Osim što hrani narativ o nepobjedivosti, haos koji se proizvodi služi i za visceralno zadovoljenje potrebe da se odgodi temeljna kriza Izraela – kriza cionizma.

 

 

 

Izrael je u krizi. Od oktobra 2023. godine nalazi se u stanju stalnog rata s brojnim unutrašnjim i vanjskim neprijateljima, od Palestinaca u Gazi do iranske države i društva.

 

 

Mnogi političari, analitičari i komentatori vidjeli su ovo kao dokaz snage. Nadovezujući se na sve češću upotrebu hebrejskog tropa “Velikog Izraela” (Eretz Yisrael Ha-Shlema) od izraelske krajnje desnice, često govore o Pax Israelica na Bliskom istoku.

 

 

Izraz je znakovit jer samo replicira poznatiji Pax Americana, za koji Izrael regionalno funkcionira kao mostobran. Ako je ikada postojalo razdoblje u kojem je ideja Izraela kao regionalnog hegemona imala ikakvog smisla, bilo je to onih nekoliko godina nakon Abrahamovog sporazuma iz septembra 2020. godine, pa sve do 7. oktobra 2023. godine.

 

 

Od tada, izraelska vojska tumara iz jednog sukoba u drugi u uzastopnim neuspješnim pokušajima da slomi svoje neprijatelje.

 

 

Desetkovali su Gazu, ali Hamas i dalje opstaje. Poznato je da su “obezglavili” Hezbollah u Libanu, ali se grupa vratila kao gerilska sila koja se opire izraelskoj okupaciji. Zalihe dronova i projektila za koje je bivši ministar odbrane Yoav Gallant, kojeg Međunarodni krivični sud (MKS) traži zbog zločina protiv čovječnosti, tvrdio da su gotovo uništene, ponovno su u funkciji.

 

 

Lista izraelskih brutalnosti dramatično je porasla u posljednje tri godine: sistematsko mučenje i seksualni zločini nad zatvorenicima, uključujući korištenje pasa; masovno i selektivno izgladnjivanje; vučenje tijela živih i mrtvih vozilima; masovne grobnice, uključujući grobnice ljekara i medicinskog osoblja, te djeca pokopana s rukama vezanim na leđima.

 

 

Uz podršku SAD-a, politički i vojni lideri pozivaju Palestince u Gazi da napuste teritoriju ili se suoče sa smrću; doseljenici provode pogrome nad Palestincima na Zapadnoj obali; vojska je od marta zbrisala desetine sela u južnom Libanu; zračne snage ubijaju stotine ljudi u napadima na stambene zgrade ciljajući pojedince; a atentati na strane lidere postali su zvanična vladina politika.

 

 

Izrael je pokušao svrgnuti vodstvo jemenskog pokreta Ansar Allah (poznatog i kao Huti) nakon što američke snage nisu uspjele poraziti tu grupu u svojoj kampanji protiv sjevernog Jemena 2025. godine, ali je nakon američkog neuspjeha uslijedio i njihov vlastiti. Nedavno nije uspio srušiti ni Islamsku Republiku Iran, uništiti njene vojne kapacitete niti svesti zemlju na status “propale države”.

 

 

Sada izraelski lideri govore o Turskoj kao o svojoj sljedećoj meti, kao da iza sebe imaju slavan niz uspjeha. U martu je bivši premijer Naftali Bennett izjavio da je Turska “sljedeći Iran”, dok je aktuelni premijer Benjamin Netanyahu na platformi X ovog mjeseca optužio turskog predsjednika Erdogana da se “prilagođava iranskom terorističkom režimu i njegovim posrednicima” te da “masakrira vlastite kurdske građane”.

 

 

S jedne strane, jasno je da ovim stalnim ratnim stanjem Netanyahu, kojeg MKS također traži zbog istih optužbi kao i Gallanta, izbjegava ličnu političku krizu zbog optužbi za korupciju koje bi ga vrlo lako mogle odvesti u zatvor.

 

 

No, uprkos povremenim prigovorima koji su procurili u medije, izraelski vojni, obavještajni i politički establišment uglavnom je pristao na održavanje stanja permanentnog rata ove male zemlje protiv njenih susjeda. Zašto?

