Šešelj između Trumpa i Khameneija: Skinuo kokardu, pa nabacio turban

Svijet se mijenja, trumpovi dolaze i odlaze, ajatolasi se smjenjuju, ali je sigurno da je Šešeljeva nedosljednost jedina konstanta na koju se u Srbiji uvijek mogu osloniti. Samo žali Bože ljudi koje je širom naše regije njegova politika koštala života.

Ako postoji disciplina u kojoj je Vojislav Šešelj neprikosnoveni olimpijski šampion, to nije ni pravo, ni “naučno” bavljenje nacionalizmom, već vrhunska, besramna nedosljednost. Čovjek koji je decenijama gradio karijeru na ksenofobiji, “odbrani krsta” i crtanju krvavih granica, sada podsjeća na zbunjenog turistu koji istovremeno pokušava rezervirati termin u Bijeloj kući i put u Teheran.

Kada je Donald Trump pobijedio na američkim izborima prvi put, Šešelj je doživio neku vrstu političkog klimaksa. Odjednom mu Zapad više nije bio tako mrzak, pod uvjetom da njime upravlja milijarder. Dok se normalan svijet pitao šta Trumpova pobjeda donosi globalnoj ekonomiji, Šešelj je puštao četničke pjesme i unosio se u lice evropskim diplomatama poput Michaela Davenporta.

Trump će doći u Srbiju ako ja pobijedim – grmio je ovaj četnički vojvoda, očigledno zaboravljajući da je Trump personifikacija onog istog kapitalizma i imperijalizma protiv kojeg je Šešelj, navodno, ispisao hiljade stranica u Sheveningenu. Ipak, ideologija je kod Šešelja uvijek bila rastezljiva kategorija. Bitno je samo da se galami, pa makar to bilo i uz uzvike “Trump, Trump, Srbine”.

Međutim, vrhunac njegovog ideološkog cirkusa desio se nedavno. Čovjek koji je devedesetih bio glavni ideolog progona onih koji “nisu naši” i koji je plašio narod “islamskim fundamentalizmom”, odjednom se našao u redu za upisivanje u knjigu žalosti u Ambasadi Irana u Beogradu.

Vojvoda, s onim istim izrazom lica kojim je nekada najavljivao granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag, sada izražava nadu da će “pravdoljubivi iranski narod pobijediti”. Dok se u prošlosti bavio Hrtkovcima i slanjem dobrovoljaca da “brane srpstvo”, danas tuguje za ajatolahom. S pravom se može postaviti pitanje da li je Šešelj u međuvremenu zamijenio kokardu turbanom ili jednostavno više ne bira društvo u svojoj očajničkoj borbi za mrvicu medijske pažnje.

Njegova historija je historija apsurda. Od disidenta koji je robijao u komunističkim zatvorima, preko Miloševićevog “omiljenog opozicionara”, do haškog optuženika koji je sudnicu pretvorio u reality show – Šešelj je uvijek bio majstor skretanja pažnje sa sopstvene nebitnosti.

Sjetimo se samo onih čuvenih “zahrđalih kašika” kojima je prijetio neprijateljima. Danas te iste kašike koristi da zahvati malo Trumpovog populizma, pa malo iranskog antiamerikanizma, praveći nejestiv ideološki bućkuriš koji može progutati samo najvjernija (i najzaboravnija) publika.

Analitičari kažu da Šešelj samo “zna komunicirati sa svojim biračima”. Ako je tako, onda on svoje birače smatra ljudima s ozbiljnim deficitom pamćenja. Jer, samo neko ko je potpuno zaboravio šta je Šešelj govorio 1991. godine može povjerovati u ono što trabunja 2026.

Bilo kako bilo, Vojislav Šešelj ostaje ono što je oduvijek i bio – politički performer koji bi, da mu donosi pet minuta na televiziji, sutra vjerovatno postao i vatreni zagovornik Evropske unije protiv koje je uvijek zdušno govorio. Svijet se mijenja, trumpovi dolaze i odlaze, ajatolasi se smjenjuju, ali je sigurno da je Šešeljeva nedosljednost jedina konstanta na koju se u Srbiji uvijek mogu osloniti. Samo žali Bože ljudi koje je širom naše regije njegova politika koštala života.

(Stav)