Umjesto da se brane od optužnice od 3.809 stranica i 142 krivična djela, İmamoğlu i njegovi saradnici pretvaraju suđenje u cirkus: galame, provociraju sud, vrijeđaju i izbjegavaju svaki konkretan odgovor.

 

 

 

Agresija Izraela i SAD-a na Iran je skoro u potpunosti konzumirala medijski prostor u Turskoj, tako da su domaće teme pale u drugi i treći plan. Čak je i suđenje za ‘korupciju stoljeća’ – suđenje bivšem gradonačelniku Istanbula Ekremu İmamoğluu, koje je ušlo u drugu nedelju – svedeno na kratke izvještaje, koji prekidaju 24/7 medijsku koncentraciju na agresiju protiv Irana.

 

 

Ti izvještaji govore o (očekivanim) pokušajima sabotaže procesa kako od strane Ekrema İmamoğlua, tako od publike, odnosno njegovih partijskih kolega iz Republikanske narodne partije (CHP). Drugim riječima pokušajima da se od suđenja napravi cirkus.

 

 

Naprimjer, kada je zastupnik CHP-a Turan Taşkın Özer sjedio u dijelu rezerviranom za advokate odbrane umjesto u dijelu rezerviranom za zastupnike u publici, predsjedavajući sudija Selçuk Aylan ga je upozorio: “Molim vas, pređite u dio za gledaoce.”

 

 

Zastupnik CHP-a Özer ga je provocirao rekavši: “Ne ustajem sa svog mjesta; dođite i pokušajte me podići ako možete.”

 

 

Predsjedavajući sudija je odložio saslušanje do sljedećeg dana.

 

 

Prvog dana suđenja İmamoğlu je pokušao da održi “pozdravni govor”. Ukratko ne postoji nikakva namjera da se osvrne na optužnicu od 3.809 stranica i 142 odvojena nedjela za koja je optužen.

 

 

Umjesto odbrane prave predstavu, proizvode galamu, provociraju sud, pokušavaju vrijeđati i upućuju prijetnje. Nisu u stanju dati konkretne pravne odgovore na konkretne zločine, od kojih nijedan nije politički. Pokušavaju opstruirati sudski postupak. Suočeni s dokazima i svjedočenjem svjedoka to je jedino što im je preostalo.

 

 

“Moj profesionalni život traje preko četrdeset godina. Počeo sam kao reporter, a napredovao sam do dopisnika i kolumniste. Izvještavao sam o desetinama velikih slučajeva i stotinama manjih. Nikada nisam vidio takvo neznanje, iskrivljavanje i apsurd”, piše Emin Pazarcı u dnevniku Akşam.

 

 

Nisam sklon da se saglasim da je takav cirkus do sada neviđen. Suđenje pučistima u pokušaju (15. juli 2016.) je itekako imalo apsurdnih i nadrealnih momenata. Tada, naprimjer, civili pripadnici terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ) uhapšeni u ili oko zračne baze Akıncı, koja je bila komandni centar pučista, nisu priznavali prisustvo u bazi unatoč vrlo jasnim snimcima sigurnosnih kamera.

 

 

Dakle, pripadnici FETÖ-a su u stanju (rekao bih trenirani) da bezočno lažu uprkos dokazima. Da İmamoğlu & comp. operišu na sličan način je skoro nemoguće previdjeti, a za mnoge analitičare pitanje je vremena kada će se veze sa FETÖ otkriti/obnarodovati.

 

 

No, ni CHP baza u cjelini ne odobrava postupke İmamoğlua & comp, a partijsku disciplinu – naređenje da se svi CHP zastupnici nacrtaju na suđenju – je prekršilo njih 70 (od 138).

 

 

Prošle godine nije bilo jasno zašto Özgür Özel vezuje svoju političku karijeru za İmamoğlua braneći (neodbranjiv) lopovluk i korupciju. Sada postaje jasno. Vjerovanje da su te dve karijere razdvojive (bez obzira na nesumnjivo saučesništvo u kupovini glasova delegata na kongresu na kome je je Özel došao na čelo CHP-a) je išlo dotle da su mnogi predviđali da će Özel pustiti İmamoğlua niz vodu (ne bi mu bilo prvo političko izdajstvo u karijeri) kada shvati da je odbrana Ekremove korupcije nemoguća, te da izvođenjem rulje na ulice neće ništa postići – ideja da može da postigne kritičnu masu je uvijek bila smiješna.

 

 

Ta “vjernost”, ispostavlja se nije nikakav znak lojalnosti, nego svijest da su Ekrem i on u istom sosu, odnosno da je on sam ranjiv po pitanju korupcije.

 

 

Nedavni napad Özgüra Özela na ministra pravde Akına Gürleka, koji je dok je bio glavni javni tužilac Istanbula vodio istragu o “Kriminalnoj organizaciji İmamoğlu” okončanu optužnicom, se vratio kao bumerang i otkrio razlog Özelove “lojalnosti”.

 

 

Naoružan lažnim dokumentima, Özel je optužio Gürleka da je vlasnik 12 nekretnina ukupne vrijednosti 452 miliona turskih lira (otprilike 8,8 miliona eura), te da ima luksuznu jahtu, koja je usidrena u luci u Luksemburgu. Mašući falsifikovanim vlasničkim listovima “pravedničkim” gnjevom je implicirao da je to bogatstvo stečeno nezakonitim putem odnosno korupcijom.

