U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini političke stranke su nicale kao gljive poslije kiše. Takva gužva u političkom prostoru stvara haotično stanje i sluđuje narod.
Uvriježilo se mišljenje da demokratija nije savršen, ali je najbolji poznati oblik vladavine. Naše iskustvo trebalo je to potvrditi. Nije mali broj onih koji misle da je ‘čvrsta ruka’ bila bolja. Bosna i Hercegovina je po ustavu definirana kao demokratska država. Osigurani su politički pluralizam i smjenjivost vlasti putem slobodnih izbora.
Poslije rata se naizmjenično održavaju opći i lokalni izbori svake dvije godine, pa smo stalno u predizbornoj kampanji. Zamor i zasićenje su veliki. Evidentno je također, da je Bosna i Hercegovina u stalnoj krizi za koju je krivo komplicirano, anahrono i nefunkcionalano uređenje zemlje nastalo nametanjem Dejtonskog mirovnog paket-aranžmana. Osim ustava, uzroci su nezrelost i nedemokratske prakse glavnih nosilaca demokratije. Aktuelna državna vlast se raspala i valjat će se u blatu međusobnih i opozicionih optužbi sve do novih izbora u oktobru ove godine.
Nisu svi u vladajućoj koaliciji (Trojka, HDZ i SNSD) podjednako krivi, ali niko od njih ne može ‘oprati ruke’ zbog vlastite nesposobnosti i loših namjera. Demokratija podrazumijeva preuzimanje odgovornosti.
Ni smjena ni ostavka
Ako se vladajuća koalicija raspala zašto Vijeće ministara nije podnijelo ostavku? Ostavka predsjedavajuće Borjane Krišto povlači kompletno Vijeće ministara. Zašto Predsjedništvo BiH nije predložilo Parlamentarnoj skupštini BiH smjenu Vijeća ministara? Zašto skupštinska opozicija nije insistirala na izglasavanju nepovjerenja Vijeću ministara? Sve su ovo uobičajeni politički potezi koje naši ‘demokrati’ nisu povukli.
Trojka se sekala pola mandata jalovim pokušajima da zamijene Dodikovu ekipu opozicijom iz Rs. Uz to su htjeli sačuvati svoje fotelje. SNSD je samostalno ili uz pomoć HDZ blokirao Dom naroda uskraćivanjem etničkog kvoruma koji je ustavna kategorija. Parlamentarna skupština je blokirana. Vijeće ministara ne utvrđuje bitne zakone. Udarne rupe su prekrile evropski put. Predstavnici vlasti i opozicije su neprirodno izmiješani u Predsjedništvu BiH i rukovodstvu Zastupničkog doma. Da su postigli taj mix i u Vijeću minstara BiH konfuzija bi bila potpuna.
Neki prizivaju intervenciju visokog predstavnika što sigurno nije demokratski, ali je uskraćivanje kvoruma neophodnog za rad jednog doma parlamenta još manje demokratsko. Vijeće ministara i nakon smjene nastavilo bi da radi u tehničkom mandatu sve do imenovanja novog. U čemu je razlika neki će se zapitati? Ostavka ili smjena vlade je adresiranje i preuzimanje odgovornosti. ‘Lisice’ su istjerane na čistinu. Pokrenuo bi se postupak imenovanja novog Vijeća ministara. Zato sada ne bi bili ni na nebu ni na zemlji.
Glad za foteljama
Razlozi za politički glib nisu samo ustavne i zakonske barijere iza kojih se vlast sakriva, nego glad za foteljama. Manipuliranje općeprihvaćenim demokratskim praksama je očito. Jedan ministar nas besramno uvjerava kako je on bio protiv koalicije sa Dodikom? Zašto se on onda s njim uhvatio u kolo? Zašto je uopće prihvatio da bude ključni faktor u vlasti sa onim koga ne može smisliti? Ovo je jasan dokaz da je fotelja iznad svih principa.
U Bosni i Hercegovini nema instituta vanrednih izbora što je demokratski deficit. Postojao bi izlaz iz krize. Također, mogla se formirati druga parlamentarna većina kapacitirana da imenuje novo Vijeće ministara. Vlast nikome nije gadljiva. Status quo izgleda svima odgovara. Nema nevinih. U toku je prestrojavanje bez imalo skrupula, jer svi glume opoziciju. Birači će se u oktobru sjetiti ko je bio vlast u ovom mandatu i da je kriza njihova rabota.
Stranke su nosioci demokratije
U poslijeratnoj Bosni i Hercegovini političke stranke su nicale kao gljive poslije kiše. Sumnjam da postoji ijedan političar, analitičar ili resorni profesor koji bi znao nabrojati sve naše stranke. Takva gužva u političkom prostoru stvara haotično stanje i sluđuje narod. Nekoliko političkih subjekata je sasvim dovoljno da artikuliraju glavne politike. Uzor su razvijene demokratske države. Iako djeluje paradoksalno najmanje demokratije ima u političkim strankama koje su nosioci demokratije.
To nije slučaj samo kod nas. U BiH se pojavio fenomen atrofije demokratije. Zar u unutarstranačkoj utakmici za čelnu poziciju ne bi trebalo kandidirati barem dva kandidata? Takvi slučajevi su rijetki. Postalo je normalno da stranke isture jednog kandidata. Kakva je to demokratija ako biraš samo jednog? Sjevernokorejski model. Novi-stari lideri, poslije kongresa i konvencija, slave svoje ‘pobjede’ bez trunke griže savjesti. Gledamo pred kamerama njihova drsko ozarena lica. Lični interesi guraju u drugi plan štetu koju takvo ponašanje nanosi.
Atrofija demokratije
U razvijenim demokratijama vođe prihvataju objektivnu odgovornost za (izborni) poraz i podnose ostavke. Atrofija demokratije je kada predsjednici naših stranaka uprkos porazu, ostanu na tronu zahvaljujući interesnoj skupini sljedbenika kojom su se okružili. Nedemokratska formula za opstanak se sastoji od ‘pravovremene’ eliminacije svih neistomišljenika. U sedlima ostaju samo poslušnici i klimoglavci. Privid stranačke demokratičnosti ne može maskirati jednoumlje. Autor ovog teksta bio je svojevremeno ismijan kada je zatražio provjeru povjerenja propisanu statutom stranke radi nepostizanja izbornih ciljeva. Izborni neuspjeh tada je prizemno relativiziran. Svjedoci smo da se stranački propisi tretiraju kao žvakaća guma. Ako je to model ponašanja u vlastitoj kući isti će se primjenjivati u državnim institucijama.
Atrofiju demokratije simbolizira premijer Federacije BiH. Izborni gubitnik zasjeo je u najvažniju premijersku fotelju i ostao na čelu svoje stranke. Gubitnik je postao državni i partijski dobitnik. Rahmetli Alija Izetbegović svojevoljno je odstupio sa pozicije člana Predsjedništva BiH. Povukao se i sa mjesta predsjednika stranke iako je bio omiljeni vođa i u narodu i u stranci. Zadržao je samo počasnu funkciju, te time demonstrirao političku veličinu i širinu.
(Stav)










