Kako je taj proces počeo, kako se prema njemu odnosila SDA, zašto se sve raspalo, saznajte u trećem nastavku feljtona koji slijedi i koji je dio novog rukopisa Senada Avdića, nastavka čitane knjige „Gole Godine“!

 

 

 

PIŠE: SENAD AVDIĆ

 

 

U smirivanje incidentne situacije u Bosanskoj Krupi i oslobađanje Milana Martić uključio se vrh Jugoslovenske narodne armije koji na teren upućuje svog kapitalca, generala Aleksandra Vasiljevića, šefa Kontraobavještajne službe JNA, (KOS-a). Istovremeno je Ministarstvo unutrašnjih poslova BiH ovlastilo Avdu Hebiba, jednog od pomoćnika ministra, da zajedno sa Vasiljevićem i lokalnim vlastima pronađu rješenje za kriznu situaciju. Nakon zajedničkog boravka u Bosanskoj Krupi dogovoreno je oslobađanje Martića iz lokalnog policijskog pritvora što je privremeno spustilo napetosti.

 

 

„TEORIJA PRIJETNJE“

 

 

Međutim, taj događaj dramatično je i nedvosmisleno upozorio na spremnost srpskih rukovodstava u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji da zajednički, sinhronizirano djeluju, kao i manevar JNA da glumeći tobožnju neutralnost i djelovanje na „očuvanju mira“, zapravo asistira u akcijama srpskih paravojnih snaga u obje republike na zaokruživanju ranije zacrtanih „granica srpstva“.

 

 

Prijetnja Radovana Karadžića da će oružanim putem osloboditi svog političkog saveznika i prijatelja Milana Martića uhapšenog u Bosanskoj Krupi podsjetila me na priču njegovog zemljaka, pisca Jevrema Brkovića o sudbini oca lidera Srpske demokratske stranke. Iako mi je Brković djelovao kao pouzdan i relevantan „izvor“ kome se može vjerovati, pokušavao sam ipak na nekim drugim adresama dobiti potvrdu o četničkoj „karijeri“ i zatvorskoj kazni Vuka Karadžića.

 

 

Zatražio sam prijem kod Munira Alibabića, načelnika Službe bezbjednosti Sarajevo, jedine osobe koju sam na osnovu nekoliko prethodnih iskustava sa njim smatrao pouzdanom za takvu vrstu povjerljive suradnje.

 

 

Na sastanku kojeg smo brzo dogovorili, komentirali smo minule događaje u Bosanskoj Krupi o kojima je on bio podrobno informiran i po „službenoj liniji“, a i kao Krajišnik rođen u Bihaću.

 

 

Učinilo mi se da ga je iznenadio moj interes za Karadžićevog oca, ali mi je ljubazno kazao da sačekam dan-dva dok on to ne provjeri u dubokim, skrovitim policijskim arhivama. Nedugo nakon toga, ponovo smo se sreli u njegovom uredu. Pokazao mi je stranicu papira na kojoj su bile napisane tek tri-četiri rečenice koje su sadržavale generalije Vuke Karadžića, kratak opis krivičnog djela za koje je osuđen, ratni zločini protiv civilnog stanovništva i kazna od 14 godina robije koja mu je izrečena nakon Drugog svjetskog rata.

 

 

Alibabić mi je rekao da mi iz mnogo bezbjedonosno-proceduralnih razloga ne može dati dokument, ali je omogućio da prepišem u svoj notes ono što me iz njega zanima.

