Pjesnik koji je Sarajevu dao dušu, a Bosni glas: "Nikad nas nisu iskreno priznali, niti će, dokle god se sami ne dovedemo do pameti" - Sarajevograd.CLICK

Sidranovo stvaralaštvo bilo je neraskidivo vezano za sudbinu Bosne i Hercegovine. Pisao je o ratu, stradanju i identitetu, ali i o univerzalnoj ljudskoj potrebi za dostojanstvom.

Smrt Abdulah Sidran 23. marta 2024. godine označila je kraj jednog izuzetnog životnog i stvaralačkog puta, ali ne i kraj njegove prisutnosti u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Kako je sam znao reći, “ispisao se iz živih”, no njegova riječ, njegovi stihovi i filmske priče nastavili su da žive među ljudima koji su ga čitali, slušali i voljeli.

Rođen 2. oktobra 1944. u Sarajevu, gradu kojem je posvetio cijeli svoj opus, Sidran je bio mnogo više od pisca – bio je hroničar jednog vremena i duše jednog grada. Upravo je Sarajevo nazivao planetom, prepoznajući u njegovoj svakodnevici univerzalne priče o boli, humoru i opstanku. Njegov mezar u dvorištu Ferhadija džamije danas postaje mjesto tihe komunikacije s pjesnikom, svojevrsno “svratište” za one koji su navikli na njegove duge, iskrene razgovore.

Svjetska afirmacija

Svjetsku afirmaciju stekao je kao scenarista filmova koji su obilježili bosanskohercegovačku, jugoslavensku i evropsku kinematografiju, među kojima su “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Otac na službenom putu”, “Kuduz” i “Savršeni krug”. Njegova književna djela, poput zbirki “Sarajevska zbirka”, “Sarajevski tabut” ili autobiografskog romana “Otkup sirove kože”, ostavila su dubok trag u regionalnoj i svjetskoj književnosti, a njegova poezija prevođena je na više evropskih jezika. Predstave za koje je on pisao tekstove slove za najizvođenije i najtraženije, poput one “U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce”.

Sidranovo stvaralaštvo bilo je neraskidivo vezano za sudbinu Bosne i Hercegovine. Pisao je o ratu, stradanju i identitetu, ali i o univerzalnoj ljudskoj potrebi za dostojanstvom.

Historija Bosne je historija otimanja za Bosnu. Nikad nas nisu iskreno priznali niti će nas ikada iskreno priznati dokle god se sami ne dovedemo do pameti – upozoravao je Sidran u intervjuima potpisnika ovih redova.

Njegovi stihovi nosili su poruku koja nadilazi granice: da se patnja nikada i nikome ne ponovi. Istovremeno, u njegovim djelima uvijek je bilo mjesta za humor – kao oblik otpora i način preživljavanja. Govorio je da “ne smije postojati mjesto na kojemu nema mjesta za humor”, potvrđujući vlastitim životom koliko je smijeh često bio jedina odbrana od stvarnosti.

Njegova pjesma “Ne može se živjeti u Sarajevu” možda najbolje oslikava taj odnos prema gradu i životu: svakodnevica ispunjena susretima, pričama i emocijama koje oduzimaju vrijeme, ali ga istovremeno čine vrijednim.

Glasni kritičar

Bio je i glasni kritičar društveno-političkih prilika. Govorio je da Bosna i Hercegovina živi “u laži”, opterećena naslijeđem Dejtonskim mirovnim sporazumom, koji je, prema njegovim riječima, onemogućio njen puni razvoj. Smatrao je da je riječ o političkom konstruktu bez stvarnog moralnog i pravnog uporišta, nametnutom voljom velikih sila, te je pozivao na njegovo preispitivanje i prevazilaženje.

