U tekstu Telegraph navodi kako Erdogan vješto koristi vakuum moći koji je nastao slabljenjem tradicionalnog međunarodnog poretka

 

 

 

Britanski The Telegraph objavio je analizu aktualne geopolitičke situacije u kojoj navodi kako turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan izlazi kao jedan od najvećih dugoročnih dobitnika američko-izraelskog sukoba s Iranom.

 

 

U tekstu Telegraph navodi kako Erdogan vješto koristi vakuum moći koji je nastao slabljenjem tradicionalnog međunarodnog poretka.

 

 

“Dok se velike sile sve više fokusiraju na vlastite interese i regionalne sukobe, Ankara paralelno gradi vlastiti utjecaj kroz snažnu vojnu industriju, diplomatsko pozicioniranje i rast izvoza oružja”, piše Telegraph.

 

 

Povećao ugled na međunarodnoj sceni

 

 

Britanski list navodi da je Erdogan, ne samo iskoristio trenutak da pojača obračun s opozicijom dok je pažnja svijeta bila usmjerena drugdje, već je uspio i povećati ugled Turske na međunarodnoj sceni.

 

 

Gonul Tol, osnivačica programa za Tursku pri Institutu za Bliski istok sa sjedištem u Washingtonu, izjavila je:

 

 

“Ovo je savršeno međunarodno okruženje za Erdogana da radi sve ove stvari kod kuće. Svi ti geopolitički potresi omogućavaju i ohrabruju Erdoğana da radi šta god želi s onim što je ostalo od demokratskog prostora u zemlji”.

 

 

Istovremeno, Erdogan koristi prednosti narušenog globalnog poretka – prvo zbog ruske invazije na Ukrajinu koja traje od 2022. godine, a sada i zbog nastajućeg sigurnosnog i diplomatskog vakuuma dok slabi povjerenje u Sjedinjene Američke Države pod Donaldom Trumpom.

 

 

“To Erdoganu daje povoljne okolnosti u kojima svijet – evropske države, saveznici u NATO-u, regionalni susjedi pa čak i afričke zemlje – osjećaju da nemaju drugog izbora osim da sarađuju s njim”, rekla je Tol.

 

 

Erdogan vodi Tursku gotovo četvrt stoljeća, učvršćujući vlast u zemlji, naročito nakon političkih izazova poput masovnih protesta 2013. godine i vojnog puča 2016. godine, koji su vlasti ugušile upotrebom smrtonosne sile.

 

 

Nedavno su izbile velike demonstracije u martu 2025. godine nakon hapšenja Ekrema İmamoğlua, gradonačelnika Istanbula i glavnog Erdoganovog političkog protivnika.

 

 

Devet dana nakon početka rata s Iranom, İmamoğlu se pojavio pred sudom zbog optužbi koje mnogi smatraju politički motivisanim i usmjerenim na uklanjanje opozicije. Sa Zapada gotovo da nije bilo kritika. Čak je i britanska Laburistička stranka, sestrinska stranka CHP-a, ostala uglavnom nijema.

 

 

Optužbe, sadržane u oko 4.000 stranica dokumentacije, kreću se od korupcije do vođenja kriminalne organizacije i mogle bi rezultirati zbirnom kaznom većom od 2.000 godina zatvora. İmamoğlu odlučno negira sve optužbe.

 

 

Izgradio kult ličnosti

 

 

Ipak, uprkos povremenim izlivima javnog nezadovoljstva na ulicama, Erdogan je uglavnom uživao široku podršku javnosti, oslanjajući se na kult ličnosti koji je izgradio i koji se poredi s kultom Mustafe Kemala Atatürka, poštovanog osnivača moderne Turske.

 

 

Međutim, ekonomski problemi posljednjih godina, inflacija je od predsjedničkih izbora 2023. godine u prosjeku iznosila oko 50 posto godišnje, počeli su nagrizati njegovu biračku bazu, što je dovelo do pojačane kontrole i represije.

 

 

Također nastoji oslabiti opoziciju prije narednih predsjedničkih izbora, očekivanih 2028. godine, iako bi mogao raspisati i prijevremene izbore. Malo ko vjeruje da će glasovi birača imati veliku težinu.

 

 

Yusuf Can iz konsultantske firme Amena Strategies izjavio je: “Erdoganova vlada razumije da više nema onu podršku koju je imala prije 10 ili 15 godina. Zbog toga pribjegavaju ovim represivnim i autoritarnim metodama kako bi praktično uništili CHP. Da Erdoğan i dalje pobjeđuje na izborima zahvaljujući ekonomskim ili istinski demokratskim politikama, vjerovatno ne bi posezali za ovako drastičnim mjerama kao posljednjih godina”.

