Mešetarilo se i kurbanima, vjerskim propisom, svjedok sam da me jedan policajac Srbin, susreo u gradu i počeo hvaliti Husejn ef. govoreći da mu je žao što je otišao jer bi mu za svaki bajram donio jedan osušen kurbanski čejrek. Poslije sam saznao da su to dobijali i neki advokati ali i drugi ljudi koji ne ulaze ni u jednu kategoriju raspodjele kurbana.

 

 

 

Prvog dana Ramazanskog programa sarajevska Televizija FACE ugostila je kontroverznog bivšeg imama Islamske zajednice BiH Huseina Hodžića koji je iznio teške optužbe na račun Islamske zajednice BiH i reisa Huseina ef. Kavazovića nekoliko dana nakon što se vratio iz Beograda gdje se susreo sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Porfirijem.

 

 

Inače, Hodžić je u proteklom periodu često napadao Islamsku zajednicu BiH sa platforme “Defter hefte” koju je pokrenuo kontroverzni aktivista Fatmir Alispahić.

 

Odmah je reagovalo Muftijstvo mostarsko koje je kazalo da nisu iznenađeni novom količinom neistina Huseina Hodžića koje je izrekao na prvi dan Bajrama u Centralnom dnevniku kod Senada Hadžifejzovića, nakon višemjesečnih priprema za ovaj “spektakularni” intervju, koje traju najmanje od oktobra prošle godine, prenijela je MINA.

 

 

Danas je reagovao i bivši imam Sadmir Mustafić, inače pokretač vrlo uspješne internet platforme IslamEDU zadužene za promociju islamskog učenja.

 

 

Njegovu objavu prenosimo u cjelosti:

 

 

Većina vas zna da od decembra prošle godine nisam u službi imama, pa samim tim nemam potrebu da bilo kome laskam ili se dodvoravam. I da sam u službi to ne bi bilo vjerski. Ovo što pišem činim iz osjećaja odgovornosti pred Allahom, kako bih, prema vlastitom iskustvu i saznanjima, pokušao doprinijeti razjašnjavanju određenih navoda koji se iznose u javnosti o mostarskom muftiji, reisu-l-ulemi i Islamskoj zajednici.

 

 

Ukoliko ste pogledali intervju na Face TV sa Husejnom Hodžićem u bajramskom prajmtajmu kojeg nam je vlasnik i voditelj navedene televizije priredio, želim podijeliti sljedeće:

 

 

Moje prvo radno iskustvo bilo je u Trebinju, gdje sam upoznao Husejna Hodžića. Tokom prvih šest mjeseci rada nisam bio formalno prijavljen, niti sam imao izdat dekret od strane Islamske zajednice. Plata mi je isplaćivana direktno iz njegovog novčanika, a blagajnoj medžlisa je imao samo on pristup jer se nalazila u njegovom stanu. U to vrijeme smatrao sam da je takva praksa posljedica specifičnih okolnosti u Trebinju. Međutim, kasnije sam zaključio da procedura mog formalnog angažmana nikada nije ni pokrenuta prema Islamskoj zajednici.

 

 

U javnim nastupima, posebno u emisijama kod Senada, Husejn Hodžić sebe predstavlja kao žrtvu određenih okolnosti dok činjenice pokazuju drugačije. Naravno, on i nema činjenica osim prostora kod Senada. Niko nije sumnjao u njegov rad jer su se intenzivno obnavljale džamije koje su bile haman paravan za sve drugo što se s vana nije moglo vidjeti. Trebinjci su mi pričali da je akcije prikupljanja sredstava lično sprovodio po Skandinaviji bez transparetnosti i da su se pare, nikom poznatih iznosa, čak u njedrima prenosile.

 

 

Jeste, bio je inicijator obnove deset džamija u Trebinju ali se nikad nije saznalo koliko je novca skupljeno ni koliko je utrošeno u njih. S obzirom i da su obnovljene džamije imale veoma kratak vijek te se nakon nekoliko godina već u njih moralo ponovo ulagati baca sumnju na čist posao. Važno je još kazati da on nije obnavljao džamije već je vodio procese obnove sa sredstvima Bošnjaka Trebinja. Prikupljenost i utrošak se nije mogao ni znati jer pod opravdanjem progona i iseljenosti Bošnjaka provodio je fiktivne izbore u medžlisu, pa su tako ljudi bili u skupštini medžlisa, a nisu ni znali da su u skupštini. Muftijstvo i Rijaset Islamske zajednice su dobijali dokumentaciju iz koje se moglo vidjeti da sve funkcioniše normalno pa tako nije bilo ni reakcija ali su sumnje bile sve veće. Npr. predsjednik medžlisa uvijek bi bio nekako van Bosne i Hercegovine, mada je bilo Trebinjaca i po Mostaru i Sarajevu koji su mogli obnašati tu funkciju, kao što je slučaj sve godine nakon njegovog odlaska. Svojim očima sam gledao po desetine bjanko potpisanih praznih papira predsjednika medžlisa koje je on popunjavao kako je htio. Dugo godina Medžlis Trebinje je bio medžlis jednog lica sa apsolutnim povjerenjem dijaspore koja ga smatrala herojem. Naizgled je sve djelovala da funkcioniše.

