Njen saradnik, vjerovatno obavještajac u diplomatskom ruhu, zaronio je lice u papire, a na njeno lice se vratila boja marlboroa. Bila je mučna atmosfera. Povratak u budućnost, zatekao ju je potpuno nespremnu. Ne znam kako smo završili sastanak. Nisam zažalio, neka sam joj rek'o!

Ministri sigurnosti i odbrane svake države uvijek su mete “znatiželje” akreditiranih diplomatskih predstavnika. Priroda njihove misije je da prikupljaju osjetljive informacije. Kao ministar sigurnosti službeno sam komunicirao sa bivšom francuskom ambasadoricom u BiH, nj.e. Maryse Berniau. Ostala mi je u sjećanju po dva događaja. Jedan je ružan, a drugi lijep. Kad nas neko pita koji ćete, uvijek kažemo da ispriča prvo ružan, a lijep ostavi za kraj. Na jednom sastanku u mome kabinetu požalio sam se ambasadorici Berniau na političku orijentaciju funkcionera iz RS-a da negiraju zločin genocida počinjen u Bosni i Hercegovini.

U Parlamentarnoj skupštini BiH oni su odbijali da podrže odgovarajući akt koji bi negiranje kažnjavao. Iako je to sudski utvrđena činjenica, iz manjeg entiteta su odlučili da je historija ono što su se oni dogovorili da se desilo. Nije to ništa novo. Zar Kosovski boj nije prerastao u mit ? Bio sam prilično emotivan opisujući ovu nazadnu politiku. Ona me je slušala diplomatski hladno i učtivo. Kad sam završio rekla je, pretpostavljajući da je to pomirljiv stav, sljedeće: “Desilo se, ali morate gledati u budućnost”! “Izvadila mi je živac”, kao-rijetko-ko. Ja sam uzvratio đonom: “A je li francuski parlament gledao u budućnost kad je usvojio zakon o zabrani negiranja genocida nad Armencima, koji je navodno počinila Osmanska država tokom Prvog svjetskog rata? Taj navodni zločin se uopće nije desio na tlu Francuske”. Ambasadorica je zanijemila. Lice joj se zacrvenilo. Kada se poslije par minuta neprijatne tišine malo pribrala kazala je: “Znate ministre, armenski lobi je jak u Francuskoj”. Nisam joj ostavio nimalo prostora da se izvuče, jer sam zakucao sljedećim riječima: “Ne glasaju Armenci u francuskom parlamentu, nego Francuzi.” Njen saradnik, vjerovatno obavještajac u diplomatskom ruhu, zaronio je lice u papire, a na njeno lice se vratila boja marlboroa. Bila je mučna atmosfera. Povratak u budućnost, zatekao ju je potpuno nespremnu. Ne znam kako smo završili sastanak. Nisam zažalio, neka sam joj rek'o!

Onaj drugi, lijep događaj počeo je sa velikim problemom na granici BiH i Hrvatske koja još nije postala članica Evropske unije. Bosna i Hercegovina je odlukom našeg Predsjedništva poklonila prijateljskoj Francuskoj legendarni avion Dakota 43-15073, svojevrsni simbol savezničke operacije u Normandiji tokom drugog svjetskog rata. Avion je trebao biti repariran i postavljen na otvorenom kao muzejski eksponat. Bio je originalni učesnik operacije “Overlord” (Gospodar). Njen početak 06. juna 1944. označava se kao “D-Day”. Stari avion Dakota je radi transporta bio rastavljen i utovaren na kamion. Naša granična policija ga je zaustavila, jer oružje i vojna oprema mogu prelaziti granicu samo na određenim prijelazima i sa odgovarajućim dozvolama. Uspaničena ambasadorica me je nazvala i zamolila da problem hitno riješim.

Pozvao sam mog pomoćnika za međunarodnu saradnju Samira Rizvu. Pravnik Rizvo mi je jednom objasnio da postoje dvije vrste pravnika: oni koji pravno znanje koriste da bi problem riješili i oni drugi kojima pravo služi da zaključe kako nešto ne može. Ne znam je li ova pravnička podjela tačna, ali kruži priča o dva pravnika sa tri mišljenja. Rekao sam Rizvu da sve drugo ostavi i da hitno rješava ovaj problem. Zvučao sam kao Titova naredba “Prozor noćas mora pasti!”. Poslije cjelodnevnog natezanja sa brojnim sagovornicima i slaloma kroz propise Rizvo je problem prelaska granice uspješno riješio. Francuska ambasadorica mi je poslije kazivala da je novi problem nastao na granici Slovenije, članice EU koja također nije dozvolila provoz oružja. “Kako ste riješili taj problem”, upitao sam radoznalo. “Nazvala sam visokog zvaničnika slovenske vlade i zaprijetila mu sljedećim riječima: Da li želite da sutra u glavnim francuskim medijima osvanu naslovi da Slovenija-država članica EU, ne dopušta ulazak avionu koji je oslobodio Evropu?” Oduševila me je njena snalažljivost. Slovenci su brže-bolje dozvolili prelazak.