 

 

Policija danas retroaktivno hapsi ljude zbog navodnih krivičnih djela počinjenih prije deset ili više godina. Istovremeno, Erdogan koristi i promjene u sigurnosnoj arhitekturi Bliskog istoka, gdje se mnoge države, nakon što su svjedočile iranskim raketnim napadima, tiho udaljavaju od oslanjanja na Washington.

 

 

U maju je Irak potpisao sporazum o kupovini 20 turskih sistema protivzračne odbrane, što predstavlja značajnu promjenu za zemlju koja se dugo oslanjala na SAD za zaštitu svog zračnog prostora.

 

 

Indonezija je, zabrinuta zbog rastuće kineske agresivnosti i preusmjeravanja američkih vojnih resursa s Indo-Pacifika na Bliski istok, također ovog mjeseca potpisala ugovor o kupovini do 60 bespilotnih borbenih letjelica Bayraktar Kızılelma iz Turske, s isporukom od 2028. godine.

 

 

Pored toga, Turska je sklopila sporazum s Portugalom o isporuci dva vojna pomoćna broda, što predstavlja prvi takav turski vojni izvoz članici NATO-a i Evropske unije.

 

 

Pod Erdoganom, Turska, koja ima drugu najveću vojsku u NATO-u nakon SAD, postala je jedanaesti najveći izvoznik oružja na svijetu, posebno dronova koji su prodani brojnim zemljama, od Ukrajine do Libije.

 

 

Prema riječima Gönül Tol, turska vojna oprema dokazala se na bojištima i omogućava Erdoğanu da poruči: „Možete se osloniti na mene.“ To posebno odjekuje među državama Bliskog istoka, zbog čega Turska sklapa brojne odbrambene sporazume.

 

 

Turska kao veliki energetski i trgovinski centar

 

 

Tol smatra da takvi ugovori dodatno jačaju Erdoganov položaj u zemlji i daju mu legitimitet u trenutku kada ga sve veći broj građana dovodi u pitanje. Osim toga, oni donose finansijske prihode koji su značajni s obzirom na stanje turske ekonomije.

 

 

Erdogan također želi pretvoriti Tursku u veliki energetski i trgovinski centar, povezujući rudnike kritičnih minerala, nove naftovode i pomorske luke kroz tursku teritoriju.

 

 

Nakon smjene Özela prošle sedmice, predsjednik je izjavio: “Cilj Turske nije da ostane posmatrač, nego da bude faktor koji mijenja pravila igre u ovom nadmetanju.“

 

 

Stručnjaci smatraju da ostvarenje tog cilja zahtijeva neutralizaciju političke opozicije, ali i svih koji bi se mogli suprotstaviti njegovoj politici.

 

 

Ankara čak pokušava privući strane državljane, posebno iseljenike koji žele napustiti Zaljev, nudeći 20-godišnje poreske olakšice strancima koji se presele u Tursku. To može biti privlačna ponuda jer Turska ostaje pod zaštitnim kišobranom NATO-a.

 

 

Rastući međunarodni utjecaj Turske omogućio je Erdoğanu da dodatno učvrsti svoj ugled kod kuće i prikrije svoj sve autoritarniji zaokret. U januaru je Turska, kao susjed Irana, bila najizloženija članica NATO-a i nastojala je izbjeći uvlačenje u rat, iako su iranske rakete prolazile kroz njen zračni prostor.

 

 

Međutim, početkom jula, kada Erdoğan bude domaćin velikog samita NATO-a, nastupit će iz mnogo jače pozicije i s većim utjecajem na brojne države nego prije izbijanja rata s Iranom.

 

 

Tol je dodala: “Nekada se NATO predstavljao kao odbrambeni savez demokratskog svijeta; danas se to više ne može reći. Zapadne zemlje i saveznici u NATO-u sve manje pažnje posvećuju urušavanju demokratije i jačanju autokratije u zemljama poput Turske, a sve više tehničkim pitanjima – mogu li proizvoditi dronove, imaju li jaku industrijsku bazu i slično.“

 

 

Ali stručnjaci upozoravaju da bi to bila greška.

 

 

Kako kaže Tol: “Kada sarađujete s autokratama, njihov glavni prioritet uvijek je opstanak režima. Ako je režim ugrožen, oni se neće osjećati obaveznima međunarodnim sporazumima niti će vam ostati lojalni. Upravo zato su takvi saveznici nestabilni”

 

(Telegraph)

Britanski Telegraph objavio tekst u kojem tvrdi: Erdogan je pravi pobjednik rata u Iranu i glavni igrač na Bliskom istoku