinjene države u taj rat. Sada jeste.

Sudeći po nekim Trumpovim reakcijama rat koji je započeo 28. februara u petak se trebao završiti do ponedeljka prije otvaranja njujorške burze. Onda je to produženo na dvije nedelje, pa na možda dva mjeseca, da bi se rasteglo do septembra ili oktobra. No i to se može pomjerati po vremenskoj liniji, pa kada je Trump u ponedeljak 9. marta za CBS izjavio da je rat “vrlo završen” i da su SAD “daleko” ispred roka, jer Iran sada “nema mornaricu, komunikacije ni zračne snage”, samo nekoliko sati nakon što je Hegseth rekao “tek smo počeli”, svi pomisliše ‘gotovo je’. Proglasiće pobjedu i izvući se iz kučina u koje se upleo. Međutim, to se ispostavilo kao ‘finta’ za oživljavanje burze i ništa više.

Kao što je jednom rekao poznati američki filozof Mike Tyson: “Svi imaju plan dok ne dobiju udarac u lice.” Ako su SAD i imale plan – da li neko zaista vjeruje da Pete Hegseth sa viškom testosterona i golim okom vidljivog manjka inteligencije može da napravi plan? – taj plan se izjalovio koliko odmah. Sjedinjene države su ostale bez vojnih baza u zemljama Zaljeva i još bolnije skupe opreme (naročito radara) vitalne za odbranu kako tih baza, zemalja Zaljeva i nadasve Izraela.

Ideja da će ubistvom vrhovnog vođe zemlja upasti u haos i da će se sistem urušiti je strateška greška čiju cijenu je za sada nemoguće tačno utvrditi, ali završni račun može biti katastrofalan kako za SAD tako i Izrael. Terorisanje i nikad prije tako otvoreno činjenje ratnih zločina i zločina protiv humanosti koje tako prilježno čini agresorski dvojac SAD-Izrael neće umanjiti tu katastrofu. Kad kažem ‘katastrofa’ mislim samo iz vizure argesora. Regija može uz mnogo diplomatskog truda biti bolja bez američkog prisustva i sa dobrano potkresanim hegemonističkim/ekspanzionističkim krilima Izraela.

“Sykes-Picot 2026: vrijeme je za prekrajanje mape Bliskog istoka” naslov na izraelskom portalu Ynetnews objavljen u prvim danima rata. Autor piše: “U realnom vremenu pratimo propast sporazuma Sykes-Picot i povratak autentičnoj strukturi Bliskog istoka – mozaiku plemena, klanova i lokalnih emirata.” otkrivajući vlažan san Izraela – fragmentaciju regije. “Ovdje leži fascinantan paradoks: Izrael je efektivno postao izvođač radova za sunitski svijet,” piše otvoreno o eksploataciji sektaštva.

Autor je zaboravio da je “autentična struktura Bliskog istoka” nekoliko vjekova bilo Osmansko carstvo, što će reći nije baš bilo tako iscjepkano na sitne zalogaje koje bi ovaj cionistički plan progutao.

Zaljevske zemlje se, bar za sada ne pecaju na tu udicu iako ih pritiska niko drugi nego megacionistički senator Lindsey Graham. U pozivu da se pridruže agresiji na Iran kaže: “Kada padne ovaj režim imaćemo novi Bliski istok i pravićemo tone para.” Hmmm, tone para su Kuvajt, Katar, Bahrein, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i Oman VEĆ dali kao reket Sjedinjenim državama i posebno Trumpovoj administraciji, da bi se to (mafijaško) osiguranje prvom prilikom pokazalo u najboljem slučaju nepouzdano, a u najgorem bezvrijednim – nisu ih zaštitili.

Turska je (opet) oaza mira i stabilnosti u vatrenom obruču. Nedvosmisleno je osudila agresiju na Iran i iranske napade na bratske zemlje.

Vrtoglavu telefonsku diplomatiju Ankare je teško ispratiti. Međutim, ono nije teško zamisliti, umjesto šturih saopštenja o telefonskim razgovorima, Erdoğana i/ili Fidana kako razložno i smirujuće ubjeđuju sagovornike iz regije da ne ulaze ni u kakav avanturizam.

Nema nikakve sumnje da Izrael želi da uvuče i Tursku u rat. Dvije navodne balističke rakete koje su se kretale ka Turskoj vrlo vonjaju na ‘false flag’ operaciju. Prva 4. marta nije ni pronađena, jedino što je palo su ostaci rakete presretača ispaljene sa američkog razarača u Mediteranu. Druga, navodno ispaljena 8. marta je nađena u livadi kod Gaziantepa, ovog puta ostaci presretača nisu nađeni. Iranski predsjednik Pezeshkian sa kojim je predsjednik Erdoğan razgovarao 9. marta je izjavio da rakete koje su ušle u turski zračni prostor nisu iranskog porijekla i da će se to pitanje temeljito istražiti.

S obzirom da je Iran još na početku prešao na takozvanu decentralizovanu mozaičku odbranu, što znači da ne postoji lanac komande od vrha ka dole, nego jedinice imaju autonomiju djelovanja nije nemoguće da se neka i odmetne ili probuši od strane Mossada. Međutim, u krajnjoj liniji nije bitno, s obzirom da rakete nisu napravile nikakvu štetu niti bilo koga povrijedile, a Turskoj na pamet ne padaju avanture.

Da je istina prva žrtva rata je stari klišej, međutim, danas, postojanjem društvenih mreža taj klišej dobija novu dimenziju, jer se istina ubija sa svih mogućih strana, a dezinformacije se šire brže i lakše od šumskog požara. O deep-fake i drugim produktima umjetne inteligencije da ne govorimo.

Turska je, po prirodi stvari, meta specijalnog rata, kad već u pravi nije uskočila. Gomila dezinformacija, što iz anonimnih što iz medijskih izvora se plasira o Turskoj. Turski Direktorat za komunikacije ima pune ruke posla pišući demantije, a to je uvijek poput trčanja uzbrdo. Pogotovo kada crnu propagandu plasiraju novinske agencije i/ili mejnstrim mediji.

Svega je tu bilo od tvrdnji da je Turska otvorila vazdušni prostor za agresore, da je ušla u rat, da će ući u rat ali se cijenka ukidanjem CAATSA sankcija (cijenkanje kao orijentalistički stereotip), da je baza Incirlik uništena (na to se čak primio američki pukovnik u penziji Douglas McGregor). Međutim, šlag na toj kiseloj torti je došao od Reutersa, 6. marta je objavio eksluzivu da je Nacionalna obavještajna agencija (MIT) tražila pomoć britanske obavještajne agencije MI6 u zaštiti sirijskog predsjednika Al Share. No comment.

Rat zamišljen kao blitz krieg se vrlo brzo pretvorio u rat iscrpljivanja u kome Iran ima mnogo prednosti. Zapadni mediji ne reflektuju to, nego dijele Trumpov bravado, koji je sve bljeđi.

Prof. John Mearsheimer govoreći o ratu protiv Irana je rekao: “Volim podsjećati ljude da smo tokom Vijetnamskog rata dobili svaku bitku. O tome nije bilo sumnje. Ali smo izgubili rat. Dakle, možete pobijediti na taktičkom nivou. Pitanje je šta se dešava na strateškom nivou.” Čak i da uzmemo na početku opisan galimatijas američkih ciljeva rata ozbiljno možemo reći da nijedan nije postignut.

(Stav)