Neutaživa glad: Beskrajna težnja Izraela za širenjem

Erisihton, koji je narušio prirodni poredak posjekavši sveti gaj boginje Demetre, bio je kažnjen nezasitom glađu. Koliko god konzumirao, njegova glad je rasla, dok na kraju nije počeo proždirati vlastito tijelo. Izraelska težnja za sigurnošću sličan je paradoks

Obnovljeni izraelski napadi na Liban opet su otvorili pitanje obima sigurnosne agende Tel Aviva. Rat koji je počeo u Gazi 7. oktobra 2023. godine već se proširio izvan njenih granica. Danas Izrael nastavlja svoje napade na zemlje koje se protežu od Palestine do Libana, Sirije i Irana, tvrdeći da djeluje na osnovu “nacionalne sigurnosti” u gotovo svakom dijelu ovog širećeg geografskog područja. Međutim, to postavlja sljedeće pitanje: Pokušava li Izrael samo osigurati vlastitu sigurnost ili je koristi kao izgovor za provedbu šireg projekta regionalne transformacije?

Prije odgovora na ovo pitanje, važno je napomenuti da je jedan od najprikladnijih koncepata za objašnjenje sigurnosne politike Izraela, od njegovog osnivanja, pristup “države gladne moći”. Države gladne moći, poput Izraela, nisu zadovoljne moći i sigurnošću koju posjeduju. One stalno teže većem utjecaju i kontroli. Sigurnost za njih nije krajnji cilj, već funkcija koja legitimizira nove intervencije i ekspanzionističke poteze. Stoga često ne znaju gdje se zaustaviti, jer svaki postignuti cilj postaje polazna tačka za sljedeći.

Agresivni postupci Izraela u posljednje dvije i po godine dovoljno ilustriraju njegovu nezasitu glad. Proklamirani cilj nakon 7. oktobra bio je neutraliziranje Hamasa. Međutim, kako je proces napredovao, ciljevi su se širili. Dok se u Gazi dešavao genocid, represija se pojačavala na Zapadnoj obali, a napadnuti su Liban, Sirija i Iran. Svaki put kada civili stradaju uslijed izraelskih napada u tim zemljama, Tel Aviv kao izgovor koristi nacionalnu sigurnost.

Ipak, nedavna pojava rasprava o stalnom izraelskom prisustvu u južnom Libanu sugerira da se to pitanje ne može objasniti isključivo sigurnosnim razlozima. Naime, u martu su pozivi izraelskog ministra finansija Bezalela Smotricha na aneksiju južnog Libana, uz izjave ministra odbrane Israela Katza da bi Izrael trebao uspostaviti trajnu sigurnosnu zonu u regiji, pokazali sve vidljiviju vezu između retorike i ekspanzionističkih tendencija.

Pravo pitanje je kako se definira sigurnost. Ako se sigurnost definira kao uklanjanje određene prijetnje, tada bi se u nekom trenutku moglo očekivati smanjenje vojnih aktivnosti. Međutim, situacija se mijenja kada se sigurnost zloupotrebljava radi uspostavljanja stalno šire sfere utjecaja. Tada prijetnje ne nestaju. Naprotiv, one se stalno reproduciraju. “Uspjeh” postignut na jednom frontu omogućava novu intervenciju na drugom. Tako težnja za sigurnošću postaje samopojačavajući vrtlog.

Shvatanje sigurnosti u Tel Avivu od samog je početka oblikovano ekspanzionističkom politikom pod krinkom samoodržanja. U ovom trenutku u jednačinu je potrebno uključiti cionizam, državnu ideologiju Izraela. Ekstremna tumačenja cionizma sigurnost ne vide kao fiksno stanje koje treba održavati, već kao opravdanje za kontinuiranu ekspanziju. U takvom poimanju sigurnost nikada nije potpuna. Svaki novi dobitak donosi nove zahtjeve. Prvo dolazi okupacija, a zatim aneksija.

Proces u Palestini, koji je počeo širenjem jevrejskih naselja na palestinskoj zemlji početkom 20. stoljeća, to jasno ilustrira. Područje koje Izrael danas efektivno kontrolira proširilo se daleko izvan njegovih prvobitnih granica, dosegnuvši otprilike tri puta veću površinu od izvorne.

Danas napadi i namjere kolonizacije u južnom Libanu izazivaju sličnu zabrinutost. Činjenica da izraelski političari zagovaraju aneksiju regije koja se proteže do rijeke Litani pokazuje da izgovor sigurnosti i dalje generira nove prostorne i političke zahtjeve, posebno u Libanu. Stoga se nedavne agresivne politike Izraela, uključujući i one u Libanu, ne mogu objasniti isključivo vojnim ili strateškim izborima. Ove politike se mogu posmatrati i kao konkretne manifestacije ideološke perspektive željne teritorijalnog širenja.

S druge strane, historija nas uči da vojni kapaciteti i sigurnost nisu uvijek ista stvar. Države ponekad mogu postati paradoksalno nesigurnije kako postaju jače. To je zato što pretjerana upotreba sile može stvoriti nove prijetnje, dovesti do formiranja novih saveza i narušiti međunarodni legitimitet. Upravo su međunarodni pritisak, diplomatska izolacija i rastući antiizraelski talas, s kojima se Izrael suočio nakon rata u Gazi, jasni znakovi tog procesa.

U tom kontekstu, situacija u kojoj se nalazi Izrael može se uporediti s Erisihtonom iz grčke mitologije. Erisihton, koji je narušio prirodni poredak posjekavši sveti gaj boginje Demetre, bio je kažnjen nezasitom glađu. Koliko god konzumirao, njegova glad je rasla, dok na kraju nije počeo proždirati vlastito tijelo. Izraelska težnja za sigurnošću sličan je paradoks. Svaki korak koji poduzme kako bi stekao veću sigurnost stvara nove probleme. To, s druge strane, vodi prema upotrebi još veće sile i zahtjevima za još širom sigurnošću. Tako je za Izrael sigurnost prestala biti cilj i postala samoodrživi vrtlog. Kao što Erisihtonova glad nikada nije prestala, čini se vjerovatnim da neće prestati ni izraelska težnja za sigurnošću – sve dok Izrael ne proždre samog sebe unutar tog samostvorenog vrtloga ili dok se ne pojavi sila koja ga može zaustaviti.

(Daily Sabah)