Nakon što nije uspio osigurati pobjedu upotrebom masovnog nasilja, Izrael se sve više oslanja na prisilnu diplomatiju kako bi nametnuo političke ishode.

 

 

 

Američki predsjednik Donald Trump u četvrtak je najavio prekid vatre u Libanu, ali stvarnost na terenu govori sasvim drugačiju priču. Prekid vatre nije bio rezultat američke diplomatije niti izraelske strateške kalkulacije. On je bio nametnut prvenstveno kao ishod kontinuiranog iranskog pritiska.

 

 

Washington, Tel Aviv i njihovi saveznici, uključujući i pojedine aktere u samom Libanu, nastavit će poricati ovu stvarnost. Priznavanje uloge Irana značilo bi priznanje da je uspostavljen historijski presedan – prvi put su snage koje se protive SAD i Izraelu uspjele nametnuti uvjete objema stranama.

 

 

Ovo nije zanemariv razvoj događaja. Riječ je o strateškom preokretu. No, to nije jedina temeljna promjena koja je u toku – mijenja se i sam izraelski pristup ratu i diplomatiji.

 

 

Nakon što nije uspio osigurati pobjedu upotrebom masovnog nasilja, Izrael se sve više oslanja na prisilnu diplomatiju kako bi nametnuo političke ishode.

 

 

Tokom protekle dvije-tri decenije, ova izraelska strategija postala je kristalno jasna, a to je diplomatskim putem postići ono što se nije uspjelo nametnuti na bojnom polju.

 

 

“Diplomatija” kao rat

 

 

Izraelska “diplomatija” ne odgovara konvencionalnom značenju tog pojma. To nije pregovaranje između jednakih strana, niti iskrena težnja za mirom. Naprotiv, to je diplomatija srasla s nasiljem: atentatima, opsadama, blokadama, političkom prisilom i sistematskom manipulacijom unutrašnjih podjela u suprotstavljenim društvima. To je diplomatija kao nastavak rata drugim sredstvima.

 

 

Slično tome, izraelska koncepcija “bojnog polja” fundamentalno je drugačija. Namjerno ciljanje civila i civilne infrastrukture nije slučajno, niti je tek “kolateralna šteta”, nego je ključni dio same strategije.

 

 

Nigdje to nije jasnije nego u Gazi. Tokom genocida koji je u toku, ogromna područja Gaze sravnjena su sa zemljom, a procjene pokazuju da je uništeno oko 90 posto teritorije Gaze. Prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze, žene i djeca konstantno čine oko 70 posto svih žrtava.

 

 

Ovo nije kolateralna šteta. To je svjesno uništavanje civilnog stanovništva, čin genocida osmišljen da iznudi masovno raseljavanje i preoblikuje političku i demografsku stvarnost u korist Izraela.

 

 

Ista logika proteže se i izvan Gaze. Ona oblikuje izraelske ratove u Libanu protiv Hezbollaha, kao i širi sukob s Iranom.

 

 

SAD, glavni saveznik Izraela, historijski su djelovale unutar slične paradigme. Od Vijetnama do Iraka, civilno stanovništvo, infrastruktura, pa čak i prirodni okoliš podnijeli su najveći teret američkog načina ratovanja.

 

 

Model koji posrće

 

 

Često se tvrdi da se Izrael okrenuo “diplomatiji” nakon prisilnog povlačenja iz južnog Libana 2000. godine pod pritiskom otpora. Iako je taj trenutak bio ključan, on nije bio početak.

 

 

Postoje i raniji presedani. Prva intifada od 1987. do 1993. godine pokazala je da se trajni narodni ustanak ne može ugušiti isključivo brutalnom silom. Uprkos opsežnoj represiji Izraela, pobuna je opstala.

 

 

U tom kontekstu nastali su Sporazumi iz Osla i to ne kao istinski mirovni proces, već kao strateški pojas za spasavanje. Kroz Oslo, Izrael je politički postigao ono što vojno nije mogao nametnuti: pacifikaciju ustanka, institucionalizaciju palestinske političke rascjepkanosti i transformaciju Palestinske samouprave u mehanizam unutrašnje kontrole.

 

 

U međuvremenu, širenje naselja se ubrzalo, a Izrael je stekao globalni legitimitet predstavljajući se kao “država koja teži miru”.

 

 

Ipak, posljednje dvije decenije razotkrile su ograničenja ovog modela.

 

 

Od Libana 2006. do uzastopnih ratova u Gazi (od 2008. do 2009. godine, 2012. godine, 2014. godine, 2021. i genocida koji traje od 2023. godine), Izrael nije uspio osigurati odlučujuće strateške pobjede. Njegovi kontinuirani sukobi s Hezbollahom i Iranom dodatno naglašavaju taj neuspjeh.

 

 

Izrael ne samo da nije uspio ostvariti proklamovane vojne ciljeve, već ogromnu vatrenu moć, pa čak ni genocid nije uspio pretvoriti u trajne političke dobitke.

 

 

Neki to tumače kao zaokret prema trajnom ratu pod premijerom Benjaminom Netanyahuom. Ali takvo tumačenje je nepotpuno.

 

 

Vječni rat?

