Budući da nijedan sporazum sa Sjedinjenim Državama ili Izraelom ne vrijedi papira na kojem je napisan, teško je zamisliti sporazum koji bi zaista zaštitio Iran od budućih napada

 

 

 

Iran je 24. maja odbacio posljednji lažni mirovni sporazum predsjednika SAD-a Donalda Trumpa, potvrđujući da je on pogrešno predstavio ono što je Iran pristao i da su dvije strane još vrlo udaljene, po pitanju obogaćivanja urana, kontrole Hormuškog moreuza, mira u Palestini i Libanu, te ukidanja američkih sankcija, plaćanja ratne odštete i zamrznute imovine Irana u vrijednosti od 100 milijardi dolara.

 

 

Iranski uvjeti za mirovni sporazum su nužno beskompromisni, kao odgovor na američki dosadašnji rad u korištenju pregovora kao pokrića za podmukle napade i šaradu jednostranih “primirja s izraelskim karakteristikama”, u kojima SAD i Izrael rutinski ignorišu i krše svako primirje o kojem se dogovore, uključujući i sadašnja u Gazi, Libanu i Iranu.

 

 

Budući da nijedan sporazum sa Sjedinjenim Državama ili Izraelom ne vrijedi papira na kojem je napisan, teško je zamisliti sporazum koji bi zaista zaštitio Iran od budućih napada. Bez radikalnije promjene američke politike, Sjedinjene Države i Izrael će nastaviti napadati Iran, otvoreno kršeći Povelju UN-a, bez obzira na to o čemu se svi dogovore.

 

 

Jedini efikasni načini koje je Iran pronašao da zaštiti svoju zemlju i svoj narod su izgradnja snažne vojne odbrane, uključujući i kapacitet za razornu odmazdu, te zadržavanje kontrole nad Hormuškim moreuzom, bez obzira na utjecaj na svjetsku opskrbu naftom i plinom i globalnu ekonomiju.

 

 

Napadom na Iran, Sjedinjene Američke Države i Izrael su ga prisilili da se brani i izazvali rat koji mijenja Bliski istok, a moguće i svijet.

 

 

Gubitak ovog rata prisiljava Sjedinjene Američke Države da konačno počnu preispitati neokonzervativnu taktiku kojom su slijepo zamijenile racionalnu američku vanjsku i vojnu politiku od 1990-ih: sankcionirati; prijetiti; bombardirati; ubijati; uništavati; okupirati; eskalirati; ostaviti zemlje zaglibljene u nasilju i haosu – u Afganistanu, Iraku, Haitiju, Somaliji, Libiji, Siriji, Jemenu, Ukrajini, Palestini i Libanu – nikada ne priznati poraz; nikada ne dovoditi u pitanje američku izuzetnost ili superiornost.

 

 

Sistematsko američko preziranje vladavine međunarodnog prava koje podupire ovu politiku čini se nemogućim mir u današnjem svijetu. Ali konačno potapanje neokonzervativnog sna u nemirnim vodama Perzijskog zaljeva pruža SAD-u i svijetu historijsku priliku da se ponovo posvete mirnijem i demokratskijem međunarodnom poretku.

 

 

Od kraja Hladnog rata, Sjedinjene Države su se efektivno izuzele iz cijelog sistema ugovora, međunarodnih zakona i sporazuma koji bi trebali regulisati međunarodne odnose, počevši od Povelje UN-a, koja zabranjuje prijetnju ili upotrebu sile između zemalja, i Ženevskih konvencija, koje štite civile, ratne zarobljenike i ranjene vojnike i mornare od posljedica rata.

 

 

Ovi ugovori su sastavljeni i univerzalno usvojeni nakon Drugog svjetskog rata, kako bi se “spasile buduće generacije od pošasti rata”, kako se navodi u preambuli Povelje UN-a.

 

 

Povelja UN-a kodificirala je i ojačala vjekovnu zabranu međunarodne agresije, kao i odricanje od rata kao instrumenta nacionalne politike, u Kellogg-Briand paktu iz 1928. godine, zbog čijeg kršenja su njemački lideri, kojima je suđeno u Nürnbergu, osuđeni na smrt, piše Palestine Chronicle.

 

 

Međutim, usred prenapuhanog zapadnog trijumfalizma nakon završetka Hladnog rata, nova generacija američkih lidera, poput Madeleine Albright i Dicka Cheneyja, počela je da vidi Povelju UN-a i Ženevske konvencije kao prepreke svojim ambicijama da dalje prošire globalnu moć SAD-a raširenijom i neograničenom upotrebom vojne sile.

 

 

Vjerujući da ih nova neravnoteža u vojnoj moći oslobađa poštivanja ugovora i konvencija nakon 1945. godine, zasnovanih na teško stečenoj mudrosti prošlih lidera u dva svjetska rata, SAD i njihovi saveznici su pustili svoje oružane snage da napadaju i invadiraju druge zemlje, muče, siluju i ubijaju zatvorenike i masakriraju civile.

 

 

Američki zvaničnici su pretpostavili da nova vojna neravnoteža toliko ide u korist Sjedinjenih Država da ni UN, međunarodni sudovi, druge moćne zemlje, pa čak ni cijeli narod svijeta ne bi mogli da nametnu pravila međunarodnog prava i zakone oružanog sukoba Sjedinjenim Državama ako bi odlučile da ih ignorišu.

