Moja zemlja Bosna i Hercegovina je kroz ovaj tim dobila ekstenziju i smisao života

 

 

 

Gledam tu mladost na kišom okupanom Bilinom polju. Molim se. Mole se svi. Ne dižem pogled visoko. Sramota je. Tek do pola ekrana. Preko toga vidim kako Bajraktarević uzima zalet prema Donnarummi. Momci na sredini terena zagrljeni, kao jedan! I tada, tih par stotinki prije pogotka, znao sam. Idemo na Mundijal! To zajedništvo, ta sloga, taj zajednički udisaj i izdisaj, kao da je milion tona težine palo i s leđa bremenitog Bilinog polja i s prsa miliona Bosanaca i Hercegovaca od Sijetla do ovog mog srca u Banjaluci, e to se moglo osjetiti u tom času!

 

 

Sve je stalo

 

 

Vidim naše momke zagrljene.

 

 

Stoje kao jedan.

 

 

I tada, tih par stotinki prije pogotka, znao sam. Idemo na Mundijal. To zajedništvo, ta sloga, taj udisaj i izdisaj, kao da je milion tona težine palo i s leđa bremenitog Bilinog polja i s prsa miliona Bosanaca i Hercegovaca od Sijetla do moje dnevne sobe u Banjaluci, e to se moglo osjetiti u tom času. Jedna mikrosekunda, jedan tren, jedna noć veća od života, jedan Mundijal ispred nas, za sve nas.

 

 

Sve u tom udahu i izdahu.

 

 

Sve se ubrzalo

 

 

A onda je usporeni film postao adrenalinom ubrzana scena fleševa. Skačem, gledam oko sebe. Neko se raduje dole na ulici. Da, u Banjaluci! Da, moja zemlja Bosna i Hercegovina je kroz ovaj tim dobila ekstenziju i smisao života.

 

 

Jedna noć, udah i izdah.

 

 

Svi trče prema tribini sa BH Fanaticosima, a ja se sjetih ovog našeg jada i čemera i sjetih se da samo zajedno možemo izaći iz njega. Sjetih se i Hanke Paldum, ne znam zašto, sjetih se i one moje komšinice, starije nene, kojoj sam pomogao oko stvari danas, pa pogledah Džeku kako duplo stariji grli mladiće, naše reprezentativce oko sebe i suspreže bolove u ramenu. Možda nas je taj njegov pad u zadnjoj sekundi produžetaka i novi raspored mladih ‘penaldžija’ i odveo do Mundijala.

 

 

Neko kaže slučaj, neko kaže Allah, neko Bog, neko sudbina. Statistika i sportski novinar će kazati: Treća penal-serija – Alajbegović je siguran s jedanaest metara. Cristante je pogodio prečku, sada je 3:1.Druga penal-serija: Tabaković je savladao Donnarummu. Tonali je savladao Vasilja za 2:1.Prva serija penala: Tahirović je siguran s bijele tačke. Esposito je promašio čitav gol.

 

 

A pero historije će zapisati-Bajraktarević za Mundijal!

 

 

Mi maleni veći od sekvoja

 

 

Sjedam u fotelju, znojav, euforičan, sjedam i kažem: Ooo, bit će to dobar Mundijal. Čitav svijet i mi, maleni, a veći od američkih sekvoja sa ovim sjajnim momcima idemo u Ameriku!

 

 

Radujte se, jer se radost ne može opisati ni iskazati. Noć veća od vijeka, veća od života! Ameriko moja, a tuđa, eto mene sa mojima!

 

 

I stvarno, kako uopšte pisati nakon ovoga? A to mi je posao.

 

 

Kako pretočiti u riječi noć koja nije bila samo sportski događaj, nego kolektivna euforija na koncu, kratko oslobađanje od svega što nas svakodnevno pritiska, guši i dijeli?

 

 

Na kišom natopljenom Bilinom polju, Bosna i Hercegovina nije pobijedila samo Italiju. Pobijedila je vlastitu sumnju. Pobijedila je onu unutrašnju rečenicu koju svi nosimo, onu što šapuće da kod nas ništa ne može do kraja uspjeti, onu prokletu, ne možemo mi to, ba!

 

 

Iz greške do zvijezda

 

 

A počelo je kao i uvijek, greškom.

 

 

Jedna lopta, jedno pogrešno dodavanje, jedan trenutak nepažnje i već u 15. minuti hladan tuš. Kean pogađa, Italija vodi, a ti znaš da igraš protiv sile, protiv historije, protiv ekipe koja ne prašta i čuva rezultat kao niko na svijetu.

 

 

I onda ono što ovu noć čini većom od života.

 

 

Niko ne odustaje.

 

 

Nema spuštenih glava. Nema panike. Nema raspada.

 

 

Naprotiv, počinje opsada. Jedna tiha, uporna, tvrdoglava opsada gola koji čuva Donnarumma, čovjek koji je te večeri branio kao da brani cijelu jednu italijansku tradiciju katanađa.

 

 

Šut za šutom. Centaršut za centaršutom. Glava, noga, odbijanac. Sve ide prema jednom cilju.

 

 

I onda crveni karton. Bastoni ruši Memića, Italija ostaje s igračem manje. Sudija ne trepće. Stadion proključa.

 

 

Ali ni tada nema euforije. Samo još veća koncentracija.

 

 

Jer ovo nije utakmica. Ovo je nešto drugo.