Poklon Francuskoj

Zaboravio sam ovaj događaj, jer su mi svakodnevno pristizale gomile problema. Kada sam dobio poziv da prisustvujem svečanosti obilježavanja D-Daya začudio sam se zašto mene zovu? Međutim, francuska ambasadorica nije zaboravila moju pomoć kada je blokiran transport aviona iz BiH. Ozbiljna diplomatija ne zaboravlja. Prema programu svečanosti u Normandiji član Predsjedništva BiH Željko Komšić je trebao predati avion Dakota 43-15073 u francuskom gradu Marville-Franceville. Poklon države Bosne i Hercegovine Republici Francuskoj je bio prelijepa gesta. Tako se grade prijateljstva. Životna priča Dakote bila je neobična. Ratni saveznički avion je poslije rata bio u Čehoslovačkoj koja ga prodala SFRJ. Završio je kao trenažni avion u zrakoplovnoj kasarni u Rajlovcu. Čuo sam nezvanično, da je tokom agresije na BiH služio kao whisky bar za pilote koji su dovozili humanitarnu pomoć. Kad je avion poklonjen Francuskoj tamošnji majstori i volonteri utrošili su hiljade i hiljade sati dobrovoljnog rada da ga restauriraju.

Vozač bez vozačke

U Normandiju sam otputovao u junu 2008. mimo zvanične delegacije. Na aerodromu u Parizu dočekala me je ljubazna službenica naše ambasade. Nadam se da će mi oprostiti što sam joj zaboravio ime. Iznajmila je vozilo koje nas je trebalo odvesti na odrediše. Vozač bijaše lijep, stasit mladić, izbjeglica iz Gacka, prezivao se Zulović. U razgovoru sam uočio njegovu hercegovačku okretnost. Kroz priču smo saznali da mu je francuska policija ranije oduzela vozačku dozvolu. Službenica ambasade se zgranula. Gledala je prvo njega iznenađeno, a onda mene posramljeno, jer je angažirala vozača bez vozačke dozvole da vozi ministra sigurnosti.

Po službenoj dužnosti nisam se smio smijati. Jedva sam se suzdržao. Zulović se pravdao i uvjeravao nas da se ne moramo sekirati, jer on ima potvrdu da mu je policija oduzela vozačku i da sa tom potvrdom smije voziti. “Ovakvih kao ja ima tri miliona u državi”. U Francuskoj bijaše donešen neki strog zakon, pa su mnogi vozači stradali. Godine će trebati da se riješi toliko slučajeva. Ja sam ga upitao zašto su mu oduzeli vozačku? “Napravio sam tri povezana prekršaja, ništa ozbiljno”, odgovorio je ozbiljno. Službenica ambasade mu je prigovorila: “Zašto mi bolan, nisi rekao da su ti oduzeli vozačku?” “Pa niste me pitali” odgovorio je vozač lakonski. “Što je sistem složeniji to ga je lakše izigrati”, mudrovao je moj Gačanin. Obećao sam mu u Sarajevu kupiti fes s kitom, jer će odlično pristajati kad ga Bošnjo nakrivi. Nažalost, više ga nisam sreo.

Plaže smrti

Turistički gradići u Normandiji su bajkoviti. Neke kuće su izvanredni primjeri francuske stambene arhitekture. Sve je cakum-pakum. I drugi su imali para, ali nisu iznjedrili ovakve projektante i graditelje. Obišao sam jednu od onih plaža na koju su se saveznički vojnici iskrcavali. Ne zna se koliko je tačno bilo poginulih vojnika (!?). Kazivali su oko 20.000 s obje strane. Pješčana plaža je široka nekih 200 metara, a završava visokim okomitim stijenama. Njemačka vojska na platou iznad stjenovitog zida izgradila je utvrđeni sistem bunkera iz kojih su imali pregled kao na dlanu. Činio se neosvojivim i na prvi i na zadnji pogled.