 

 

Narednog dana sam napisao redovnu kolumnu za „Bosanske Poglede“ sa naslovom „Teorija prijetnje“ u kojoj sam se bavio dramatičnim događajima u Bosanskoj Krupi i svim onim što se oko njih dešavalo, poglavito brutalno prijetećim porukama lidera SDS-a Radovana Karadžića. (Naslov teksta sam preuzeo od Petera Handkea, tih godina kod nas popularnog austrijskog pisca, čija je jedna knjiga imala isti naslov)

 

 

Tekst sam počeo rečenicom u kojoj sam napisao da bi „ratni zločinac Vuko Karadžić danas vjerovatno bio jako ponosan na svog sina Radovana zbog njegove spremnosti da slijedi očevu ideologiju“. Kod urednika u „Pogledima“, nakon što sam im predao tekst nisam vidio rezerviranost, premda sam kasnije od nekih od njih čuo da su bili u dilemi da li da ga objave u integralnoj formi, ili da nešto iz njega cenzuriraju. Njihovog vlasnika Adila Zulfikarpašića tih dana nije bilo u njegovom sarajevskom uredu.

 

 

ZABRANA IZ MILOŠEVIĆEVOG KABINETA

 

 

„Bosanski pogledi“ su iz štampe izašli narednoga dana, moja kolumna je objavljena „netaknuta“ uređivačkom intervencijom. Koliko sam u prvim reakcijama mogao primijetiti, izazvala je priličnu pozornost javnosti. Navečer toga dana sam, što mi je bila višegodišnja rutina, kupio prvo, večernje izdanje „Oslobođenja“ u kiosku kod zgrade „Šipada“ u centru Sarajeva. Na posljednjoj stranici u desnom donjem uglu objavljena je „posljednja vijest“ očito stigla neposredno pred zaključenje lista: „ADIL ZULFIKARPAŠIĆ UKINUO „BOSANSKE POGLEDE“. Nisam mogao kratki agencijski tekst pročitati u uličnom mraku, pa sam otišao to obaviti na miru u obližnji Klub novinara. Vijest je bila TANJUG-ova i u njoj se citirala izjava lidera MBO koju je dao novinarima tokom svog boravka u Beogradu – da je zbog grubog uređivačkog incidenta – objavljivanja teksta Senada Avdića – Zulfikarpašić odlučio ukinuti sedmični list u svom vlasništvu. Sa kafanskog sam telefona pozvao kući Fahrudina Đapu, glavnog i odgovornog urednika „Pogleda“ i pitao ga zna li on išta više od onoga što je prenio TANJUG?

 

 

Odgovorio mi je da je i on prije nekoliko minuta tu vijest čuo na televizijskim vijestima i da ga niko nije prije toga obavijestio o odluci njegovog poslodavca. Zanimalo me da li sam dobro shvatio da su „Bosanski pogledi“ ukinuti, a ne, kao što je bilo takvih primjera u povijesti štampe, da se jedan broj zabrani i povuče iz prodaje, odgovorio je da je i on to shvatio kao definitivan kraj novina na čijem je čelu.

 

 

Kod kuće me, kada sam te večeri kasno došao, dočekao referat roditelja o tome ko me je sve telefonski zvao i u vezi sa slučajem „Bosanskih pogleda“, riječ je bilo o desetinama poziva. Nisam odgovarao ni te noći ni kasnije budući da ni sam nisam znao ništa više od onoga što je već objavljeno u medijima.

 

 

Narednog jutra sam poranio i požurio do redakcije „Bosanskih pogleda“. Na ulici, u Ferhadiji, sam zatekao nekoliko novinara i tehničkog osoblja do tada zaposlenih u „Bosanskim pogledima“. Rekli su mi da ne mogu ući u redakciju jer je preko noći promijenjena brava na ulaznim vratima. Taj posao je obavio advokat Faruk Balijagić iz Tuzle kojeg je odmah nakon što je medijima podijelio informaciju o ukidanju „Pogleda“, Zulfikarpašić nazvao iz Beograda i naložio mu da otputuje u Sarajevo i, zajedno sa njegovim rođacima, promijeni bravu i tako onemogući zaposlenima da uđu u redakciju.