 

 

Mešetarilo se i kurbanima, vjerskim propisom, svjedok sam da me jedan policajac Srbin, susreo u gradu i počeo hvaliti Husejn ef. govoreći da mu je žao što je otišao jer bi mu za svaki bajram donio jedan osušen kurbanski čejrek. Poslije sam saznao da su to dobijali i neki advokati ali i drugi ljudi koji ne ulaze ni u jednu kategoriju raspodjele kurbana.

 

 

Sjećam se da je prije deset godina taj čovjek pustio suzu kod Senada rekavši sljedeće: “Zemlja se uzdrma kada vrabac donese na svojim nožicama trun vakufske zemlje na tuđe”. U istom tom trenutku držao sam ugovor gdje je za vrijeme njegovog službovanja prodano, bez saglasnosti Vakufske direkcije ili Vijeća muftija, tri duluma vakufske zemlje u selu Grančarevu uz rijeku Trebišnjicu i to po mizernoj cijeni (naravno njegovog potpisa tu nema, potpis je tadašnjeg predsjednik koji ni sam nije znao da se prodaje vakuf (barem tako su tvrdila njegova djeca). Tada je to zemljište bilo neprocijenjivo. Nikakva nužda nije bila za taj čin jer su Bošnjaci Trebinja uvijek velikodušno pomagali svoj medžlis.

 

 

Ovaj čovjek kao glavni imam, kojem je neko dao povjerenje, funkciju i dekret, je izdavao, bez saglasnosti Vakufske direkcije vakufski prostor kockarnici. Možete zamisliti čovjeka koji plače zbog vakufa na teleiviziji daje nečije dobro, nečiju stečevinu, nečiji znoj u čisti i najgori haram.

 

 

Također, sjećam se da sam se morao boriti sa nekim “opasnim” lokalcima kako bi ih izbacio iz ugovora kao posrednike, koje su potpisivali sa nazovi efendijom. Čak me jedan čovjek zvao iz Čikaga prijetivši mi jer sam njega i njegovog brata izbacio iz ugovora. Isti ovaj gore nazovi efendija je izdavao vakufe jednima, a oni drugima, što je po pravilnicma Vakufske direkcije u potpunosti zabranjeno jer u tom slučaju Islamska zajednica ne može kontrolisati koje djelatnosti će se obavljati u prostoru. U tom slučaju potpisinik prvog ugovora može izdati vakufski prostor nekome ko će npr. prodavati alkohol. Očigledno je i to moglo stati nazovi efendiji u džep pravdajući to vjernicima da se nema drugog izbora. Sve godine nakon njega, ipak, se vidjelo da izbor postoji i da sve besprijekorno funkcioniše.

 

 

Nazovi efendija je zbog afere morao podnijeti ostavku na mjesto glavnog imama kod tadašnjeg direktora uprave za vjerske poslove. Dok je iz Sarajeva došao do Trebinja već je napravio plan kako da produži svoj boravak u medžlisu. Sporazumno, podebljavam SPORAZUMNO, raskida ugovor sa Medžlisom, a zatim potpisuje honorarni ugovor na poziciju referenta za vakufsku imovinu i drugu infrastrukturu medžlisa na godinu dana tj. do svoje penzije. Sve se to dešava u 7 dana. To je moguće samo ako potpisuješ ugovore sam sa sobom. Na to ide i činjenica da je tadašnji predsjednik u to doba godine mogao samo biti na poslu u Austriji, a nikako u Trebinju. Iako je potpisivao ugovore kako je htio i iako je morao otići iz Trebinja medžlis mu isplaćuje sve plate do njegove penzije, a tvrdi, i smijem s garancijom kazati da laže i pravi smutnju, da je njega medžlis oštetio. Dakle, čovjek koji je “heroj” u očima dijaspore i javnosti oštetio je medžlis, kojeg je on “jedini” gradio, za najmanje deset hiljada maraka u platama, a dana nije proveo radeći. Na ovo nemoralno djelo nije mogao staviti ničiji potpis.

