Stoga, na osnovu pravnih i povijesno utvrđenih činjenica, ne može se reći da je pokušaj obnove tzv. „Herceg-Bosne“ ustavno-pravno pitanje.

 

 

 

Piše: Nermin Tursić

 

 

Gotovo tri decenije nakon potpisivanja „Washingtonskog sporazuma“ i donošenja pravosnažnih presuda „Haškog tribunala“, dio političke scene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ponovo nastoji otvoriti pitanja za koja se vjerovalo da su povijesno i pravno zatvorena.

 

 

Takav primjer je „Rezolucija Domovinskog pokreta o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini“ koja pokazuje da pojedine političke ideje iz devedesetih godina nisu nestale, nego se vraćaju kao novi politički modaliteti.

 

 

Iako se „Rezolucija“ formalno predstavlja kao dokument posvećen „političkoj ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini“, njene formulacije o posebnoj ne/tritorijalnoj izbornoj jedinici, legitimnom predstavljanju, reviziji državljanstva i potrebi redefinisanja političkih odnosa između dvije susjedne države otvaraju mnogo šire pitanje: da li se iza savremenih političkih zahtjeva pokušava reafirmirati koncept protustavne jedinice „Herceg-Bosne“ koji je još 1994. godine izgubio svaki oblik političke podrške i samog Zagreba?

 

 

Da bi se na to pitanje odgovorilo, potrebno je vratiti se „Washingtonskom sporazumu“ potpisnom 1994. godine.

 

 

Naime, prije samog čina potpisivanja postojala je snažna tendencija teritorijalnog i političkog razdvajanja Hrvata od Bošnjaka, pri čemu su hrvatske političke strukture nastojale uspostaviti vlastite etničke institucije i zone vlasti samoproglašenjem „hrvatskog“ političko-teritorijalnog entitata, pod nazivom „Hrvatska Republika Herceg-Bosna“. Isti je prestao postojati potpisivanjem upravo „Washingtonskog sporazuma“ od strane predsjednika Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića i Republike Hrvatske Franje Tuđmana.

 

 

Paradoksalno je što se u toj činjenici nalazi najveći obim savremenih političkih rasprava. Oni koji se danas najčešće pozivaju na „tuđmanovsko političko nasljeđe“ istovremeno zanemaruju činjenicu da je upravo Franjo Tuđman prihvatio sporazum kojim je uspostavljena Federacija Bosne i Hercegovine i prekinuo postojanje protivustavne jedninice „Herceg-Bosne“.

 

 

Također treba istaći da je „sporazum“ predstavljao „sui generis“ pravni akt, jer je istovremeno imao karakter međunarodnog mirovnog sporazuma, ali i instrumenta unutrašnje ustavnopravne transformacije Republike Bosne i Hercegovine.

 

 

Samim time i njegov učinak nije bio simbolične prirode nego konstitutivnog karaktera, jer je odbačen narativ prema kojem Bošnjaci i Hrvati mogu trajno funkcionirati samo u potpuno odvojenim političkim sistemima na teritoriji pod njihovom kontrolom. Nasuprot tome, sporazum je uspostavio princip prema kojem postoji jedinstven politički, pravni i institucionalni okvir, ali sa visokim stepenom autonomije kantona.

 

 

Naravno, sporazumom nije potpuno uklonjen etnički princip organizacije vlasti, jer je „Federacija“ koncipirana kao „zajednica konstitutivnih naroda s mehanizmima zaštite kolektivnih prava“. U odnosu na raniju logiku potpune odvojenosti, ovaj čin je predstavljao značajan zaokret prema zajedničkom institucionalnom djelovanju i političkom partnerstvu.

 

 

Ta načela su potvrđena i „Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine“ koji ne sadrži niti jednu odredbu kojom bi se priznavao kontinuitet tzv. „Herceg-Bosne“, kao što ne predviđa niti bilo koju mogućnost njenog budućeg institucionalnog obnavljanja.

 

 

Pored toga, za potpuno razumijevanje ove tematike potrebno je podsjetiti se i na međunarodne okolnosti u kojima je sporazum zaključen.

 

 

Naime, početkom 1994. godine, politika Republike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini suočavala se sa sve snažnijim pritiscima međunarodne zajednice, posebno administracije Sjedinjenih Američkih Država. Hrvatsko-bošnjački sukob, „etničko čišćenje Bošnjaka“ sa teritorija koje su bile pod isključivom vlašću HVO-a i institucija „Herceg-Bosne“, kao i sve učestalije optužbe o direktnom političkom i vojnom angažmanu Hrvatske u Bosni i Hercegovini doveli su Zagreb u izrazito nepovoljan međunarodni položaj.