Gledajte, mi smo žrtveno janje jednog nemoralnog političkog međunarodnog sporazuma i koliko god bilo grijehova na našoj strani, pogrešnih poteza, neznanja, nepameti, u krajnjoj liniji taj tzv. mirovni sporazum Dejtonski je nešto što onemogućava napredak. On je stvoren da državu Bosnu privede nestanku koji bi izgledao prirodan. Međunarodna zajednica ovdje od nas traži da sarađujemo sa onima koji ne žele da Bosna postoji. Nama su u upravljanju Bosnu gradili oni koji su je uništavali i koji su sada samo promijenili mehanizme kojima isti posao rade. Dakle, taj međunarodni sporazum, koji je zapravo nelegalan, on ima samo politički legitimitet. Nema ni pravni, ni moralni, ni etički, ni povijesni, ni nikakav drugi. Ima samo legitimitet vojne sile, autoriteta, dakle političke volje velikih sila – opominjao je Sidran.

Ali, nikada se nije prestao nadati…

“Bijo, limvo te”

Profit je kao poludjela životinja. Neko vrijeme čovjek upravlja novcem i kapitalom koji ima, ali neminovno u tom razvoju dolazi u fazu u kojoj onda taj njegov novac upravlja njime. Obrne se odnos vlasništva. Nisi ti više vlasnik svoga novca, nego je tvoj novac vlasnik nad tobom i gospodar nad tobom. I u tom smislu ja se nadam, jer ne može čovjek ni umrijeti bez nade, a kamoli živjeti, da će ti novi, čudesni, nevjerovatni tehnološki procesi i razvoj uz tu mladu raju, uz nove generacije, čiste od naših anomalnih i svih drugih opterećenja, moći izvesti planetu, čovječanstvo, društvo tamo gdje je Gospodar svemira htio da bude. Ovo kako je sad, ovo je sotonino djelo. Ovo nije djelo dobroga Boga – kazivao je Sidran.

Iza javne oštrine krila se, međutim, izuzetna emotivnost. Sidran je često govorio o ličnim borbama, razočaranjima i nepravdama, ali i o snazi koju je crpio iz porodice. Njegova posljednja rukom napisana poruka, upućena supruzi Biji – “Bijo, limvo te” – svjedoči o dubokoj, intimnoj dimenziji čovjeka čije su riječi doticale hiljade.

Stravična je spoznaja da činjenje dobrih djela ne može proći nekažnjeno. Meni se potvrdilo milion puta. I šta drugo nego uznemiren od takvih saznanja nego gledati u plafon i plakati. Ja se dakle održavam i zahvaljujem Bogu što je tako, time što imam okruženje ljudsko divno, plemenito. Ako bismo mi imali u kući recimo 100 KM, pa ja brzopleto nekome posudio 50, pa prijavio ženi: “Zeznuo sam se maloprije, nešto me spopalo pa prepolovih ono”, ona bi rekla: “A ima u mene 50, mogao si mu dati cijelu stoju”. Jedna vrsta podudarnosti karaktera, sličnosti. Nemam, dakle, ja snagu i niko je nema da sam kroz život prolazi i da relativno normalno funkcioniše – govorio je Sidran.

Brojna priznanja

Sidran je opjevao Bosnu, patnju bošnjačkog naroda, koja je imala univerzalnu poruku – da se nikada i nikome ne ponovi.

Nije Sidran dao svoju Bosnu, a ni njegova Bosna nije dala njega. Boljelo ga je što mu domovina nema tekst za himnu, pa je napisao svoju verziju ratne 1993. godine. Nadao se da će baš ta njegova “Bosna” jednog dana postati zvanična himna. Ali, nažalost to nije dočekao.

Dobitnik brojnih priznanja, među kojima su Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva i nagrada PEN centra Francuske, član Akademije nauka i umjetnosti BiH, pa čak i majstorski kandidat u šahu, Sidran je ostao upamćen kao svestrana i autentična ličnost.

Na kraju, možda je najtačnije reći da Abdulah Sidran nije samo opisivao Sarajevo – on mu je podigao trajni literarni spomenik. A dok god se čitaju njegovi stihovi i gledaju filmovi koje je stvarao, taj spomenik neće blijedjeti.

Povodom druge godišnjice od smrti Abdulaha Sidrana, Fondacija “Sidran”, u Bošnjačkom institutu 23. marta s početkom u 19 sati, priprema program koji slavi njegov život i stvaralaštvo.

(Stav)