Ego ga stjerao u ćošak: Kako je Iran nadmudrio Trumpa

Ako biste vjerovali Bijeloj kući, Iranci već mole na koljenima zbog ove strategije. Ako umjesto toga vjerujete vlastitim percepcijama, onda stvarnost ne može biti dalje od ovog izmišljenog i egoističnog prikaza.

Američki predsjednik Donald Trump se stjerao u ćošak iz kojeg mu ego ne dozvoljava da izađe. Umjesto da se Teheran preda, Washington mora prihvatiti poraz ili riskirati da ovaj regionalni sukob uvuče u mnogo širi i krvaviji rat. Zaključak – Iran je bolji u ratovima iscrpljivanja.

Od prvih trenutaka američko-izraelskog napada u februaru 2024. godine, pa sve do stupanja na snagu privremenog prekida neprijateljstava, Iranci su bili u glavnim ulogama. Treba napomenuti da je bivši iranski vođa, Seyyed Ali Khamenei, ostao na svojoj javno poznatoj funkciji i ubijen je gotovo odmah, gotovo prelako.

Za razliku od početka 12-dnevnog rata, prošlog juna, Iranci nisu odgovorili na agresiju protiv njih tek nakon 15 sati. Umjesto toga, trebalo im je samo nekoliko sati da rakete počnu padati preko Perzijskog zaljeva i na izraelske ciljeve, objavio je Palestine Chronicle.

Poruka koja je poslana i Izraelcima i SAD-u izgleda da je ona koju oni ne mogu shvatiti: atentatima se ne dobijaju ratovi protiv Osovine otpora predvođene Iranom. Uprkos svojim ogromnim tehničkim i vojnim prednostima, američko-izraelski savez je posmatrao kako Iranci primaju udarac za udarcem, održavajući sposobnost da nastave pucati svaki dan i nanoseći značajne udarce odmazde.

Uništeno je oko 16 američkih baza i stotine američkih vojnih resursa, dok su se vojni gubici, koliko znamo, mjerili u stotinama. Međutim, Iran je potpuno preokrenuo situaciju i odlučio ostvariti ono što bi se moglo protumačiti kao teritorijalna dobit – sada kontroliraju Hormuški moreuz.

Jedini odgovori koje je Trumpova administracija uspjela smisliti, kao odgovor na zatvaranje Hormuškog moreuza i dokazanu sposobnost Irana da nastavi borbu, jesu da on usmjeri ogromne udare na civilnu infrastrukturu ili da stavi vojsku na teren. Obje ove opcije će rezultirati teškim posljedicama, regionalnim i domaćim, za Sjedinjene Države.

Sve bi se ovo moglo riješiti kada bi vlada SAD-a bila sposobna donositi vlastite odluke, neovisno o Izraelu. Međutim, živimo u stvarnom svijetu, gdje predsjednik Trump otvoreno kaže da ne razmišlja o finansijskom položaju svojih građana, već o tome što je Izraelu važno (“Iran ne može imati nuklearno oružje”).

Također je očigledno da Trumpa zapravo nije briga što Iran potencijalno gradi nuklearno oružje, jer ako bi ga bilo briga, put do sprječavanja ovog ishoda bio bi sporazum koji replicira nuklearni sporazum iz 2015. godine. Problemi SAD-a s Iranom nikada nisu bili vezani za nuklearno oružje; oni traže promjenu režima u Teheranu iz dva razloga: Iran je nezavisna nacija, a Izrael želi da vidi njen pad.

Očigledno je da je Trumpova administracija u zadnjem džepu izraelskog lobija sa sjedištem u SAD-u i nije sposobna reći ne, što ih je i dovelo u ovaj trenutni haos. Vođa poput Trumpa, čiji plitki ego ga čini nesposobnim da prizna poraz, doveden je u katastrofu iz koje ne može izaći.

Umjesto slabljenja Islamske Republike, ako bi se rat završio pod jednostavnim uvjetima koje je Iran postavio – naime, prekid vatre na svim frontovima, novi sistem upravljanja Hormuškim moreuzom i ukidanje sankcija, pored predaje zamrznute imovine i kompenzacije – onda bi Teheran bio transformisan u glavnu regionalnu silu. Da je vojno pogođen i da nema vođstvo, kako predsjednik Trump dosljedno tvrdi, ovo ne bi ni bilo na stolu.

Trumpova administracija je nasjela na mamac napada na Iran i pokretanja napada odrubljivanjem glava; sada je prisiljena platiti cijenu. Iranci neće ni za šta odustati od svog utjecaja; žele iskoristiti ovu priliku da ekonomski oslobode svoju naciju i postignu pobjedu u cijeloj regiji.

Zatim je uslijedila strategija “Uno obrnute karte”, u kojoj je Washington nametnuo blokadu povrh iranske blokade. Ako biste vjerovali Bijeloj kući, Iranci već mole na koljenima zbog ove strategije. Ako umjesto toga vjerujete vlastitim percepcijama, onda stvarnost ne može biti dalje od ovog izmišljenog i egoističnog prikaza.

Iran lako može nadživjeti svoje protivnike kada je u pitanju preživljavanje ekonomskog rata, jer je kroz ovo patio 47 godina. Što znači da Trumpu ističe vrijeme.

Na libanskom frontu, Hezbollah uništava izraelske kopnene snage koje trenutno pokušavaju nametnuti okupaciju na jugu zemlje. Rješenje Washingtona je bilo da pokuša iskoristiti izuzetno nepopularnu libansku vladu u pokušaju izazivanja građanskih nemira unutar Libana, ali i da je uvuče u sporazum o normalizaciji s Tel Avivom, koji će Izraelcima donijeti propagandnu pobjedu.

Hezbollah, kako su i Washington i Tel Aviv rekli svijetu, trebao je biti poražen 2024. godine. Umjesto toga, sada koristi asimetrično ratovanje kako bi udario Izraelce i nametnuo novu jednačinu koja će na kraju prisiliti na povlačenje koje će predstavljati još ozbiljnije povlačenje od onog koje se dogodilo kao rezultat oslobođenja Južnog Libana 2000. godine.

Dakle, Trumpovoj administraciji ističe vrijeme, ekonomski pritisak na njegove saveznike u Perzijskom zaljevu je ogroman, a Izraelci osjećaju žestinu udaraca Hezbollaha. Postoje dva načina za napredak: ponovna vojna eskalacija ili pokoravanje iranskim zahtjevima. Vojna opcija nije opcija, jer se jednostavno ništa više ne može postići bez ogromnih posljedica. Pa ipak, Donald J. Trump, najslabiji predsjednik u američkoj historiji, čini se nesposobnim da kaže ne Izraelu.

(Stav)