 

 

Ironično je, duboko frustrirajuće i zbunjujuće za američke zvaničnike otkriti da je ono što su pozdravljali kao poziciju ogromne moći i nekažnjivosti dovelo do toga da protraće američki dan na suncu i propuste priliku koju im je pružila velika sreća da poboljšaju kvalitet života Amerikanaca i njihovih susjeda.

 

 

Navodno neograničena sloboda djelovanja postignuta prezirom i gaženjem međunarodnog prava i institucija pokazala se kao mač s dvije oštrice.

 

 

Ne postoji nešto poput neograničene vojne moći, osim masovnog samoubistva nuklearnog rata. Ideja da bi praktično neograničena ulaganja Amerike u oružje i rat dala toj zemlji posljednju riječ u svakom sporu bila je fatamorgana, što sada otkriva čak i Trump.

 

 

Dok Amerikanci preispituju stanje svijeta i sukobe kojima su ratoborni američki lideri pokušali da ga definišu, očigledno je da rat i vojna moć ne vode miru ili prosperitetu, ni za Amerikance ni za bilo koga drugog.

 

 

Što više zemalja Pentagon i CIA ciljaju, što više ljudi ubijaju i što više resursa naši lideri bacaju na njih, to više drugih ljudi širom svijeta s pravom počinje da vidi Sjedinjene Države kao prijetnju vlastitim životima i budućnosti.

 

 

Vlade širom svijeta suočavaju se sa teškim izborima između zadovoljavanja potreba i težnji vlastitog naroda ili ispunjavanja hegemonističkih i nedemokratskih zahtjeva Sjedinjenih Država.

 

 

Nakon što su se 250 godina predstavljale kao prvaci demokratije i slobode, Sjedinjene Države samo ubrzavaju vlastiti pad trošeći trilione dolara i ono malo što je ostalo od dobre volje svijeta na ovaj neuspjeli, nesretni pokušaj osvajanja globalne imperijalne moći.

 

 

Kada su Sjedinjene Američke Države u prvoj polovini 20. vijeka postale velika sila, njihovi lideri su bili dovoljno mudri da shvate da vršenje gole imperijalne moći neće uspjeti u svijetu koji se još bori da se oslobodi pustošenja evropskog kolonijalizma.

 

 

Stoga su bivši predsjednik SAD-a Franklin Roosevelt i njegove kolege zasnovali sistem UN-a na suverenoj jednakosti među narodima i stvorili okvir za međunarodne odnose s kojim bi se cijeli svijet mogao složiti.

 

 

Kao i kod svih pravnih i političkih sistema, uspjeh ili neuspjeh sistema UN-a zavisi od toga hoće li se najmoćnije zemlje složiti da žive po istim pravilima kao i ostale. Veto je otrovna pilula koja kvari sistem, kako je Albert Camus predvidio kada je otkriven 1945. godine.

 

 

Ako je ovaj izvještaj tačan,… on bi efektivno okončao svaku ideju međunarodne demokratije. Svijetom bi vladao direktorat pet sila… Pet bi tako zauvijek zadržalo slobodu manevrisanja koja bi drugima bila zauvijek uskraćena – napisao je Camus u Combat, podzemnim novinama francuskog pokreta otpora koje je uređivao.

 

 

Međutim, UN je razvio proces „Ujedinjenje za mir“, koji omogućava Generalnoj skupštini da održava vanredne specijalne sjednice (ESS) o međunarodnim problemima kada veto sprječava Vijeće sigurnosti da djeluje u cilju njihovog rješavanja.

 

 

Generalna skupština je koristila taj proces za rješavanje Sueske krize 1956. godine i koristi ga, iako povremeno i neadekvatno, za rješavanje krize u Palestini od 1997. godine.

 

 

Kao odgovor na zahtjev Generalne skupštine na njenoj vanrednoj specijalnoj sjednici o Palestini, Međunarodni sud pravde presudio je da je izraelska okupacija nezakonita i da mora bez odlaganja prestati.

 

 

Stoga je Generalna skupština usvojila rezoluciju kojom se zahtijeva da Izrael mora “bez odlaganja okončati svoje nezakonito prisustvo na okupiranim palestinskim teritorijama… i to najkasnije do“ septembra 2025. godine.

 

 

Izrael nije postupio u skladu s tim, pa Generalna skupština mora poduzeti daljnje korake, poput embarga na oružje i ekonomskog bojkota. Ali ima sredstva za to i samo treba prikupiti političku volju.

 

 

Dok Sjedinjene Američke Države i Izrael čine sistematske i barbarske ratne zločine, pretpostavljajući da se oslobađaju odgovornosti, svijet se polako – presporo – suočava s međunarodnom saradnjom potrebnom za provođenje “trajne strukture mira“ po kojoj su se sve zemlje složile živjeti, a od koje zavise životi miliona ranjivih ljudi i budućnost čovječanstva.

 

 

Dok američki lideri konačno shvataju da nemaju moć da zastraše i osvoje cijeli svijet, američki narod postepeno shvata da imamo još veću moć, moć da odbijemo da se borimo u njihovim kriminalnim ratovima i da insistiramo na uspostavljanju mira i saradnji sa svim našim susjedima na ovoj maloj planeti koju svi dijelimo.

 

(Stav)

Cijena nekažnjivosti: Da li američki ratni zločini osuđuju svijet na beskrajni rat i haos?