Socijalista, ateista i diktator: Sve kontradikcije Benita Mussolinija

Benito Mussolini, čovjek koji je Italiju uveo u mračno doba fašizma, ostao je upamćen kao diktator čiji je životni put bio ispunjen kontradikcijama – od radikalnog socijaliste i ateiste do saveznika Crkve i Hitlerovog “mlađeg partnera”.

Kada je 28. aprila 1945. godine tijelo Benita Mussolinija obješeno naglavačke na trgu Piazza Loreto u Milanu, malo ko je u masi koja je klicala prepoznao onog blijedog mladića koji je decenijama ranije, sa samo 19 godina, otišao u Švicarsku. Tada je u praznim džepovima nosio samo medaljon Karla Marxa od pet centi. Taj mladić, sin kovača i učiteljice, postat će prvi evropski fašistički diktator 20. stoljeća.

Mussolini je od malih nogu pokazivao sklonost prema agresiji. Njegova školska biografija podsjeća na hroniku nasilja. Naime, s deset godina izbačen je iz internata jer je čakijom ubo kolegu u ruku, a isti scenario ponovio se i u drugoj školi. Priznao je da je ubo i jednu djevojku, a u crkvi je štipao ljude kako bi ih natjerao da plaču. Iako je kasnije stekao učiteljsku diplomu, brzo je shvatio da taj posao nije za njega.

Njegov intelektualni put bio je haotičan, ali intenzivan. Čitao je Kanta, Nietzschea i Marxa, gradeći reputaciju govornika neobičnog magnetizma. Interesantno je da je Mussolini počeo kao radikalni socijalista, urednik novina Avanti!, te žestoki protivnik rata i patriotizma. Čak je i svoju djecu hranio oskudnim obrocima jer je njegov otac, socijalistički novinar, trošio novac na ljubavnice i političke rasprave u krčmama.

Od socijaliste do “Božijeg izaslanika”

Preokret se dogodio tokom Prvog svjetskog rata. Izbačen iz Socijalističke stranke zbog podrške ratu, Mussolini osniva fašistički pokret. Njegovi odredi, poznati kao “Crnokošuljaši”, sijali su strah širom Italije, paleći sindikalne uredbe i prisiljavajući protivnike da piju ricinusovo ulje.

Iako je kasnije mitologiziran, njegov dolazak na vlast 1922. godine nije bio klasičan državni udar. Dok su njegove pristalice marširale na Rim, on je čekao u Milanu. Kralj Viktor Emanuel III, umjesto da proglasi vanredno stanje, poslao mu je telegram i ponudio mu mandat premijera. Mussolini je tako postao najmlađi premijer u historiji Italije.

Njegov odnos prema religiji bio je vrhunac oportunizma. Kao mladić je Isusa i Mariju Magdalenu nazivao ljubavnicima i pisao antiklerikalne romane, ali je kao diktator shvatio moć Crkve. Potpisao je sporazum s Vatikanom, zabranio masoneriju i kontracepciju, te regulirao žensku odjeću. Papa Pio XI ga je čak nazvao “čovjekom kojeg nam je providnost poslala”.

Snovi o carstvu i otrovni gas

Mussolinijeva arogancija odvela ga je u pokušaje obnove rimskog sjaja. Napao je Etiopiju 1935. godine, koristeći tone zabranjenog otrovnog gasa protiv lokalnog stanovništva. Dok je Evropa izražavala užas, on je pred 400.000 ljudi u Rimu proglasio “fašističko carstvo civilizacije i čovječanstva”.

Ipak, savez s Adolfom Hitlerom, zapečaćen Čeličnim paktom, bio je početak njegovog kraja. Pod njemačkim utjecajem, uveo je antisemitske zakone koji su diskriminirali italijanske Jevreje. Ulazak u Drugi svjetski rat 1940. razotkrio je slabost italijanske vojske – SAD su u jednoj sedmici proizvodile više aviona nego Italija za cijelu godinu.

Pad “Glavatog”

Nakon niza sramotnih poraza i savezničke invazije na Siciliju, Veliko fašističko vijeće mu je 1943. okrenulo leđa. Uhapšen je na stepenicama kraljevske vile, a potom prebacivan s jednog otoka na drugi, dok ga njemački komandosi predvođeni Ottom Skorzenyjem nisu spektakularno spasili jedrilicama.

Posljednje dvije godine proveo je kao vođa marionetske vlade u Salou, svjestan da je kraj blizu.

Razmišljam samo o historiji i kako ću u njoj izgledati – govorio je tada.

Njegov pokušaj bijega u Austriju, prerušen u njemačkog vojnika u konvoju kamiona, propao je kada ga je prepoznao jedan partizan i povikao: “Imamo Glavatog!”

Strijeljan je zajedno sa svojom ljubavnicom Clarettom Petacci. Italijanski narod, umoran od diktature i rata, dočekao je njegovu smrt bez žaljenja. Na izborima 1948. godine, neofašistička stranka osvojila je tek dva posto glasova, ostavljajući eru “Il Ducea” u mračnim analima historije.

(Stav)