Može li Amerika istovremeno obuzdati Iran i Kinu

Ukrajina, Tajvan i Bliski istok više nisu odvojeni sigurnosni teatri, već dijelovi iste strateške slagalice u kojoj potezi jedne strane imaju direktne posljedice na drugu. Upravo u toj dinamici leži ključ razumijevanja budućih poteza velikih sila.

U trenutku kada rastu tenzije u azijsko-pacifičkom regionu, Sjedinjene Američke Države ponovo su jasno signalizirale strateški prioritet Tajvan kada je riječ o isporukama naoružanja. Ova poruka dolazi u osjetljivom geopolitičkom trenutku i predstavlja mnogo više od tehničke odluke – riječ je o direktnom elementu strategije odvraćanja prema Kini.

Uprkos ranijim zabrinutostima da bi Saudijska Arabija mogla preteći Tajpej u redu za dobijanje protivbrodskih raketa Harpoon, američke vlasti su demantovale te navode. Na saslušanju u Kongresu, direktor Agencije za saradnju u oblasti odbrambene sigurnosti, Michael F. Miller, iznio je jasan stav: Tajvan ostaje prioritet u realizaciji odbrambenih isporuka.

Ako se pojavi izbor između isporuke Harpoona Saudijskoj Arabiji ili Tajvanu, prioritet će imati Tajvan – naglasio je Miller.

Riječ je o ugovoru iz 2020. godine koji predviđa isporuku 100 obalnih raketnih sistema i 400 raketa Harpoon Block II. Ukupna vrijednost paketa procjenjuje se na 2,37 milijardi dolara, a završetak isporuka očekuje se do 2028. godine.

Američki zvaničnici su potvrdili da Tajvan ima prednost čak i u odnosu na druge važne partnere kada je riječ o naprednim sistemima, uključujući protivbrodske rakete Harpoon. Ova odluka nije samo pitanje prioriteta u isporuci, već signal dugoročne posvećenosti sigurnosti ostrva koje Peking smatra svojom teritorijom.

Za Kinu, Tajvan predstavlja mnogo više od teritorijalnog pitanja. Radi se o simbolu nacionalnog jedinstva, ali i o strateškoj tački koja omogućava kontrolu pristupa zapadnom Pacifiku. U vojnom smislu, Tajvan je dio tzv. prvog otočnog lanca – geostrateške linije koja ograničava kineski izlaz na otvoreni okean. Upravo zbog toga, eventualna kineska invazija ne bi bila samo regionalni sukob, već događaj sa globalnim posljedicama – od poremećaja trgovinskih ruta do potencijalnog direktnog sukoba velikih sila.

Umjesto direktnog obećanja vojne intervencije, SAD već godinama primjenjuju strategiju poznatu kao “odvraćanje kroz naoružavanje”. Cilj je učiniti svaku vojnu akciju protiv Tajvana toliko skupom i rizičnom da postane neisplativa. U tom kontekstu, sistemi poput Harpoon raketa imaju ključnu ulogu jer omogućavaju Tajvanu da ugrozi kineske ratne brodove prije nego što se približe obali, čime se značajno komplikuje svaka amfibijska operacija.

Posebnu težinu ima potvrda tzv. šest garancija, definisanih još tokom administracije Ronald Reagan, koje i danas oblikuju američki pristup. Ovi principi podrazumijevaju da SAD neće konsultovati Kinu o prodaji oružja Tajvanu, da neće vršiti pritisak na Tajvan u pregovorima s Pekingom, niti će postaviti rok za prekid vojne podrške. U suštini, riječ je o dugoročnoj i stabilnoj sigurnosnoj podršci bez obzira na političke okolnosti.

Međutim, ovaj strateški okvir danas se mora posmatrati u svjetlu istovremenog sukoba između Sjedinjene Američkih Država i Izraela sa Iranom, koji dodatno komplikuje globalnu sigurnosnu sliku. Angažman SAD-a na Bliskom istoku otvara pitanje raspodjele vojnih resursa, političke pažnje i strateškog fokusa. Trenutni sukob s Iranom, troši američke kapacitete koji bi u suprotnom bili usmjereni prema Indo-Pacifiku.

Iz perspektive Pekinga, upravo takva situacija može predstavljati strateški priliku. Sada kada su američke snage i političko vodstvo zaokupljeni krizom na Bliskom istoku, smanjuje se vjerovatnoća brze i odlučne reakcije u slučaju eskalacije oko Tajvana. Drugim riječima, paralelni konflikt sa Iranom potencijalno slabi kredibilitet američkog odvraćanja u Aziji, makar u kratkom roku.

S druge strane, SAD nastoje izbjeći upravo takav scenario demonstracijom da mogu voditi više kriznih žarišta istovremeno. Upravo zato insistiranje na prioritetu Tajvana u isporukama oružja ima dodatnu težinu – to je poruka da ni jedan drugi sukob, uključujući onaj sa Iranom, neće potisnuti Indo-Pacifik sa vrha američke strateške agende.

Ipak, realnost ostaje složena. Dugotrajan sukob s Iranom mogao bi iscrpiti resurse, povećati političke podjele unutar SAD-a i otvoriti prostor za testiranje američkih crvenih linija u drugim dijelovima svijeta. U takvom scenariju, rizik od kineskog pritiska na Tajvan – bilo kroz vojnu demonstraciju sile, blokadu ili ograničenu vojnu intervenciju – postaje znatno veći.

Kombinacija ovih faktora ukazuje na sve izraženiju međuzavisnost globalnih kriznih tačaka. Ukrajina, Tajvan i Bliski istok više nisu odvojeni sigurnosni teatri, već dijelovi iste strateške slagalice u kojoj potezi jedne strane imaju direktne posljedice na drugu. Upravo u toj dinamici leži ključ razumijevanja budućih poteza velikih sila.

(Stav)