Ako mu je zaista žao, zašto je Ademović politički demoliran na društvenim mrežama odmah nakon izlaska? Ako je bio vrijedan, zašto nije zadržan? A ako nije čega je to onda tačno žao Elmedinu Konakoviću?

 

 

 

Odlazak Kemala Ademovića iz Naroda i pravde sam po sebi otvorio je niz pitanja o stabilnosti i principima stranke čiji je bio jedan od ključnih osnivača. Međutim, reakcija njenog predsjednika Elmedina Konakovića, njegova izjava da mu je “žao” zbog odlaska čovjeka u kojeg se do jučer zaklinjao, dodatno je razotkrila dublji problem.

 

 

Jer u politici, riječi nikada nisu samo riječi. One su alati. I oružje.

 

 

Na prvi pogled, reći da vam je žao djeluje kao korektna, gotovo državnički odmjerena reakcija. Ali kada se ta izjava stavi u kontekst onoga što se paralelno dešava, orkestriranog osporavanja Ademovića kroz stranačke kanale i neformalne glasnogovornike, ona prestaje biti izraz političke kulture i postaje školski primjer licemjerja.

 

 

Ako mu je zaista žao, zašto je Ademović politički demoliran na društvenim mrežama odmah nakon izlaska? Ako je bio vrijedan, zašto nije zadržan? A ako nije čega je to onda tačno žao Elmedinu Konakoviću?

 

 

Konakovićevo “žao mi je” više liči na krizni PR nego na iskren stav. To je poruka biračima: lider želi izgledati razborito, smireno. Ali stvarni procesi unutar stranke govore suprotno, govore o gubitku kontrole – krenulo je kotrljanje grudve snijega koja se veoma brzo može pretvori u snježnu lavinu i pomesti sve pred sobom.

 

 

A ključni dokaz tog gubitka je način na koji je Ademović otišao – Facebook.

 

 

U ozbiljnim političkim organizacijama, prvi zamjenik predsjednika ne odlazi statusom na društvenoj mreži. Odlazi kroz kontrolisan proces, uz minimum političkog dostojanstva i zajednički narativ. Kada toga nema, znači da komunikacija više ne postoji.

 

 

To nije odlazak. To je pucanje po svim šavovima.

 

 

I upravo tu Konakovićeva izjava dobija pravo značenje: ne kao žaljenje, nego kao zakašnjela reakcija lidera koji nije upravljao procesom, nego ga je proces pregazio.

 

 

Jer da jeste, Ademović ne bi odlazio javno. Odlazio bi u dogovoru s prvim čovjekom stranke.

 

 

Ovaj detalj je politički razoran. Ne zbog simbolike, nego zbog poruke unutar stranke: ako čovjek tog ranga i takvog kredibiliteta može otići na ovakav način, niko više nije siguran.

 

 

A nesigurnost je početak kraja svake političke organizacije.

 

 

U kontekstu izbora 2026. godine, ovo može biti mnogo više od pojedinačnog odlaska. Ako se kriza zatvori, šteta je ograničena. Ako se nastavi praksa dvostrukih poruka, gdje se javno žali, a interno diskvalificira birači će sami početi donositi zaključke.

 

 

Posebno u Sarajevu, gdje se već uveliko govori o tome da su na putu napuštanja Naroda i pravde i Denis Zvizdić i Aljoša Čampara. Navodno, kako se to prepričava u političkim kuloarima, obojica su u pregovorima sa najmanje dvije stranke.

 

 

Konaković je u slučaju Ademovića pokazao političku nedosljednost.

 

 

Ako je do jučer Ademović bio heroj, “Vikićevac”, politički kapital koji se koristi, a danas postaje teret koji se tiho uklanja, onda problem nije u Ademoviću. Problem je u onome ko ga je takvim prikazivao u oba slučaja. I tu dolazimo do suštine – pitanje više nije zašto je Ademović otišao. Pitanje je, šta je Konaković uradio pa se Ademović odlučio na ovakav potez.

 

 

Još u novembru prošle godine, Ademović je jasno upozorio: “stranka je uspavana, a predsjednik koncentrira moć”

 

 

To nije bila kritika. To je bila dijagnoza. Danas vidimo posljedice: centralizacija, nervoza, obračuni i netrpeljivost prema drugačijem mišljenju. Lider koji više ne vodi dijalog, nego monolog.

 

 

Politički narcizam ima uvijek isti epilog – osipanje.

 

 

A upravo to se sada dešava stranci koja je 2018. nastala na obećanju da će biti drugačija.

 

 

Tada je Konaković govorio o “narodu koji se dešava, o borbi protiv lažnih vjernika iz SDA i o politici bez ličnih interesa”.

 

 

Osam godina kasnije, ostalo je samo pitanje je li se desio narod ili se desio raspad?

 

 

Jer birači ne kažnjavaju političare zbog jedne izjave. Kažnjavaju ih kada shvate da iza izjava ne stoji stvarnost. A stvarnost Elmedinu Konakoviću postaje sve teže kontrolisati, jer odavno živi u paralelnom svijetu. Prehrabri, prepošteni i britka sablja pokazao je svoje pravo lice.

 

(Stav)

Politički narcizam britke sablje: NiP tone kao Titanik – prehrabri u zemlji Facebooka