Dodik i Čović "svađom" homogeniziraju glasače pred oktobarske izbore - Sarajevograd.CLICK

Bošnjaci, kao narod koji najviše ulaže u stabilnost države, moraju kritički gledati na ove “varnice”. One su samo dimna zavjesa koja treba sakriti činjenicu da ni Dodik ni Čović nemaju šta drugo ponuditi svojim biračima osim straha od onog drugog.

Dok politička sarajevska čaršija i patriotske snage godinama upozoravaju na opasnu spregu Milorada Dodika i Dragana Čovića, koja se često doživljava kao “škripac” za Bosnu i Hercegovinu, najnovija dešavanja u Derventi pokazuju da je taj savez u svojoj srži zapravo jedna velika šarena laža. Savez Srba i Hrvata, onakav kakvim ga predstavljaju lideri SNSD-a i HDZ-a, ne samo da je historijski neprirodan zbog dubokih i krvavih rana iz prošlosti, već je i duboko licemjeran, služeći isključivo kao alat za održavanje moći pred svake izbore, a nikako za dobrobit običnom, malom Srbinu i Hrvatu.

Prisjetimo se marta 2023. godine. Tada je hrvatski predsjednik Zoran Milanović, uz očigledno odobrenje ili barem svjesno žmirenje vlasti u Banjoj Luci, stigao u Derventu kako bi odlikovao 103. brigadu HVO-a. Tada Milorad Dodik nije dizao buku. Tada je strateško partnerstvo s Čovićem i dodvoravanje Zagrebu bilo važnije od srpskih žrtava koje je opozicija u RS u tom vremenskom okviru, poput Borenovića, stalno spominjala.

Međutim, sada, u susret oktobarskim izborima, ploča se mijenja. Odjednom, Dodik “ne dozvoljava” postrojavanja i govori o “poraženim snagama”, dok Čović uzvraća oštrim tonom da Dodik drži “dalje ruke od hrvatskog naroda”.

Ono što prosječan građanin, a posebno Bošnjaci koji najviše osjećaju posljedice blokada ovog dvojca, moraju prepoznati jeste klasični predizborni manevar. Dodik i Čović su svjesni da njihova “ljubav” ne pije vode kod naroda koji se sjeća ratnih godina. Da bi osigurali svoje glasačke bazene u oktobru, oni moraju periodično “zaratiti”.

Dodik mora pokazati mišiće kako bi povratio poljuljani nacionalni kredibilitet, dok Čović koristi priliku da kroz ulogu žrtve opet nametne temu “legitimnog predstavljanja” i ugroženosti. To je providna strategija. Naime, u Sarajevu nastupaju kao blok koji ucjenjuje državne institucije, a na terenu, u Derventi, glume neprijatelje kako bi homogenizirali svoje biračko tijelo.

Ovaj sukob jasno dokazuje ono što se iz Sarajeva godinama tvrdi, a to je da je savez Dodika i Čovića potpuno neprirodan. On nije utemeljen na zajedničkoj viziji bolje Bosne i Hercegovine, već na zajedničkom planu slabljenja države. Ali, čim dođe do pitanja ko je kome nanio više zla u ratu, taj savez puca po šavovima.

Dok se oni prepiru oko toga ko smije položiti vijenac, a ko ne, Bosna i Hercegovina gubi dragocjeno vrijeme. Za probosansku politiku i sve one koji Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom, ovo je jasan signal – ovaj dvojac je stabilan samo kada treba rušiti, a duboko podijeljen kada treba graditi. Bošnjaci, kao narod koji najviše ulaže u stabilnost države, moraju kritički gledati na ove “varnice”.

One su samo dimna zavjesa koja treba sakriti činjenicu da ni Dodik ni Čović nemaju šta drugo ponuditi svojim biračima osim straha od onog drugog.

Isto tako, valja istaći da su ova trvljenja oko Dervente zapravo dokaz slabosti obojice lidera. Njihov savez je brak iz koristi koji se pred svake izbore pretvara u kontrolirani razvod, da bi se odmah nakon zatvaranja birališta ponovno ujedinili u blokadama države. Pitanje je samo do kada će im ta predstava prolaziti.

Dok oni zauzimaju strateške pozicije za oktobar, jedini koji iskreno brane interese države ostaju oni koji odbijaju učestvovati u ovakvim igrankama. Ako je kojim slučajem ovaj rat stvaran, time će najviše profitirati Bosna i Hercegovina, ali je teško povjerovati u to.

(Stav)