Zenički fudbalski ep, kosmička pravda, sabur i vođa iz Mostara

Nakon 23 godine konačno je zašio otvorenu koševsku ranu nastalu u okršaju s Dancima kada pred 40.000 navijača nismo uspjeli se domoći Evropskog prvenstva. Sada je Barbarez to naplatio s kamatom

Kosmička pravda, jedan je od komentara kojima su regionalni mediji opisali podvig Zmajeva koji su se nakon zeničke gladijatorske drame plasirali na Mundijal.

Ako ćemo podržati takvu definiciju nevjerovatnog uspona i uspjeha Zmajeva u kratkom vremenskom periodu, i izuzmemo li barem zbog ovog teksta sve fudbalske činjenice koje su na strani reprezentacije Bosne i Hercegovine, znači kvalitet, talentovanost uz neizostavnu i neophodnu sportsku drskost, onda se vratimo u ranu jesen 2005. godine kada je selektor Zmajeva Sergej Barbarez stekao status vođe i legende i zaslužio zvjezdanu noć na Bilinom polju dvije decenije kasnije.

Naš tadašnji nacionalni tim je 12. oktobra na beogradskoj Marakani igrao svojevrsnu majstoricu protiv selekcije Srbije i Crne Gore za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj.

Nismo uspjeli, ali se ta utakmica pamti po pokušaju tamošnjih huligana da na nacionalističko-šovinistički pogon uz skandiranje “Nož, žica, Srebrenica” bukvalno linčuju navijače BiH.

I onda se Barbarez, tada kapiten, uzdigao iz uloge sportiste u čovjeka koji čini ono najsvetije, ne da na svoje. Tražio je od glavnog sudije da reaguje, prekine meč, spasi Bosance i Hercegovce od beogradskog linča.

To je bila ljudska, patriotska gesta koji je Barbarezu dala status junaka, ne samo fudbalskog, kojeg je ranije zaradio sjajnim igrama u Bundesligi. I zbog toga je zaslužio da mu se nekakvim kosmičkim preslagivanjima ili to nazovite kako hoćete, vrati. I vratilo se.

Nekoliko dana prije drame u Beogradu potpisnik ovih redova razgovarao je s Ivicom Osimom. Reći da je Švabo bio fudbalski vizionar, vrhunski trener, to je nekako uopćeno, skoro kao fraza. Švabo je bio mnogo više, što samo rijetki mogu, učitelj života.

Upravo je u tom maniru kazao:

– Sabur nam je najvažniji u Beogradu.

Ne znamo je li Barbarez pročitao taj tekst, niti da li mu je sabur, strpljenje postalo vodilja u zasad kratkoj, ali već blistavoj trenerskoj karijeri, ali Mostarac cijelo ovo vrijeme na selektorskoj poziciji zrači, prosto opčinjava, zaraznom smirenošću.

I taj osjećaj prenosi na svoje saradnike, od Emira Spahića, Zlatana Bajramovića, Mirka Hrgovića, Ninoslava Milenkovića, Saše Papca, Kenana Hasagića…, koji su u njemu prije 15-20 godina na terenu vidjeli neprikosnovenog vođu za kojim će u vatru pod svaku cijenu.

Bez razmišljanja. I kada ih je pozvao da mu pomognu dići Zmajeve, svi su mu se odazvali. Fascinirajuća bezrezervna odanost, iako ih je život nakon igračkih karijera odveo na različite strane svijeta. Ali jedan Sergejov poziv i oni su tu, spremno da ga slijede do kraja.

I to, nema sumnje, vide svi aktuelni Zmajevi, od babuke Edina Džeke do čudesno talentovanih Kerima Alajbegovića, Esmira Bajraktarevića, Tarika Muharemovića…, što ih dodatno čini samuvjerenijim i sposobnim da u dva presudna meča ne budu uzdrmani, demoralisani, iako su se morali boriti da ostanu iznad vode. Kasnije su “preplivali” okean i sada su dio historije.

Nakon što je Bajraktarević bacio u očaj bahatog i bezobraznog Gianluigija Donnarummu i ostale nadmene Italijane, a naciju u kolektivni delirij, Barbarez je mogao odahnuti.

Nakon 23 godine konačno je zašio otvorenu koševsku ranu nastalu u okršaju s Dancima kada pred 40.000 navijača nismo uspjeli se domoći Evropskog prvenstva. Sada je Barba to naplatio s kamatom. Mostarac je vratio kult reprezentacije, učinio naciju ponosnom, “istjerao” desetke hiljada Bosanaca i Hercegovaca na ulice u prohladnoj proljetnoj noći. A oko srca toplo, svima.

(Stav)