 

 

Drugo poluvrijeme nosi istu sliku. Napad za napadom. Donnarumma spašava, brani, odbija, leti.

 

 

I taman kad pomisliš da će sve ostati na toj jednoj prokletoj grešci s početka, dolazi trenutak koji razdvaja obične utakmice od onih koje se pamte cijeli život.

 

 

Minut 79.

 

 

Dedić ubacuje. Džeko skače, udara, Donnarumma brani, ali lopta ostaje živa.

 

 

I tu je Tabaković.

 

 

Tu je instinkt. Tu je glad. Tu je ono zbog čega se igra fudbal.

 

 

1:1.

 

 

I od tog trenutka više nije pitanje hoće li Bosna i Hercegovina ispasti.

 

 

Pitanje je samo na koji način će pobijediti.

 

 

Jer postoji nešto što se ne može izmjeriti statistikom. Ne može se upisati u tabelu. Ne može se analizirati u studiju.

 

 

Zajedništvo. Ono, kažem vam, koga sam vidio u baš zadnjoj sekundi, baš zadnje utakmice, baš zadnje penal- serije našeg puta na Mundijal.

 

 

A to se vidjelo u svakom duelu. U svakom povratku u odbranu. U svakom pogledu među igračima. O tome je pričao selektor Baraberez kao o NAJVAŽNIJEM SASTOJKU ove reprezentacije.

 

 

A produžeci su bili iscrpljivanje. Tijela su već bila na granici, ali volja nije. Gledati ili igrati, ne zna se šta je bilo teže.

 

 

I onda penali.

 

 

Onaj trenutak kad sve staje.

 

 

Kad nema više taktike. Nema više sistema. Nema više plana.

 

 

Kiss Kiss Bang Bang

 

 

Samo dva čovjeka i lopta. Donarumma i Vasilj.

 

 

I cijela jedna zemlja iza njih.

 

 

Tahirović pogađa. Esposito promašuje. Tabaković hladan. Tonali precizan. Alajbegović siguran. Cristante pogađa prečku.

 

 

I onda Bajraktarević.

 

 

Zalet.

 

 

Udarac.

 

 

Tišina koja traje vječnost.

 

 

I onda eksplozija.

 

 

Bosna i Hercegovina ide na Mundijal.

 

 

Ne kroz kalkulaciju. Ne kroz sreću. Ne kroz slučaj.

 

 

Nego kroz vjeru, znanje, umijeće i kako sam rekao ono između nogu.

 

 

Ovo nije bila savršena utakmica. Bilo je grešaka, bilo je nervoze, bilo je trenutaka kad je sve moglo otići u pogrešnom smjeru.

 

 

Ali baš zato ova pobjeda vrijedi više.

 

 

Jer nije došla iz dominacije, nego iz karaktera.

 

 

Iz one tvrdoglave odluke da se ne padne, bez obzira na sve.

 

 

I možda je u toj slici Džeke, koji s bolnim ramenom grli mlađe od sebe, sadržana cijela priča.

 

 

Generacija koja odlazi i generacija koja dolazi.

 

 

Most između onoga što smo bili i onoga što tek možemo postati.

 

 

Jer ovo nije samo plasman na Svjetsko prvenstvo.

 

 

Ovo je dokaz da se može.

 

 

Da ova zemlja, rastrzana, umorna, često izgubljena u vlastitim sporovima, ipak ima kapacitet za nešto veliko. Naravno, najmaje smo mi za to krivi-zaslužni. Do momaka je, njihovog srca, glave i selektora, ali nama, nama su podarili radost!

 

 

Na terenu, jedanaest momaka nije pitalo ko je odakle. Nije pitalo ko kako misli. Nije pitalo ko se kako zove.

 

 

Pitali su samo jedno.

 

 

Kako pobijediti.

 

 

I pobijedili su.

 

 

Jesmo li danas pametniji?

 

 

Zato se te noći radovalo i u Zenici i u Sarajevu i u Mostaru i u Banjaluci.

 

 

Zato se radovalo i u dijaspori, od Amerike do Australije.

 

 

Jer kad padne ta lopta s bijele tačke u mrežu, nestanu sve razlike. Ostane samo osjećaj da pripadaš nečemu većem.

 

 

I možda je to ono što najviše boli u svakodnevici. Što takvi trenuci traju kratko.

 

 

Ali isto tako, možda je to ono što daje nadu.

 

 

Jer ako se može na terenu, može se i van njega.

 

 

Ako jedanaest ljudi može disati kao jedan, može i više od toga.

 

 

Samo ako hoće.

 

 

Noć veća od života nije bila samo zbog pobjede nad Italijom.

 

 

Bila je to noć u kojoj smo na trenutak vidjeli kakvi možemo biti.

 

 

I zato ova pobjeda nije kraj.

 

 

Ona je podsjetnik.

 

 

Da negdje ispod slojeva cinizma, razočaranja i svakodnevnog umora, postoji energija koja čeka da bude probuđena.

 

 

Sinoć se probudila.

 

 

I neka traje koliko može.

 

 

Jer kad prođe euforija, kad se utišaju slavlje i baklje, ostat će jedna rečenica da odzvanja.

 

 

Idemo na Mundijal.

 

 

I ovaj put, idemo kao tim koji zna ko je.

 

(Hayat)

Bursać: Noć veća od života!