 

 

Demografski ulozi

 

 

Odgovor dijelom leži u usponu krajnje desnice zasnovane na doseljenicima, koja je tokom posljednje dvije decenije uspjela prodrijeti u niže slojeve vojske i elemente birokratije.

 

 

Njeni lideri, koji su došli na vlast pod Netanyahuom 2022. godine, otvoreno pozivaju na etničko čišćenje Palestinaca pod okupacijom u Gazi i na Zapadnoj obali, koristeći ovlaštenja da u tu svrhu provode daleko agresivnije politike.

 

 

Nije slučajno što se ova brutalnija i mesijanskija verzija izraelske države pojavljuje u kritičnom trenutku historije sukoba u Palestini – u trenutku ostvarenja demografske ravnopravnosti između Palestinaca i izraelsko-židovskog stanovništva.

 

 

Izraelske i palestinske statistike pokazuju brojku od 7,7 miliona na svakoj strani, čime ukupan broj subjekata pod kontrolom izraelske države dostiže gotovo 16 miliona. Klasična kolonijalna politika “zavadi pa vladaj” značajno ublažava politički utjecaj ove činjenice – oko 2,2 miliona Palestinaca su državljani Izraela i imaju pravo glasa.

 

 

Međutim, oko 5,5 miliona Palestinaca nalazi se pod civilnom kontrolom Palestinske samouprave i tehnički su pod izraelskom okupacijom, što služi kao prigodno pravno pokriće za činjenicu da su lišeni prava glasa, pasoša, slobode kretanja i zastupljenosti u Knessetu, tijelu koje upravlja njihovim životima.

 

 

Vodeća ideologija države nikada nije predvidjela ovakav ishod. Palestina je bila terra nullius. Domoroci su smatrani beznačajnim. Theodor Herzl je u svom osnivačkom tekstu Der Judenstaat izbjegavao bilo kakvo njihovo spominjanje. Do 1920-ih godina, kada je stvarnost postala očigledna, vođa revizionističkog cionizma Ze'ev Jabotinski i drugi raspravljali su o tome mogu li Palestinci biti u potpunosti protjerani. Zar Turska i Grčka 1924. godine nisu prisilno uklonile i razmijenile stanovništvo?

 

 

Nakon osnivanja države 1948. godine, njen prvi premijer David Ben Gurion osjetio je olakšanje što “Arapi” čine tek otprilike 20 posto stanovništva. Zatim je uslijedila “Ahilova peta” pobjede iz 1967. godine, koja je izraelskoj državi donijela kontrolu nad željenim teritorijama, ali i “smetnju” u vidu potpuno funkcionalnog palestinskog društva.

 

 

Izrael se sada suočava s onim što je bivši australijski ambasador u Izraelu Peter Rodgers u svojoj knjizi Herzlova noćna mora nazvao “jedna zemlja, dva naroda”, čime se do sada upravljalo putem onoga što Human Rights Watch, Amnesty International i B'Tselem nazivaju aparthejdskim sistemom rasne segregacije.

 

 

Kasni kolonijalizam

 

 

Izrael je stoga ušao u obrazac represivne eskalacije koji se podudara sa sličnim slučajevima kolonijalizma u njegovoj kasnoj fazi.

 

 

Sjetite se 100.000 Libijaca koje je fašistička Italija prisilila u pustinjske koncentracione logore. Ili pokolja, mučenja i logora koje je Francuska koristila 1950-ih kako bi odvojila Alžirce od Nacionalnog oslobodilačkog fronta (FLN). Tu su i britanski logori za mučenje u Keniji ili portugalski masakri i upotreba hemijskog oružja u Angoli i Mozambiku.

 

 

Lista izraelskih brutalnosti dramatično je porasla u posljednje tri godine: sistematsko mučenje i seksualni zločini nad zatvorenicima, uključujući korištenje pasa; masovno i selektivno izgladnjivanje; vučenje tijela živih i mrtvih vozilima; masovne grobnice, uključujući grobnice ljekara i medicinskog osoblja, te djeca pokopana s rukama vezanim na leđima.

