Dokle će Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini šutjeti o poniženju katolika u Izraelu? Čega se boje, ili se više boje?

Dok su katolički vjernici širom svijeta pripremali Cvjetnicu, Izrael je odlučio pokazati ko je gospodar Svetog grada. Zabrana latinskog patrijarha kardinala Pierbattiste Pizzaballe i trojice svećenika da uđu u Crkvu Svetog groba – mjesto gdje, prema tradiciji, Isus uskrsne – samo je najnoviji potez u nizu “razumljivih sigurnosnih mjera”.

Jer, naravno, ko ne bi vidio prijetnju u grupi svećenika koji žele služiti misu sa manje od 50 ljudi? Možda su kardinala zamijenili za raketu s Golanskog otoka ili proglasili palminu grančicu oružjem za masovno uništenje.

Američki ambasador Mike Huckabee, koji nije poznat kao “sjajni” kritičar Izraela, ipak je uspio izreći da je to “teško razumjeti i opravdati.” Čak je i Huckabee, čovjek koji je jednom izjavio da “Zapadna obala ne postoji”, postao nelagodan. Zamislite taj nivo apsurda.

Ali ono što je zaista fascinantno – i duboko sramotno – jeste šutnja naših pro-establišment političara i “spajalaca” u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Dok Izrael sistematski ponižava kršćanske zajednice, zabranjuje mise, ruši crkve i optužuje časne sestre za “narušavanje javnog reda”, naši “državnici” marljivo šute i čekaju u redu za zajedničku fotografiju s Benjaminom Netanyahuom.

Gdje su sada oni koji su spremni prodati dušu za jedan let na Ben Gurionu? Zašto Plenković, Radman, Čović, Zovko i Krišto ne pozovu Bibija da im objasne da je zabrana mise zapravo “demokratska vrijednost”? Ili možda čekaju Amira Grossa Kabirija iz Mostara da im održi webinar?

Ah, Amir Gross Kabiri – čovjek koji je odlučio da Mostar, grad koji je simbol patnje i pomirenja, učini svojim malim Tel Avivom. Dok svakodnevno “kopa” po Bosni i Hercegovini, dok suštinski mijenja strukturu Aluminija i pretvara prostor u projekat za osoblje, pitanje je – ko je njegov politički zaštitnik u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Možda isti oni koji sada ne pronalaze riječi za izraelske gospodare kršćanskih svetih mjesta? Možda će oni koji sutra, ako Kabiri kaže “skočiti”, pitati “koliko visoko”?

Jer, pa, katolici u Jerusalemu bi trebali sami upravljati, ali Aluminij iz Mostara i Južna veza – to su strateški interesi. I dok Izrael ponižava franjevce i kardinale, naši političari stoje u skromnom redu, trljajući ruke i nadajući se da će ih neko primiti za razgovor o “jačanju prijateljstva”. Prijateljstvo sa zemljom koja vjerom uskraćuje svojoj braći ulazak u vlastitu crkvu na najveći hrišćanski praznik.

Da li je teško razumjeti i opravdati? Nije uopšte teško. To se zove licemjerje, i to u svom najčišćem obliku. Jedino što je još svetije od groba je naša politička pokornost. A za to, nažalost, ne treba vam ni zaštita od raketa ni sklonište – samo malo hrabrosti. Koja, kao što vidimo, nije na stanju.

Ako danas gledate navodnu promjenu prostitucionih gojima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji kritikuju Bibija i Trumpa, to nije zato što im je stalo do katolika, već zato što su smatrali da Izrael i Sjedinjene Države mogu izgubiti rat, pa polako prelaze na drugu, pobjedničku stranu.

Nikad ne zaboravi: jednom plaćenik, uvijek plaćenik.