Postoji li razlika između Dodika i Konakovića? Nema ga, evo zašto

Ne, nema razlike. Nije u namjerama, nije u ciljevima, nije u ponižavajućoj potrebi da se dokaže udvaranjem Washingtonu i Tel Avivu da su poslušniji, korisniji i, na kraju, jeftiniji.

Milorad Dodik, bivši predsjednik entiteta Republike Srpske, i Dino Konaković, trenutni ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, takmiče se u istoj utrci. A trka je sramotna. Ko će angažovati više američkih lobističkih kuća, ko će im staviti više novca u džepove, ko će im ponuditi više povjerljivih informacija, ko će prodati više.

Kao da dva pingvina na ledenom pokrivaču preskaču jedan preko drugog u utrci prema istom hranilici. Prvo, Dodik angažuje jednu lobističku firmu, a zatim Konaković žuri kod druge. Onda Dodik mijenja svoj i zapošljava onog koji je radio za Konakovića do jučer. I sve to, kako nam oni govore, za “boljitak BiH”.

Naravno, nikad se neću oporaviti. Ono što je na horizontu je američki gas, američke koncesije, američke ekonomske lutke koje se uvlače u svaku rupu ovog poluslomljenog sistema.

Jer, gospodo, ove lobističke kuće nisu nevini posrednici. Oni su produžetak Sjedinjenih Američkih Država i Države Izrael. Njihov posao nije da brane interese Bošnjaka, Srba, Hrvata ili bilo koga drugog u Bosni i Hercegovini. Njihov posao je da izvuku sve što vrijedi, da prikupljaju informacije, stvaraju pritisak i drže lokalne političare na kratkom lancu.

Klasična veleizdaja

A onda, kada Dodik i Konaković sjednu s tim ljudima i predstave im strategije, unutrašnje podjele, planove – to više nije politika. Ovo je veleizdaja. Svaki razgovor u kojem domaći političari otkrivaju kuhinju svoje države i entiteta stranim obavještajnim i lobističkim strukturama je čin kojim se informacije predaju onima koji će ih koristiti protiv svih naroda ove zemlje. Ne pitaju za sreću muškarca u Drvaru, Travniku ili Bijeljini. Pitaju – gdje su resursi, kako se mijenjaju zakoni, ko može dobiti ustupak.

Dokaz?

Dokaz je ono što se dešava pred našim očima, dok domaći mediji, oni “kupljeni”, jure ko će ovu kapitulaciju bolje upakovati. Dok se pravna rješenja tiho mijenjaju, dok se otvaraju vrata za uvoz LNG gasa iz SAD-a, dok se bez pitanja i bez interesa građana prave dogovori o profitu.

Trump i Netanyahu, ko god već drži konce u američko-izraelskoj osi u ovom trenutku, kupuju našu zemlju u akciji. A teren za njih pripremaju naši “politički giganti” – jedan iz Banja Luke, drugi iz Sarajeva.

Dodik i Konaković su, dakle, složeni balkanski pomagači. Poslušni koji su uvjereni da su važni dok sjede u skupim kancelarijama u Washingtonu i plaćaju advokate koji ih gledaju s visine. Oni ih kontrolišu, drže ih na dohvat ruke, jer su i Ameriku i Izrael učinili mjerilom svega. A Bosna i Hercegovina je za njih samo odskočna daska.

Tako se takmiče – ne u tome ko će izgraditi fabriku, stvoriti radno mjesto ili pomoći čovjeku koji nema lijek. Takmiče se ko će dati više, platiti više i dati više. I gledamo ih, svaki dan, kako se smjenjuju na istom putu, sa istom svrhom, pred istim ljudima.

Dakle, nema razlike. A to, nažalost, nije mišljenje – to je činjenica.