 

 

Uz podršku SAD-a, politički i vojni lideri pozivaju Palestince u Gazi da napuste teritoriju ili se suoče sa smrću; doseljenici provode pogrome nad Palestincima na Zapadnoj obali; vojska je od marta zbrisala desetine sela u južnom Libanu; zračne snage ubijaju stotine ljudi u napadima na stambene zgrade ciljajući pojedince; a atentati na strane lidere postali su zvanična vladina politika.

 

 

Netanyahu se hvali ovim politikama kao voljom za preoblikovanje regionalnog poretka. Ali tumačiti ih kao manifestaciju moći znači pogrešno razumjeti ne samo samu moć, koja je mnogo više od puke sposobnosti ubijanja, već i temeljnu dinamiku društva koje se okuplja oko politike beskrajnog rata.

 

 

Izrael je postao uzročnik haosa, sposoban samo da sije smrt i uništenje bez postizanja ikakvog strateškog cilja stabilnosti ili toliko željene hegemonije.

 

 

Njegova vojna snaga oslanja se gotovo isključivo na avijaciju. Njegova kopnena vojska, prilagođena svijetu iz 1967. i 1973. godine, pokazala se prilično prosječnom otkako ju je Hezbollah protjerao iz Libana 2000. godine. Kršenje ljudskih prava i normi ratovanja služe za popunjavanje praznina u stvarnim vojnim sposobnostima.

 

 

Nadalje, Izrael i njegovi zapadni zaštitnici ne razumiju ili ne poštuju svog neprijatelja. Zbog toga vjeruju da odsustvo ispaljivanja projektila znači da su zalihe iscrpljene (Hezbollah 2024. godine) ili da neuspjeh u postizanju visokog broja civilnih žrtava (Iran 2025. i 2026. godine) odražava vojnu slabost.

 

 

Narativ o nepobjedivosti

 

 

Osim što hrani narativ o nepobjedivosti, haos koji se proizvodi služi i za visceralno zadovoljenje potrebe da se odgodi temeljna kriza Izraela – kriza cionizma.

 

 

Uzmite u obzir da donedavno primarni odgovor Izraela na diskurs o naseljeničkom kolonijalizmu nije bio akademski argument, već demografski uspjeh – od rijeke do mora, uvezeno stanovništvo novog društva decenijama je bilo brojčano nadmoćnije od desetkovanih domaćih zajednica.

 

 

To je značilo da država može izbjeći političke potrese koje bi stvaranje palestinske države na okupiranim teritorijama izazvalo unutar izraelske zajednice. Naravno, potpuna integracija Palestinaca bila bi još gora za izraelsko političko biće.

 

 

Kako se demografska opklada ruši, beskrajni ratovi služe za “izvoz” problema u okolne zemlje i odlaganje konačnog suočavanja s činjenicom o broju Palestinaca.

 

 

Ipak, dok politika beskrajnog rata slijedi ovu ideološku logiku, izraelsko društvo se zbog nje raspada. Sve je veći broj Izraelaca koji emigriraju kako bi izbjegli ekonomsku nesigurnost, regionalnu nestabilnost i domaći ekstremizam.

 

 

Bivša potpredsjednica vlade Tzipi Livni izjavila je u martu da nasilni aparthejd “demontira Državu Izrael”, dok je načelnik Generalštaba Eyal Zamir navodno upozorio da će se vojska “urušiti sama u sebe” bez rigorozne primjene regrutacije za podršku operacijama koje traju već oko 900 dana uzastopno od oktobra 2023. godine.

 

 

Naravno, drugi iranski rat su Izrael, mediji i analitičari uokvirili oko pitanja Irana – hoće li režim preživjeti, hoće li Iran zadržati svoju mrežu saveznika, hoće li se odreći nuklearnih ambicija i može li Izrael srušiti tu državu?

 

 

Pa ipak, iza sve te buke, prava kriza je kriza cionizma. Palestinci su se pokazali otpornijima nego što je ta ideologija ikada mogla zamisliti, a izraelska politika i društvo postaju sve očajniji u svojim naporima da njima ovladaju.

 

 

Ali “Rodezija na Mediteranu” nije projekt koji može opstati. Postalo je kristalno jasno da je neophodan potpuno novi način razmišljanja, piše Middle East Eye.

 

(Middle East Eye)

Do izraelske politike “vječnog rata” dovela je kriza cionizma