Kako je zakazala Rezolucija 819: Od obećane sigurnosti do genocida u Srebrenici

Pozivajući se na Poglavlje VII Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti je ovom rezolucijom naložilo da se Srebrenica tretira kao područje oslobođeno od bilo kakvog oružanog napada ili neprijateljskog čina.

Na 3199. sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija, održanoj 16. aprila 1993. godine, jednoglasno je usvojena Rezolucija 819. Ovaj dokument, donesen kao odgovor na eskalaciju nasilja u istočnoj Bosni, označio je historijski presedan – Srebrenica i njena okolina proglašene su prvom civilnom “sigurnom zonom” u svijetu.

Donošenju ove odluke prethodili su dramatični događaji u samoj enklavi, u kojima je ključnu ulogu odigrao francuski general Philippe Morillon, tadašnji komandant UNPROFOR-a. U martu 1993. godine, dok su srpske snage stezale obruč oko grada koji je bio na rubu gladi i potpunog pada, Morillon je ušao u Srebrenicu. Suočen s očajem lokalnog stanovništva koje mu je fizički blokiralo odlazak, general je s prozora jedne zgrade uputio historijsko obećanje: “Sada ste pod zaštitom Ujedinjenih nacija!” Njegov lični čin i prisustvo u opkoljenom gradu primorali su međunarodnu zajednicu da hitno reagira, što je u konačnici rezultiralo formalizacijom statusa “sigurne zone” kroz Rezoluciju 819.

Pozivajući se na Poglavlje VII Povelje UN-a, Vijeće sigurnosti je ovom rezolucijom naložilo da se Srebrenica tretira kao područje oslobođeno od bilo kakvog oružanog napada ili neprijateljskog čina. Dokument je izričito zahtijevao povlačenje srpskih paravojnih snaga iz okoline grada i hitan prekid svih napada na civile i Zaštitne snage UN-a (UNPROFOR).

Pored toga, Vijeće je uputilo direktan zahtjev Saveznoj Republici Jugoslaviji da odmah obustavi isporuku oružja, vojne opreme i drugih usluga srpskim paravojnim jedinicama u Bosni i Hercegovini.

Rezolucija 819 oštro je osudila “gnusnu kampanju etničkog čišćenja” i prisilnu evakuaciju civila, potvrđujući da je stjecanje teritorije silom, posebno kroz ovakve metode, potpuno nezakonito i neprihvatljivo prema međunarodnom humanitarnom pravu.

Tadašnji generalni sekretar UN-a Boutros Boutros-Ghali dobio je zadatak da pojača prisustvo mirovnih snaga. U Srebrenicu je naknadno raspoređeno 147 mirovnjaka, s ciljem da uvjere generala Ratka Mladića da grad neće služiti kao baza za napade na njegove snage. Istovremeno, zahtijevana je nesmetana dostava humanitarne pomoći, uz napomenu da svako ometanje konvoja predstavlja kršenje međunarodnog prava.

Iako je status “sigurne zone” kasnije proširen i na druge gradove poput Tuzle, Žepe, Bihaća, Goražda i Sarajeva, preventivna formulacija Rezolucije 819 u praksi je doživjela potpuni slom. Uprkos obećanjima, uključujući i ono generala Morillona koje je dalo lažnu nadu stanovništvu, UN nije uspio spriječiti genocid u julu 1995. godine.

U tim dramatičnim trenucima, Zaštitne snage UN-a su zarobljene, a izbjeglice su pale u ruke snaga Ratka Mladića, kojeg je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju kasnije osudio za ratne zločine i genocid.

Preživjeli genocida Hasan Nuhanović u svojoj hronologiji događaja iznosi oštre kritike na račun međunarodne zajednice. On ističe da su akteri na terenu, kao i oni koji su imali moć odlučivanja, zakazali u ispunjavanju svoje odgovornosti da zaštite stanovništvo enklave, što je bila osnovna obaveza proizašla upravo iz Rezolucije 819.

Iz ove perspektive, može se reći da je Rezolucija 819 ostala simbol neispunjenog obećanja međunarodnog poretka i dokument koji, uprkos svojoj pravnoj snazi i snažnim riječima generala na terenu, nije uspio spasiti hiljade nevinih života u opkoljenoj srebreničkoj enklavi.