 

 

“Mali” problem glede te optužbe je da su te tapije falsifikati. Čak i da nisu one ne bi mogle dospjeti u ruke Özgüra Özela zakonitim putem nego bi to bio rezultat kriminalne radnje, ali to je sporedno u ovoj priči. Donekle sporedno – istraga pokazuje da su osobe povezane sa PKK i FETÖ terorističkim organizacijama neovlašteno pristupale zemljišnim knjigama i provjeravale Akına Gürleka. Ono što nije sporedno je da se na te laži mogu zalijepiti samo oni koji ne znaju kako funkcioniše država, te da je imovinsko stanje državnih zvaničnika provjeravano na svakom koraku njihove karijere, a svaki nagli skok u imovinskom stanju koji se ne može objasniti (recimo nasljedstvom) ih diskvalifikuje za državnu službu i/ili političku funkciju.

 

 

Međutim, Özel upravo igra za neznalice. Luksuzna jahta u Luksemburgu? “Luksemburžani nikada ne mogu dovoljno zahvaliti Özgüru Özelu. Jer gospodin Özgür je donio more u Luksemburg. Također je izgradio marinu”, šegači se kolumnista Hürriyeta Abdulkadir Selvi.

 

 

Akın Gürlek je izašao u javnost pokazujući originalne tapije nekretnina koje posjeduje – četiri komada ukupne vrijednosti oko 30 milona TL (otprilike 586 hiljada evra), rekao je da nema jahtu, da u Luksemburgu nikad nije bio što se da provjeriti iz pasoša, te u šali da ne zna da pliva. Najavio je da će tužiti Özela za klevetu i dodao da je “Özgür Özelov primarni cilj prikrivanje ‘korupcije stoljeća’. Njegov drugi cilj, kao što znate, povezan je sa slučajem Muhittina Böceka.”

 

 

Muhittin Böcek je bivši gradonačelnik Antalye, koji je u pritvoru, pogađate – zbog korupcije. Postoji osnovana sumnja, a sada je Gürlek praktično objavio i istraga, da je Böcek 15. januara 2024. godine na jednoj benzinskoj pumpi u Manisi dao 20 miliona dolara u kešu Özgüru Özelu kao “naknadu” za ponovnu kandidaturu za gradonačelnika Antalye. Gürlek je pomenuo da podaci sa baznih stanica mobilne telefonije pokazuju da je do tog sastanka na benzinskoj pumpi u Manisi (rodnom mjestu Özgüra Özela) tog dana došlo.

 

 

Interesantno, ovu aferu je Tamar Tanrıyar, novinarka sa dugim iskustvom magazinskog izvještavanja o selebritijima, sa svim detaljima, objavila na svom YouTube kanalu Siber Haber TV bar pola godine prije nego ju je prošle nedelje obnarodovao ministar pravde. To nije utjecajan kanal po broju pregleda koji se mjere desetinama hiljada (u prosjeku 50 hiljada, rijetko preko 100), ali je Tamar objavila mnoge afere prije zvaničnih medija. Iako je protagonisti afera (među kojima su İmamoğlu i Özel) tuže za neke trivijalnosti (Twitter odnosno X nalog joj je blokiran u Tursoj “iz pravnih razloga”) nikad nije tužena za tvrdnje koje se kasnije, sa zadrškom od nekoliko mjeseci, nađu na naslovnicama novina. Interesantno.

 

 

“U državnom zemljišno-knjižnom uredu, unutar države, postoji struktura bande koja može pristupiti zemljišno-knjižnim evidencijama ministra pravde”, kaže novinar Nedim Şener u jednom podkastu i upozorava da je FETÖ još uvijek živ i aktivan. “Ono što je Mossad u Iranu, to je FETÖ ovdje.”

 

 

To bi mogla biti zloslutnija strana ove priče.

 

 

S druge strane sada su riječi Ekrema İmamoğlua “nema pojedinačnog spasenja, ili svi zajedno ili niko od na”, koje je izgovorio 30. januara prošle godine, kada je “namirisao” ili kada su mu doušnici javili da je pod istragom, kristalno jasne.

 

 

Izvještavanje sa suđenja İmamoğluu & comp. bi svakako bilo zastupljenija tema u zapadnim medijima da nema agresije SAD-a i Izraela na Iran. Nepotrebno reći i ono malo što se izvještava je nepovezivo sa činjenicama i kupuje CHP narativ da je u pitanju “politički progon” bez srama. U analizi britanskog časopisa The Economist zaključuju da “ova situacija loše sluti na tursku demokratiju i na İmamoğlua. Što Erdoğan postaje nezamjenjiviji, to će njegov najveći rival duže ostati iza rešetaka…”

 

 

Prosto je dirljivo kada su Britanci, u čijoj zemlji se hapse starci i starice zato što negoduju protiv genocida u Gazi, zabrinuti za stanje demokratije u Turskoj. Naravno, pri tome se ignorira mito, pronevjera, korupcija dokumentovana u optužnici. O činjenici da je istraga pokrenuta na osnovu prijava i žalbi članova CHP-a da ne govorimo.

 

 

“Kao nacija, gledamo drugačiju, čudnu i snoliku pozorišnu predstavu!”, završava svoju kolumnu Pazarcı.

 

 

Gledajući ovdašnju “predstavu” i njene protagoniste, nameće mi se poređenje sa protagonistima i predstavom iz Washingtona. Mnogo su slične. Ovdašnji klovnovi İmamoğlu i Özel se vrlo malo razlikuju od onih Washingtonskih patoloških lažova. I jedni i drugi lažima pletu neki svoj izmišljeni svijet i događaje, u koje može da vjeruje samo njihova primitivna, neobrazovana i kultu slična publika.

 

(Stav)

Cirkus u sudnici: Kako Imamoglu i Ozel pretvaraju “korupciju stoljeća” u politički teatar