Državu za fotelju: Hronologija ustupaka Trojke "kadrovskim potrebama" HDZ-a - Sarajevograd.CLICK

Imenovanjem osoba koje negiraju presude za ratne zločine, onih koji nemaju pravne reference ili onih koji otvoreno zagovaraju etničke podjele, Trojka nije “otkočila procese”, već je u mnogome kompromitirala samu suštinu građanske i multietničke države u koju se zaklinje.

Ovih dana svjedočimo pravoj političkoj ofanzivi Naše stranke, koja se u javnosti pokušava nametnuti kao žrtva “novog-starog saveza” SDA i HDZ-a. Povod za ovu lavinu reakcija i, slobodno možemo reći, političke kuknjave, jeste smjena Dragana Miokovića s pozicije predsjedavajućeg Predstavničkog doma Federacije Bosne i Hercegovine. Iz Naše stranke stižu dramatične optužbe o udruživanju snaga etnonacionalista kako bi se uklonili “principijelni kadrovi Trojke”.

Međutim, ova mantra o “izdaji” i “povratku u prošlost” pati od jednog ozbiljnog nedostatka, a to je selektivno pamćenje i potpuno odsustvo samokritike. Dok Naša stranka danas prstom upire u HDZ zbog smjene Miokovića, zgodno zaboravlja da je upravo njihova ruka, zajedno s ostatkom Trojke, bila presudna u učvršćivanju moći Dragana Čovića i isporučivanju najvažnijih pozicija u državi kadrovima HDZ-a.

Licemjerno je optuživati HDZ za “udruživanje sa SDA” samo onda kada se ugroze fotelje Trojke, dok se istovremeno šuti o tome kako je ta ista Trojka omogućila izbor osoba čiji su stavovi i biografije u direktnoj suprotnosti s građanskim vrijednostima u koje se Naša stranka zaklinje. Kako bismo razumjeli dubinu današnje “iznenađenosti” Dragana Miokovića i njegovih kolega, moramo se podsjetiti na ustupke kojima je Trojka, korak po korak, gradila današnju dominaciju HDZ-a.

Kada je koalicija Trojka, koju čine SDP, Narod i pravda, Naša stranka, preuzela kormilo vlasti na federalnom i državnom nivou, obećana je “nova politika” – politika dijaloga, transparentnosti i odmaka od etnonacionalnih blokada. Međutim, kroz vrijeme sve je glasniji postao eho kritika da je ta “nova politika” zapravo postala teren za ispunjavanje dugogodišnjih želja Dragana Čovića i HDZ-a BiH.

Cijena “mira u kući” i opstanka u foteljama, sudeći prema imenovanjima, plaćena je prepuštanjem ključnih poluga moći kadrovima koji ne samo da su bliski HDZ-u, već su opterećeni kontroverzama koje duboko dijele bh. društvo.

Prvi veliki test moralnog kompasa Trojke bio je izbor Lidije Bradara za predsjednicu Federacije BiH. Iako je Bradara godinama poznata po bliskim vezama s ratnim zločincem Dariom Kordićem, to nije spriječilo zastupnike Trojke da joj daju odlučujuće glasove. Čak i nakon što je javno izjavila da se “ne odriče prijatelja” i da zločinac nakon odslužene kazne to više nije, Trojka je ostala pri svom izboru, pravdajući to ustavnim rokovima i “funkcionalnošću Federacije”.

Vjerovatno najdugotrajnija i najmučnija epizoda ovog partnerstva bila je višemjesečna saga oko imenovanja Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Uprkos upozorenjima stručne javnosti, nevladinog sektora i dijela opozicije da Vukoja nema nikakvog pravosudnog iskustva te da je bio na listi HDZ-a za Dom naroda, Trojka je disciplinirano provela Čovićev plan. Glasovima SDP-a, NiP-a i Naše stranke, Vukoja je dobio doživotni mandat u najvažnijoj sudskoj instanci u zemlji, čime je HDZ-u osigurana dugoročna kontrola nad ustavno-pravnim procesima.

Kada se činilo da su ustupci dosegli vrhunac, na red je došao prijedlog za Upravni odbor Federalne televizije. Među predloženim imenima našao se Zoran Krešić, novinar čije su izjave o “potrebi obnove Herceg-Bosne” i brutalno vrijeđanje institucija BiH izazvale zgražanje javnosti. Iako su se pojedinci iz Trojke, poput Naše stranke, deklarativno ograđivali, njihova uloga u radnim tijelima koja su Krešića ocijenila kao “najboljeg kandidata” ostaje neizbrisiva mrlja. Podrška čovjeku koji priziva rušenje ustavnog poretka FBiH radi stvaranja etničkog entiteta, paradoks je koji Trojka još nije suvislo objasnila.

Korijeni ovog popuštanja Trojke Draganu Čoviću i njegovim željama sežu još u 2021. godinu i izbor gradonačelnika Mostara. Tada su vijećnice tadašnjeg BH Bloka, koji je bio svojevrsna preteča Trojke, Irma Baralija i Boška Ćavar, svojim suzdržanim glasovima, odnosno odbijanjem da podrže zajedničkog kandidata probosanskih stranaka Zlatka Guzina protiv HDZ-a, direktno omogućile izbor Marija Kordića. Ovaj potez je u javnosti interpretiran kao “isporučivanje Mostara Čoviću” pod krinkom principijelnosti, dok je u stvarnosti zabetonirao dominaciju HDZ-a u gradu na Neretvi.

Svima je jasno da je politički pragmatizam dio svake koalicije i nema tu ništa sporno, ali u slučaju Trojke on je opasno ušao u zonu kapitulacije pred zahtjevima HDZ-a. Imenovanjem osoba koje negiraju presude za ratne zločine, onih koji nemaju pravne reference ili onih koji otvoreno zagovaraju etničke podjele, Trojka nije “otkočila procese”, već je u mnogome kompromitirala samu suštinu građanske i multietničke države u koju se zaklinje. Pitanje koje ostaje jeste šta je sljedeće na Čovićevoj listi želja i ima li Trojka snage da barem jednom kaže “ne”.

(Stav)