Kolika je bila ludost savezničkih generala shvatite tek onda kada vidite koje su mjesto odabrali da iznenade neprijatelje. Saveznički proboj njemačkih položaja je posve bizarna priča. Ne mogu ni zamisliti vojnike koji su morali izvršavati ludu naredbu. Znali su da idu u sigurnu smrt. Na svečanosti su paradirali preživjeli učesnici u uniformama i tradicionalnim nošnjama uz muzičke marševe. Prijatno me iznenadilo to što nisam osjetio nimalo mržnje, ni ohole pobjedničke euforije. Pravi primjer kako se dostojanstveno obilježava prošlost.

Dirljiv dodir aviona

Sin jednog aviomehaničara koji je u ratu popravljao avione Dakota izjavio je u medijima da ga je njegov pokojni otac kao dijete vodio sa sobom na posao. On se igrao oko aviona. Izjavio je kada bi dodirnuo taj avion kao da bi dodirnuo mrtvog oca. Organizatori su mu to omogućili u programu svečanosti. Zaista dirljiva scena kada je položio obje ruke i onda pomilovao avion. Zatim je ušao u kabinu i mahao prisutnim. Član Predsjedništva Željko Komšić je bio vođa naše delegacije. Ja nisam imao nikakvih drugih protokolarnih obaveza, osim da uživam u izvrsno organiziranoj svečanosti. Neka je jednom i mene zapalo. Naš ambasador u Francuskoj bio je Almir Šahović. Šahovići su stara trebinjska porodica. I angažirana prevodilica sa francuskog Zerina bila je kćerka mog komšije Ćića Babovića koji se kao izbjeglica nastanio u Francuskoj. Kako je svijet mali !? Trebinjci se hvale, ali što Gačani pregone…

Na krilima Dakote

Željko Komšić je u nezvaničnim susretima neposredan i nenametljiv. Njegov govor na svojevrsnoj manifestaciji bosanskohercegovačko-francuskog prijateljstva bio je efektan. Obraćanje našeg veterana Komšića veteranima iz Normandije bila je snažna simbolička poruka. Domaćini su nas srdačno dočekali i svuda ukazivali veliko poštovanje. Intonirana je državna himna BiH. Doslovno cijeli grad je bio okićen bh i francuskim zastavama, pa smo svi u delegaciji bili veoma ponosni. Svečanosti je prisustvovalo više od 5000 učesnika, američkih, britanskih i francuskih veterana, zvaničnika iz raznih zemalja, predstavnika zemlje domaćina, diplomata, novinara… Aeromiting je bio odličan. Rijetko sam bio ponosan na svoje državljanstvo kao onda kad je član Predsjedništva predao gradonačelniku Mervillea legendarni avion Dakota 43-15073, poklon Bosne i Hercegovine prijateljskoj Francuskoj. Avion Dakota nam je dao krila da poletimo kao država i narod. U objavi na Facebooku povodom godišnjice Željko Komšić nije ni spomenuo moju ulogu i pomoć u transportu aviona.

(Stav)

Related posts:

Vučević iz Sarajeva upozorava: Ako želite jaču BiH, ne dirajte RS i imat ćete bolje odnose… Stotine građana Trebinja izašlo na ulicu da podrži Vukanovića, on poručio “neka pravda bude osveta” Klupko se odmotava: Šta je sve sporno sa vilom na Dedinju zbog koje Tužilaštvo BiH traži Dodika? BEGIĆ UZVRAĆA KONAKOVIĆU: “Vrlo mi je sumnjivo da neko ko ne zna ko mu je bio mentor – a ima diplomu, međutim – zna da ima…” NEBOJŠA VUKANOVIĆ, OTVORENO: „Dodik pokazuje da je čovjek Hrvatske obavještajne službe i da radi za….“ ŽRTVA ZLOČINA U KOTOR-VAROŠI FIKRET SKOPLJAK: “Volio bih se, oči u oči, vidjeti sa Stevandića” Raport saznaje: Osuđeni Fadil Novalić traži od Suda BiH ponavljanje krivičnog postupka u aferi ‘Respiratori’! VUKANOVIĆ ZATRESAO REPUBLIKU SRPSKU: “Rod Blagojević je izdajnik i otpadnik – treba ga…” „ZAŠTO PREVARANT IZ BAKINACA NIJE UHAPSIO NASERA ORIĆA NA SVADBI ĐORĐA ŽDRALE…“: Društvene mreže gore nakon istupa Milorada Dodika… AMERIČKI ADVOKATI BH. PORIJEKLA SPREMAJU NOVI UDAR NA SRBIJU: Prikupljaju haške dokumente o ratu u BiH i slučaju “Sarajevo safari”

Powered by YARPP.

O negiranju genocida u BiH: Kako mi je bivša francuska ambasadorica izvadila živac