Šta je država dobila od "inicijativa" Denisa Bećirovića? - Sarajevograd.CLICK

Bećirović je 22. oktobra 2025. godine zatražio vanrednu sjednicu Predsjedništva BiH s jednom tačkom dnevnog reda, a to je prihvatanje Osnovnog ugovora između BiH i Islamske zajednice. Iz njegovog kabineta tada je saopćeno da za potpisivanje tog ugovora “ne postoje zakonske ili ustavne prepreke”, te da Predsjedništvo treba donijeti odluku o prihvatanju ugovora.

Kada je Predsjedništvo BiH 27. januara 2026. godine, na prijedlog Denisa Bećirovića, usvojilo zaključke o BHRT-u, javnosti je to predstavljeno kao odlučan institucionalni odgovor na jednu od najtežih kriza državnog javnog servisa.

U zaključcima je konstatirano da je finansijsko stanje BHRT-a prijetnja njegovom opstanku, da Vijeće ministara BiH treba hitno osigurati provođenje Zakona o javnom RTV sistemu, da nadležne institucije trebaju pristupiti prinudnoj naplati duga RTRS-a, te da se osiguraju interventna sredstva za nastavak rada BHRT-a i prava zaposlenika.

Na papiru je sve izgledalo vrlo ozbiljno. U praksi se, međutim, radilo o još jednom populističkom dokumentu bez mehanizma provođenja i evidentno bez ikakve namjere da se provede. Bećirović je “pozvao”, “tražio” i “zahtijevao”, ne ponudivši niti jedan operativni, finansijski i politički provodiv model kojim bi se BHRT-u osigurala sredstva, deblokirala naplata ili osigurao održiv sistem raspodjele sredstava. Drugim riječima, usvojen je akt koji samo izgleda kao rješenje, ali funkcioniše kao saopćenje za javnost. Lijepo upakovano, institucionalno aromatizirano i praktično beskorisno, što je, izgleda, omiljeni format Bećirovićeve politike.

Da je riječ o potezu više usmjerenom prema javnosti nego prema stvarnom rješenju, pokazalo se vrlo brzo. Već krajem februara BHRT je bio primoran posegnuti za dramatičnim upozorenjima, uključujući prekidanje emitovanja programa i crni ekran s porukom da to nije kvar nego upozorenje na moguće gašenje. Agonija je nastavljena do današnjeg dana i pitanje je trenutka kada će ovaj javni servis kolabirati.

Najveći problem ovakvog pristupa nije samo u tome što Bećirović predlaže zaključke za koje unaprijed zna da nemaju zeleno svjetlo u institucijama koje ih trebaju provesti. Problem je što se time javnosti prodaje iluzija da je nešto urađeno. Građani vide vanrednu sjednicu, zaključke, velike riječi i poruke o spašavanju državnog servisa, dok BHRT preživljava sa praznim računima, dugovima i sve izvjesnijom mogućnošću gašenja.

O karakteru inicijative ponajbolje svjedoči činjenica da je Vlada FBiH, koju predvodi Bećirovićeva koalicija, za BHRT u međuvremenu izdvojila samo milion KM, za razliku od FTV-a i RTV Herceg-Bosne, kojima su namijenili deset miliona KM.

Slučaj BHRT-a nije izolovan. Bećirović je i ranije posezao za inicijativama koje su bile politički atraktivne, ali su završavale bez provedbe.

Sličan obrazac vidljiv je u slučaju ugovora između države Bosne i Hercegovine i Islamske zajednice u BiH. Bećirović je 22. oktobra 2025. godine zatražio vanrednu sjednicu Predsjedništva BiH s jednom tačkom dnevnog reda, a to je prihvatanje Osnovnog ugovora između BiH i Islamske zajednice. Iz njegovog kabineta tada je saopćeno da za potpisivanje tog ugovora “ne postoje zakonske ili ustavne prepreke”, te da Predsjedništvo treba donijeti odluku o prihvatanju ugovora.

Nakon najave sjednice i politički korisnog odjeka u javnosti, nije uslijedio epilog koji bi odgovarao ozbiljnosti teme. Ugovor nije potpisan, pitanje nije riješeno, a Islamska zajednica je ostala u istom položaju. Da stvar bude još gora, Bećirović na ovu temu nije ni razgovarao sa Željkom Cvijanović, članicom Predsjedništva BiH koja se protivila potpisivanju takvog ugovora.

Matrica je uvijek jednoobrazna. Pokrene se tema koja ima snažan emocionalni, vjerski i politički značaj, proizvede se utisak da je Bećirović taj koji “konačno rješava stvar”, a zatim se sve zaustavi u proceduralnoj magli. Javnost dobije najavu, Bećirović dobije medijsku vidljivost, a problem ostane gdje je i bio.

Tako je bilo i sa “rješavanjem” pitanja državne granice između BiH i Hrvatske. Predsjedništvo BiH je 30. marta 2023. godine, na Bećirovićev prijedlog, usvojilo zaključak kojim su Vijeće ministara BiH i Državna komisija za granicu zaduženi da u roku od 60 dana preduzmu mjere za dinamiziranje procesa ratifikacije ugovora o državnoj granici. I tu je riječ o temi koja zvuči državno, ozbiljno i patriotski, ali bez jasnog traga da je poslije toga proizveden suštinski politički rezultat.

Ovakvi primjeri su dio šireg modela političkog djelovanja u kojem se ozbiljna pitanja koriste kao platforma za demonstraciju deklarativne odlučnosti. Bećirović predlaže zaključke o BHRT-u, traži sjednice o ugovoru s Islamskom zajednicom, otvara teme koje izazivaju pažnju javnosti, ali bez prethodno osigurane političke većine, bez operativnog plana i bez garancije da će organi koji su nadležni za provedbu zaista nešto uraditi.

Taj model je štetan iz najmanje tri razloga. Prvo, on obmanjuje javnost. Građani vide da je nešto „pokrenuto” i stiču dojam da institucije rade. U stvarnosti, često se samo proizvodi dokument koji nema stvarni život izvan medijskih natpisa.

Drugo, takav pristup amortizuje odgovornost stvarnih donosilaca odluka. Umjesto da se jasno kaže da aktuelno Vijeće ministara BiH, parlamentarna većina i politički partneri u vlasti ne rješavaju problem BHRT-a, javnost se zatrpava novim inicijativama, apelima i zaključcima. Tako se stvara privid institucionalnog kretanja, dok se stvarni zastoj prikriva.

Treće, Bećirović na taj način pokušava izbjeći odgovornost za vlast koju je pomogao formirati. Nije uvjerljivo istovremeno biti jedan od onih koji su omogućili imenovanje HDZ-ove Borjane Krišto preglasavanjem Željka Komšića sa SNSD-ovom Željkom Cvijanović, a zatim se čuditi što Vijeće ministara BiH, koje predvodi upravo Krišto, ne realizuje ono što se od njega traži. Još je manje uvjerljivo glumiti nemoćnog posmatrača sistema u čijem je uspostavljanju vlastitim glasom učestvovao.

BHRT-u, Islamskoj zajednici i građanima Bosne i Hercegovine ne trebaju inicijative koje se završavaju naslovima. Potrebni su im provodivi potezi, politička odgovornost i spremnost da se prije javnog nastupa osigura institucionalna većina za stvarni rezultat. Sve drugo je samo predstava. A Bećirovićeve predstave se, za razliku od BHRT-a, već decenijama redovno i obilato finansiraju.

(Stav)