 

 

Netanyahu razumije da se ovi ratovi ne mogu voditi unedogled. Međutim, njihov završetak bez pobjede imao bi još teže posljedice, a to je slom izraelske doktrine odvraćanja i, potencijalno, raspad njegovog šireg projekta regionalne dominacije.

 

 

Ova dilema pogađa u samu srž cionističke ideologije, posebno koncepta “Željeznog zida” Ze'eva Jabotinskog – uvjerenja da će nadmoćna, neumoljiva sila na kraju prisiliti domaće stanovništvo na predaju.

 

 

Danas se ta pretpostavka testira i pokazuje se manjkavom.

 

 

Netanyahu je više puta opisao trenutne ratove kao egzistencijalne, upoređujući ih po važnosti s 1948. godinom, ratom koji je rezultirao etničkim čišćenjem Palestinaca tokom Nakbe i uspostavljanjem Izraela.

 

 

Paralele su zaista neporecive: masovno raseljavanje, teror nad civilima, sistematsko uništavanje i nepokolebljiva podrška Zapada – nekada Britanije, danas SAD-a.

 

 

Ali postoji ključna razlika. Rat iz 1948. doveo je do stvaranja Izraela, a sadašnji ratovi se tiču njegovog opstanka kao ekskluzivnog naseljeničko-kolonijalnog projekta.

 

 

I u tome leži paradoks: što duže ovi ratovi traju, to više razotkrivaju nesposobnost Izraela da postigne odlučujuće rezultate. Ipak, njihov kraj bez pobjede nosi rizik od historijskog poraza ne samo za Netanyahua, već i za ideološke temelje same izraelske države.

 

 

Čini se da izraelsko društvo prepoznaje šta je na kocki. Ankete provedene tokom 2024. i 2025. pokazale su ogromnu podršku među izraelskim Jevrejima za nastavak vojnih kampanja u Gazi i sukobe s Iranom i Libanom.

 

 

Javni diskurs ovu podršku definira kao “sigurnost” i “odvraćanje”. No, suštinska stvarnost je dublja – to je kolektivno priznanje da dugogodišnji projekt vojne nadmoći posrće.

 

 

Nakon što nije uspio pokoriti Gazu uprkos genocidu, Izrael sada pokušava diplomatskim manevriranjem postići ono što nije mogao osigurati ratom. Prijedlozi za međunarodni nadzor, stabilizacijske snage i strukture upravljanja nametnute izvana, samo su varijacije tog pristupa.

 

 

Ali malo je vjerovatno da će ti napori uroditi plodom.

 

 

Gaza više nije izolirana. Regionalna dimenzija sukoba se proširila, povezujući Liban, Iran i druge aktere u jedinstven, međusobno povezan front.

 

 

Ravnoteža se mijenja

 

 

U Libanu je Izrael više puta bio prisiljen na prekid vatre, ne svojom voljom, već zato što nije uspio poraziti Hezbollah ili slomiti volju libanskog naroda.

 

 

Ova dinamika proteže se i na Iran. Nakon zajedničke agresije na Iran koja je počela 28. februara, i SAD i Izrael bili su prisiljeni prihvatiti okvire za deeskalaciju, jer nisu uspjeli postići brze ili odlučne rezultate.

 

 

Očekivanje da bi se Iran mogao brzo destabilizirati, po modelu Iraka ili Libije, pokazalo se iluzornim. Umjesto toga, sukob je razotkrio granice vojne eskalacije i iznudio povratak pregovorima.

 

 

To je suština trenutne izraelske nezavidne pozicije.

 

 

Diplomatija, u ovom modelu, nije alternativa ratu, ona je pauza unutar njega. Privremeni alat koji se koristi za pregrupiranje prije sljedeće faze sukoba.

 

 

Ali u slučaju Izraela, ova agresivna “diplomatija” sve više postaje jedino dostupno sredstvo, upravo zato što njegova vojna strategija nije donijela pobjedu.

 

 

Liban je trebao biti izuzetak, poprište gdje bi Izrael mogao izolovati i poraziti Hezbollah. Umjesto toga, postao je novi dokaz strateškog neuspjeha.

 

 

Napori da se frontovi razdvoje – Gaza, Liban, Jemen, Iran – propali su. Iran je eksplicitno povezao svoj diplomatski angažman s događajima na drugim frontovima, prisiljavajući Izrael na širu stratešku zapletenost koju ne može kontrolisati.

 

 

Ovo označava duboku promjenu.

 

 

Temeljni stubovi izraelske strategije – nadmoćna sila, fragmentacija protivnika, kontrola narativa i politički inženjering – više ne funkcioniraju kao nekada.

 

 

Pa ipak, Netanyahu i dalje projicira sliku pobjede, proglašavajući uspjehe u redovnim intervalima, pozivajući se na odvraćanje i predstavljajući tekuće ratove kao strateška postignuća.

 

 

Ali te priče zvuče prazno.

 

 

Stvarnost, koja je sve očiglednija posmatračima širom regije i svijeta, jeste da se ravnoteža konačno mijenja. Prvi put u decenijama, putanja historije više se ne okreće u korist Izraela, piše The Palestine Chronicle.

 

(Stav)

Ujedinjeni front: Kako su Gaza, Liban i Iran srušili izraelsku strategiju