Šta je izraelska "Samsonova opcija": Svijet bi morao biti zabrinut - Sarajevograd.CLICK

Prag koji su izraelske vlasti postavile za upotrebu nuklearnog oružja je opasno nizak

Decenijama je svijet tretirao izraelski nuklearni arsenal kao neugodnu tajnu – nešto za što svi znaju da postoji, ali malo ko je spreman otvoreno razgovarati o tome. Izrael nikada nije zvanično priznao da posjeduje nuklearno oružje, ali je među sigurnosnim stručnjacima široko poznato da zemlja održava značajan nuklearni kapacitet.

Procjene institucija poput Međunarodnog instituta za istraživanje mira u Stokholmu sugeriraju da Izrael posjeduje otprilike 80 nuklearnih bojevih glava, zajedno sa sistemima za isporuku koji bi mogli uključivati avione i balističke rakete. Politika koja upravlja ovim arsenalom poznata je kao “nuklearna neprozirnost”.

Izrael niti potvrđuje niti negira postojanje svog oružja. U praksi, ova dvosmislenost je omogućila međunarodnoj zajednici da izbjegne suočavanje s teškim pitanjem: pod kojim okolnostima bi Izrael zapravo koristio oružje?

To pitanje je danas važnije nego ikad u posljednjim decenijama, dok Sjedinjene Američke Države i Izrael vode opasan rat protiv Irana. U subotu je Iran napao izraelski grad Dimonu u kojem se nalazi ključni nuklearni objekt, pokazujući da može uzvratiti na napade na vlastite nuklearne lokacije.

Izraelsko strateško razmišljanje dugo je oblikovano strahom od egzistencijalne prijetnje. Za razliku od većine nuklearnih država, čije se doktrine vrte oko odvraćanja ili konkurencije s drugim nuklearnim silama, izraelski narativ o sigurnosti ukorijenjen je u uvjerenju da bi se zemlja mogla suočiti s uništenjem ako se rat odlučno okrene protiv nje, piše Al Jazeera.

Izraelski lideri su više puta regionalne sukobe – od ratova 1967. i 1973. do sadašnjih sukoba s Iranom i oružanim grupama u Gazi i Libanu – predstavljali kao borbu za nacionalni opstanak. Taj način razmišljanja je izuzetno važan kada je u pitanju nuklearno oružje.

U većini nuklearnih doktrina, prag za upotrebu nuklearnog oružja je namjerno postavljen izuzetno visoko. Nuklearno oružje postoji prvenstveno da bi odvratilo druge nuklearne sile. Izraelsko strateško razmišljanje uvodi drugačiju varijablu: mogućnost da se nuklearno oružje razmotri ako država vjeruje da je njen opstanak ugrožen zbog prijetnje od države koja nema nuklearno oružje.

Strateška literatura dugo je raspravljala o onome što se ponekad naziva “Samsonova opcija” – ideji da bi Izrael mogao pribjeći nuklearnom oružju ako se suoči s porazom.

Bez obzira na to da li takva doktrina formalno postoji ili ne, logika koja stoji iza nje je jasna. Ako država istinski vjeruje da je njen opstanak ugrožen, pritisak na dramatičnu eskalaciju postaje mnogo veći.

Ta zabrinutost postaje još značajnija kada se posmatra u kontekstu trenutnog regionalnog stava Izraela. Izrael je uključen u sve veću mrežu sukoba i konfrontacija širom Bliskog istoka – od Gaze do Libana, Sirije i Irana. Mogućnost ratova koji se odvijaju na više frontova više nije teoretska.

U takvom scenariju, izraelski lideri bi sebe mogli doživljavati ne samo kao one koji vode konvencionalni rat, već i kao one koji se suočavaju s regionalnom koalicijom.

Što više država tumači svoje ratove kao egzistencijalne, to je niža psihološka barijera ekstremnoj eskalaciji. Upravo je to razlog zašto su nuklearne doktrine u većini zemalja ograničene krutim strateškim okvirima i međunarodnim nadzorom.

Međutim, izraelski nuklearni arsenal postoji gotovo u potpunosti izvan međunarodne regulacije. Izrael nije potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, a njegovi nuklearni objekti nisu podložni istim režimima inspekcije koji regulišu većinu drugih država.

Ovo stvara rijetku situaciju u globalnoj sigurnosti: državu s nuklearnim oružjem čiji kapaciteti i doktrina ostaju uglavnom zaštićeni od međunarodne kontrole. Dok se svijet decenijama fokusirao na sprječavanje širenja nuklearnog oružja u drugim dijelovima Bliskog istoka, jedini postojeći nuklearni arsenal u regiji ostao je uglavnom izvan rasprave.

Nedavni događaji u Gazi također postavljaju teška pitanja o pragovima eskalacije. Od oktobra 2023. godine, izraelska vojna kampanja u Gazi rezultirala je ubistvom desetina hiljada Palestinaca i gotovo potpunim uništenjem većeg dijela infrastrukture teritorije.

Čitava naselja su sravnjena sa zemljom. Bolnice, škole i civilna infrastruktura su više puta pogođene. Razmjere uništenja navele su mnoge organizacije za ljudska prava i pravne stručnjake da kampanju opišu kao genocidnu.

Intenzitet bombardovanja je bio izvanredan. Neki vojni analitičari procjenjuju da je eksplozivna snaga bačena na Gazu tokom ranih faza rata samo po sebi iznosila nekoliko puta veću eksplozivnu snagu atomske bombe iz Hirošime.

Poređenje ne sugeriše ekvivalentnost između nuklearnog i konvencionalnog oružja. Razaranje nuklearne detonacije bilo bi znatno veće. Ali otkriva nešto važno o obimu sile koju su izraelski lideri bili spremni da angažuju kada vjeruju da je nacionalna sigurnost ugrožena.

Ako je država spremna da oslobodi tako ogromno uništenje konvencionalnim sredstvima, postavlja se neugodno pitanje: koji bi bio njen prag ako bi vjerovala da zapravo gubi rat?

Još jedan faktor o kojem se rijetko raspravlja u strateškim debatama je politička klima unutar samog Izraela. Sadašnja izraelska vlada se široko opisuje kao najtvrđa u istoriji zemlje, sa ministrima koji otvoreno zagovaraju ekstremne stavove u vezi sa Palestincima i regionalnim protivnicima.

Istovremeno, izraelsko društvo je posljednjih godina prošlo kroz značajne političke promjene, sa rastućom podrškom za nacionalističkije i militarizovanije politike. To čini prag onoga što bi se moglo percipirati kao “egzistencijalna prijetnja” još nižim.

Sve ovo bi trebalo zabrinuti ostale nuklearne države i međunarodne institucije zadužene za sprječavanje nuklearnog Armagedona. A u kontekstu tekućeg američko-izraelskog rata s Iranom, to bi ih trebalo potaknuti na akciju.

(Stav)