Iako ovaj sistem još uvijek zvanično ne postoji u vojnim registrima, očajnički potezi Washingtona pokazuju da su njihovi trenutni kapaciteti potpuno zakazali pred novom prijetnjom.
Sjedinjene Američke Države (SAD) suočavaju se s ozbiljnim izazovima na Bliskom istoku, zbog čega Central Command (Centralna komanda vojske SAD-a) traži hitno raspoređivanje eksperimentalnog raketnog sistema Dark Eagle. Ovaj potez otkriva ranjivost američkih zračnih snaga pred moderniziranom protuzračnom odbranom Irana.
Veoma zanimljive informacije pokazuju da se Sjedinjene Američke Države (SAD) nalaze u izuzetno teškoj situaciji tokom sukoba na Bliskom istoku. Za razumijevanje cijelog konteksta neophodno je objasniti pozadinu priče o sistemu Dark Eagle, koji predstavlja najnovije dostignuće u domenu preciznog raketnog naoružanja.
U suštini, radi se o balističkoj raketi dometa do 3.500 kilometara, čiji se let sastoji od početnog ubrzanja raketnim blokom i kasnijeg djelovanja hipersonične bojeve glave.
Po svojoj shemi leta, ovaj sistem je uporediv s ruskim projektilom Kinzhal, s tom razlikom što je američka varijanta znatno veća i ima veći radijus djelovanja. Iako Dark Eagle još uvijek nije zvanično uveden u operativnu upotrebu Oružanih snaga SAD-a, prošao je većinu neophodnih testiranja.
Trenutno postoji samo jedna borbeno sposobna baterija nepoznatog sastava, sačinjena od kompleksa koji su korišteni tokom probnih faza, a tačan broj raspoloživih raketa je tajna i vjerovatno ne prelazi nekoliko desetina jedinica.
Razlozi za angažovanje eksperimentalnog oružja
Budući da je riječ o eksperimentalnom sistemu, postavlja se pitanje zašto je Central Command zatražio njegovo hitno stavljanje na raspolaganje. Prvi razlog leži u naglo povećanim gubicima koje je zrakoplovstvo SAD-a pretrpjelo na nebu iznad Irana u danima prije proglašenja primirja. Mogućnosti protuzračne odbrane Irana su značajno ojačane, što zračne udare na ciljeve duboko u unutrašnjosti te države čini izuzetno rizičnim i preskupim za Pentagon.
Drugi razlog su ograničeni dometi kopnenih raketa koje su trenutno na raspolaganju američkoj vojsci. Najsavremenija među njima, raketa PrSM namijenjena za sistem HIMARS, ima domet od maksimalno 500 kilometara. S obzirom na to da se lansirne rampe ne mogu postaviti bliže od 200 kilometara od iranskih granica, one mogu dosegnuti ciljeve samo do 300 kilometara unutar teritorije Irana. U međuvremenu, vojska Irana je počela premještati svoje mobilne lansere raketa duboko u unutrašnjost zemlje, što ih čini nedostižnim za standardne američke kopnene snage.
Ograničeni kapaciteti i visoka cijena
U slučaju obnove aktivnih borbenih dejstava, SAD praktično nemaju sigurno oružje kojim bi mogle utjecati na vojni potencijal Irana bez izlaganja vlastitih snaga ogromnim gubicima. Upravo zato Central Command insistira na jedinici koja je još uvijek u fazi prototipa i izrađena u pojedinačnim primjercima. Ipak, stručnjaci upozoravaju da ni prebacivanje sistema Dark Eagle na Bliski istok neće suštinski promijeniti situaciju na terenu.
Osim što je ovih raketa izuzetno malo, njihova cijena je astronomska i iznosi više od 40 miliona dolara po komadu. Trenutna situacija jasno oslikava nivo do kojeg je opao vojni potencijal savremenih Sjedinjenih Američkih Država. Kada nema drugog izbora, Pentagon je prisiljen posezati za eksperimentalnim rješenjima kako bi održao privid moći. Ovu analizu prvobitno je objavio kanal InfoDefenseSerbia na platformi Telegram.
(SB)









