Bilo je riječi o potencijalnom preuzimanju mostarskog aerodroma, predizbornim okršajima na relaciji Zdenko Lučić-Dragan Čović, ali i o odnosima vladajućih stranaka u Mostaru.
Faruk Kajtaz, novinar i politički analitičar iz Mostara, komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ najnovija politička previranja u Gradu na Neretvi. Bilo je riječi o potencijalnom preuzimanju mostarskog aerodroma, predizbornim okršajima na relaciji Zdenko Lučić-Dragan Čović, ali i o odnosima vladajućih stranaka u Mostaru.
Burno je posljednjih mjeseci u Mostaru. Bošnjaci u Gradskom vijeću odbijaju doći na sjednice, ali su najavili kako će zbog ponude Amerikanaca za preuzimanje mostarske zračne luke ipak doći na sjednicu Gradskog vijeća. Koliko je izgledno da američki investitori ipak dobiju mostarski aerodrom u koncesiju i kakvi su odnosi među vladajućom većinom u Mostaru?
Nema nikakve sumnje da Aerodrom Mostar itekako treba ozbiljne strateške partnere i investitore. Vlast se voli hvaliti povećanjima prometa, ali je jasno da taj Aerodrom Mostar opstaje, u operativnom smislu, samo zbog izdašnih subvencija države avio-kompanijama. Mostar je u sredini svojevrsnog „prstena“ već uhodanih i većih aerodroma u ovom dijelu regije, što baš i nije najbolji položaj, ali može biti zračna podrška Aerodromu Sarajevu u vrijeme zime ili se razvijati u pravcu teretnog terminala. Što se tiče investitora iz SAD treba dobro sagledati šta oni nude i kakve su im stvarne reference. Do javnosti nije došlo previše informacija, iako se pominju neke „desetine miliona eura“.
Radi se o istoj kompaniji, koja namjerava graditi Južnu interkonekciju, te plinske elektrane u BiH. Mostar je, mislim, samo dio plana ovladavanja strateški važnim i puno isplativijim Aerodromom u Sarajevu. Što se tiče odnosa u Gradskom vijeću Mostara, oni su blago rečeno narušeni. Možda je rasprava o ponudi Amerikanaca sada jedna od onih rijetkih prilika kada bi se dvije strane u Gradskom vijeću mogle oko nečega složiti. Naravno, ukoliko se ponuda pokaže kredibilnom i sa dovoljno garancija da će predviđeno i provesti. Slučajno ili ne… nedavno je u blizini zgrade Aerodroma Mostar postavljen kamen-temeljac za proširenje pristanišnih kapaciteta.
S druge strane, ponovno svjedočimo burnim reakcijama oko izgradnje Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković ponovio je optužbe bošnjačkog političkog bloka, izjavivši kako se zgrada HNK Mostar gradi nelegalno. Njegov istup ponovno je aktivirao političke tenzije u gradu, stavljajući fokus na nepostojanje jedinstvenog regulacijskog plana za Središnju zonu Mostara. Kakav rasplet očekujete u izbornoj godini?
Kazalište je „stara rana“ mostarske političke i javne scene. Problem koji se vuče okolo godinama i stalno nas podsjeća kako su mnoge stvari u Mostaru ostale neriješene sve ove godine. Mislim da će se ova priča na kraju morati raspetljati na sudu. Ako je sve čisto, onda bi vlast trebala izaći javno sa svim „papirima“ i činjenicama. Ako nije ili je „mutno“, onda imamo veliki problem, koji nije samo pitanje regulacionih planova. Gradska uprava mora pokazati puno više transparentnosti i odgovornosti u vezi sa ovim pitanjem, te prestati sa politikom „taknuto-maknuto“. U Mostaru se svi moraju osjećati komotno i bez diskriminacije. To, naravno, uključuje i pravo na javni prostor, koji ne smije biti „ekskluzivan“, već inkluzivan i otvoren za sve. Naravno u skladu sa zakonima i procedurama.
Iako izborna kampanja službeno nije počela, već danima ona neslužbeno traje. Kako komentirate istupe Zdenka Lučića, kandidata za člana Predsjedništva BiH, te otvorene konfrontacije s Draganom Čovićem, liderom HDZ-a BiH, koji na napade oštro uzvraća. Je li Lučić suviše samouvjeren kada govori o velikoj pobjedi na izborima i što još možemo očekivati kada je u pitanju sukob na relaciji Lučić-Čović?
Lučić je već napravio jako puno problema za Čovića. Suverena pozicija Čovića kao neupitnog lidera je opasno uzdrmana. Nije to toliko posljedica Lučićeve promišljene kampanje ili argumenata – o kojima se može govoriti, koliko činjenice da su se birači zamorili od svojevrsne „zaleđene“ političke situacije na hrvatskoj političkoj sceni u BiH. Lučić ne pledira samo na oporbu koja ga nominalno kandidira, već i na glasače HDZ-a i želi se predstaviti kako „autentični HDZ kandidat“, koji nije tu samo da klima glavom „Dragom vođi“ i kasnije vjerovatno – časno izgubi. Ovo je za Čovića sasvim novo političko stanje i vidi se da se teško snalazi u situaciji kada na javnoj sceni ima odlučnog i samim time opasnog oponenta. Samouvjerenost u nastupu je dio političke taktike javnog nastupanja Lučića, koji jako dobro zna da ne smije pokazati slabost, te u ovoj utakmici može samo „ići do kraja“, ukoliko nešto želi napraviti. Njegova kandidatura nije ograničena samo na Predsjedništvo BiH i može imati efekta i na veću podršku ostalim kandidatima na listama hrvatske oporbe i to je ono što Čovića suštinski – najviše plaši.
Lučić se hvali prijateljstvom s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem, koliko je to za kandidatkinju HDZ-a Darijanu Filipović loša vijest kada je u pitanju podrška službenog Zagreba uoči oktobarskih izbora?
Mislim da se Zagreb i Plenković neće previše miješati u ovu predizbornu trku. Plenković je isuviše iskusan političar da bi sada zauzimao jednu od „strana“. Lučić sigurno ima neku podršku u Hrvatskoj obzirom na funkcije koje je obavljao kao i na „obiteljsko stablo“ Lučića. Kolika je ta podrška – teško je reći, jer je Čović predugo na poziciji vlasti. Za Lučića će biti najvažnije da centrala HDZ-a u Zagrebu ostane neutralna i da pusti da se „igra“ bez previše vanjskog utjecaja odigra na terenu Hercegovine, pa ko pobijedi da pobijedi. Uostalom ideoloških razlika između dvije strane – praktički nema. Posebno u odnosu prema Zagrebu.
(SB)