 

 

Sjedio sam sa nekim od poniženih i „ukinutih“ novinara u bašti konobe „Raguza“ gdje su oni čekali da se ovlašteni smiluju i dopuste im da iz bivše redakcije barem iznesu lične stvari. Osjećaj krivice koji sam imao odmah nakon što sam prethodne večeri pročitao vijest sada je bio dramatično uvećan: 15-ak ljudi je ostalo bez posla zbog mojeg teksta i poput okuženih životinja brutalno izbačeni na ulicu. Bila je to bolna lekcija iz onoga što će kasnije postati praksa: surove tržišne kontrole medija od strane nemilosrdnih vlasnika i gospodara medija i novinarskih sudbina!

 

 

KRAJ ILUZIJE O SLOBODNOM NOVINARSTVU

 

 

Da se slične intervencije bogatog vlasnika „Pogleda“ mogu očekivati uvjerio sam se nekoliko mjeseci ranije na jednom manje dramatičnom, ali ilustrativnom primjeru. U prvim brojevima „Bosanskih pogleda“ kolumnu je pisao književnik Semezdin Mehmedinović. Teme o kojima je pisao su bile apolitične, bili su to literarni zapisi, kratki poetski eseji. No, nakon izvjesnog vremena, Mehmedinovićeve kolumne više nije bilo u „Pogledima“. Ne znam je li razlog bio zabavniji ili bizarniji. Autoru je u to vrijeme izašla pjesnička zbirka koja se zvala „Emigrant“.

 

 

Naslovna pjesma govorila je o bosanskom emigrantu koji živi u jednoj zapadnoj državi i na svom velikom imanju je okružen krvoločnim psima. Psi su dresirani da na daljinu osjete „miris“ ljudske mokraće, pa su eventualni provalnici i nezvani gosti čim bi kročili na raskošno imanje izlagali životnoj opasnosti – da im „kućni ljubimci“ skoče u međunožje i rastrgaju ga. „Nemojte više objavljivati ovoga Semezdinovića“, naredio je jednog dana Zulfikarpašić urednicima, a na pitanje zbog čega odgovorio kratko: „Zato što napada moje cuke“. Urednici su još neko vrijeme pokušavali odbraniti pjesničke i medijske slobode, ali ih je gazda Adil obeshrabrio riječima: „Nisam ja baš toliki demokrata, koliko se misli“!

 

 

Naravno da u trenutku pisanja svoje kolumne nisam mogao znati da će kada „Bosanski pogledi“ izađu iz štampe njihov vlasnik Adil Zulfirkarpašić biti u Beogradu na sastanku sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem i razgovarati sa njim o budućnosti istorijskog sporazuma Bošnjaka i Srba.

 

 

Munir Alibabić će u knjizi „Ubijanje Bosne nakon Tita“, objavljenoj trideset godina nakon ovih događaja napisati šta se toga dana dešavalo u Miloševićevom kabinetu. Radovan Karadžić, čije su telefone u to vrijeme intenzivno prisluškivali Alibabićevi operativci, je nazvao Miloševićev kabinet i zamolio predsjednika Srbije da slušalicu prepusti Adilu Zulfikarpašić. „Gospodine Adile, šta mi ovi tvoji novinari rade?“, žalio se lider SDS-a. „Evo u „Pogledima“ tvojim objavljena biografija moga oca Vuke. Piše da je suđen po četništvu i zbog silovanja najbliže rodice, u potpisu je onaj Avdić. To nema smisla jer mi potpisujemo historijski sporazum zbog mira, a ovamo me ovi tvoji blate.“

 

 

Zulfikarpašić je, kako je navedeno u Alibabićevoj knjizi, nastojao umiriti Karadžića. „Smiri se, Radovane, jer ja ću to riješiti. Ja znam da je tu biografiju Senadu dao onaj Alijin isljednik. Kada dođem u Sarajevo, j***t ću majku i Munji i Avdiću. Tražit ću od Alije da smijeni Munju, a Senada ću izbaciti iz redakcije i tužiću ga“. Očito, nije mogao čekati povratak u Sarajevu već je odmah tu na licu mjesta, moguće i u Miloševićevom kabinetu izdiktirao novinarima Tanjuga saopćenje u ukidanju „Bosanskih pogleda“.