 

 

Nakon fizičkog odlaska iz medžlisa, preko noći, nekako, postaje predsjednik HU “Imaret” – kuhinje koja je bila smještena u vakufskom prostoru odmah do kancelarije Medžlisa. A prije odlaska i prekidanja službe u medžlisu potpisao je ugovor sa tadašnjim predsjednikom HU “Imaret” u kojem stoji da medžlis daje tom udruženju vakufski stan na korištenje bez naknade sve dok HU “Imaret” postoji. Naravno sve to bez saglasnosti Vakufske direkcije. I šta će kuhinji stan, na kraju krajeva. To ukazuje da je znao šta će se dešavati ali i da je napravio dobar plan kako da ostavi korijene u medžlisu iako više nije imao osnova ni zakonskih ni moralnih da tu bude.

 

 

Pretresajući dokumentaciju pronašli smo i razne druge nepravilnosti, od toga da je neko obično kovanje šupe od okoraka plaćano i po desetak hiljada maraka njegovim prijateljima, da je mešetario i sa grobnim spomenicima, nišanima i tome slično.

 

 

Na kraju krajeva, novinar Senad koji nam je napravio ovaj bajramski program, pokušavajući obezvrijediti Islamsku zajednicu i reisu-l-ulemu sa nazovi efendijom, trebao je jednostavno zaviriti u imovinski karton gospodina Hodžića pa da vidimo odakle stanovi kod Katedrale i na Otoci. Ja ne znam jesu li njegovi i nisam zavirivao u kartone ali znam da su moji prijatelji, kao studenti, upravo njemu plaćali kiriju. Ali evo možda jedno istraživanje da uradi novinar, uporedi njegova petnaestogodišnja primanja i napravi jednostavnu računicu.

 

 

Zašto je morao otići Trebinja?

 

 

Taj čovjek je, koji je tada bio pred penziju (dakle nekih 64 godine) se dopisivao i viđao sa 40 godina mlađom djevojkom (24 godine). Naravno, to je sve po slovu zakona naše države BiH legalno jer oboje su bili slobodni i punoljetni. Koliko je moralno to neka neko drugi sudi, a zato je i pokrenut disciplinski postupak od kojeg je dotični pobjegao u Crnu Goru. Ono što sigurno znam jeste da se to roditeljima djevojke, koji su se redovno družili i podržavali ga, nije svidjelo i da su duboko povrijeđeni bili. Toliko je otac djevojke ogorčen bio da je sva sreća da se nisu nikad sreli uživo. Porodica sa jasnim dokazima: porukama i slikama se obraća muftijstvu gdje počinje kraj njegove predstave i obmanjivanje ljudi. Nakon toga se utvrđuje i gore navedena mešetarenja. Evo prijedlog novinaru Senadu da i oca ove djevojke možda pozove u emisiju radi zadovoljavanja pravde i novinarske etike.

 

 

Hvala Allahu pa je Islamska zajednica, nakon utvrđenih dokaza, uvijek na moralnoj strani i da ne štiti ovakve pojedince. Tom čovjeku se nikada nije obezvrijedio njegov doprinos i žrtva ali isto tako tom čovjeku nije ostalo prešućeno sve ono što je utvrđeno kao netransparentno i nemoralno.

 

 

I on zna da ovo nije sve. Kao što je znao da se Islamska zajednica neće javno obračunavati jer su njegova nedjela štetila svima nama koji ahmediju nosimo. Ali ovo je dovoljno da se njegove laži koje iznosi javno suzbiju.

 

 

Ja sam jedan od imama koji je svjedočio ovome. Prije mene je bilo još imama koji su bili svjedoci njegovih malverzacija. U suštini ko god ga je znao duže od jednog mjeseca u godini znao je o kome se radi.

 

 

Meni je strašno žao što sam sve ovo morao napisati i mislio sam da neću nikad u nadi da će se čovjek u tim godinama pripremati za sopstvenu smrt, a ne hodati po litijama, sjediti s Porfirijem u Beogradu i lagati na instituciju od koje je živio, za koju je radio i koju je vješto iskorištavao. I da, kao što on reče na televiziji, mnoge stvari ćemo ostaviti sudu Njegovom.

 

 

 

(SB)

KOGA JE TO HADŽIFEJZOVIĆ UGOSTIO U PROGRAMU PRVOG DANA BAJRAMA: Sadmir Mustafić sve otkrio – “Blagajna medžlisa bila u njegovom stanu, mešetario kurbanima, prodavao vakufsku zemlju, dopisivao se i viđao sa…!”