 

 

Iz telefonskih razgovara vođenih tih mjeseci a koje je presrela sarajevska Državna bezbjednost te ih nakon rata ih ustupila Tužiteljstvu Tribunala u Haagu koje ih je korisitlo na suđenju obojici srpskih lidera, vidljivo je da Karadžić tih mjeseci intenzivno komunicirao sa Slobodanon Miloševićem u vezi sa Istorijskim sporazumom. Predsjednik SDS-a je uvjeravao predsjednika Srbije da srpsko-muslimanski dijalog kojeg kreiraju on i Zulfikarpašić podržava gotovo cjelokupna muslimanska intelektualna elita, osim one koja je vezana uz SDA i Aliju Izetbegovića. Pominjao je Karadžić imena akademika Muhameda Filipovića, ali i profesora Abdulaha Šarčevića, koji se nikada nigdje nije oko toga izjašnjavao.

 

 

Očigledno da je Karadžić bio bijesan nakon moga teksta u „Pogledima“ jer se pokazalo da on u Sarajevu ne uživa ugled, utjecaj i povjerenje kakvim se do tada razmetao u Beogradu.

 

 

Nisam pratio kako se dalje odvijala ta „trakavica“ oko istorijskog sporazuma, jer je očito bilo da je riječ o svojevrsnom političkom avanturizmu bez jasne ideje, konzistentnosti i osigurane šire podrške, odnosno konsenzusa.

 

 

PROHUJALO SA RATNIM VIHOROM

 

 

Posljednjih dana ljeta 1991.godine sa nekolicinom prijatelja sam ostao do zore u tada najpoznatijoj diskoteci u Sarajevu, „BB“ smještenoj u hotelu „Bosna“. Na praznoj Titovoj ulici, kod zgrade Centralne banke sreli smo Zlatka Hadžidedića, pisca, kolumnistu koji je nešto ranije postao portparol Adila Zulfirapašića i njegove stranke. Na naše pitanje šta radi, koga čeka u ta gluha doba, odgovorio je da čeka automobil koji će ga odvesti u Trebinje gdje se toga dana održavao neki masovni skup na kojem će sudjelovati lideri SDS-a i MBO-a.

 

 

Iste večeri televizija je objavila izvještaj sa tog događaja održanog na stadionu „Leotara“ u Trebinju. U prvom redu su sjedili Karadžić, Krajišnik, Božidar Vučurović, gradonačelnik Trebinja, kao i Adil Zulfikarpašić i nekoliko njegovih suradnika. Specijalni muzički gost je bila grupa „Zabranjeno pušenje“. Mnogo godina kasnije, nakon rata Davor Sučić „Sejo Sexon“, jedan od osnivača te rock grupe mi je rekao da on nije nastupao na koncertu jer je grupu napustio nekoliko mjeseci ranije. Bio je nezadovoljan načinom na koji su grupom upravljali i usmjeravali je Nenad Janković i Emir Kusturica.

 

 

Vrlo brzo nakon toga, 1. oktobra te godine u sklopu kampanje divljačkih napada na Dubrovnik, Jugoslovenska narodna armija je napala selo Ravno u trebinjskoj općini i ubila nekoliko desetina mještana hrvatske nacionalnosti. I prije tog tragičnog događaja koji je prestavljao početak rata u Bosni i Hercegovini niko ozbiljan nije spominjao „(H)istorijski sporazum“…

 

(SENAD ANTE-PORTAL)

(H)ISTORIJSKI MUSLIMANSKO-SRPSKI SPORAZUM – 35 GODINA KASNIJE: Nakon što sam napisao da Karadžić slijedi put svoga oca-četničkog ratnog zločinca, Zulfikarpašić je bijesno ugasio svoj list…