 

 

U diplomatskim krugovima ozbiljno se govorilo o mogućnosti političke izolacije Republike Hrvatske, pa i o različitim oblicima međunarodnih sankcija ukoliko ne dođe do prekida sukoba i promjene dotadašnje vanjske politike Hrvatske prema Bosni i Hercegovini.

 

 

Zbog toga „Washingtonski sporazum“ nije bio samo rezultat mirovne inicijative nego i posljedica promijenjenih međunarodnih okolnosti u kojima politika Zagreba u podržavanju paradržavne tvorevine nije imala nikakvu podršku ključnih međunarodnih aktera. To je činjenica koju savremeni unutrašnji i susjedni politički narativi često prešućuju.

 

 

Da materija bude jasnije, tzv. „Herceg-Bosna“ nije nestala zato što je ostvarila svoje političke ciljeve, nego zato što takva politika nikada nije dobila unutrašnju niti međunarodnu legitimaciju.

 

 

Upravo zbog toga aktuelna „Rezolucija Domovinskog pokreta“ zaslužuje posebnu pažnju. Sporna tačka ovog dokumenta je što stvara utisak suprotnosti sa temeljnim odredbama UN-a o zabrani miješanje u unutrašnje stvari druge države. Također je sporan i proklamovani način da se kroz savremene političke zahtjeve pokušava u velikoj mjeri rehabilitirati politički i teritorijalni koncept koji je izgubio svaku pravnu i moralnu legitimaciju.

 

 

Naime, posebnu dimenziju ovom pitanju daja presuda „Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju“ koji je u predmetu „Prlić i drugi“ utvrdio postojanje „udruženog zločinačkog poduhvata povezanog sa projektom uspostavljanja hrvatskog entiteta na teritoriji Bosne i Hercegovine putem etničkog čišćenja i teritorijalnog preuređenja države“. Presudom su obuhvaćeni najviši politički i vojni dužnosnici tzv. „Herceg-Bosne“, uz utvrđene veze sa tadašnjim državnim vrhom Republike Hrvatske. Upravo ova sudska činjenica bi trebala da posluži kao upozorenje protiv pokušaja romantizacije političkog projekata koji ne samo da je međunarodno-pravno i povijesno doživjeo neuspjeh, nego i sudski presuđen.

 

 

Zbog toga treba istaći činjenicu da je „Washingtonski sporazum“ predstavljao prekretnicu u političko-pravnom uređenju odnosa između Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini. Svojim odredbama je odbacio logiku prema kojoj svaki narod ostvaruje svoje interese isključivo kroz odvojene teritorijalne i institucionalne okvire, bez postojanja zajedničkog političkog prostora.

 

 

Što više, uspostavom Federacije Bosne i Hercegovine kao zajedničke „federalne jedinice“, sporazum je afirmirao načelo da se politička prava, interesi i odgovornosti samo mogu ostvarivati kroz zajedničke institucije vlasti, uz istovremeno uvažavanje posebnosti i autonomije pojedinih zajednica. Tim činom je napušten koncept potpune etničke i teritorijalne separacije, te je uspostavljen model političke koegzistencije zasnovan na podjeli vlasti, međusobnom partnerstvu i zajedničkom institucionalnom djelovanju. Svime navedenim je potvrđena mogućnost postojanja zajedničkog političkog okvira kao temelja stabilnosti i funkcioniranja države Bosne i Hercegovine.

 

 

Nakon potpisivanja „Dejtonskog mirovnog sporazuma“, svaka nova promjena unutrašnjeg ustavnopravnog uređenja Bosne i Hercegovine propisana je važećim ustavnim okvirom. Naime, zbog posebnosti političkog sistema i ustavnih mahanizama zaštite kolektivnih prava, svaka ustvna promjena u praksi zahtijeva visok stepen političkog konsezusa među predstavnicima različitih konstitutivnih naroda i drugih političkih aktera.

 

 

Preciznije rečeno, postojeći ustavni model podrazumijeva da se ključne institucionalne i ustavne promjene ne mogu provoditi jednostranim političkim djelovanjem, već isključivo kroz procedure koje osiguravaju odgovarajući stepen saglasnosti različitih političkih i etničkih aktera unutar države, a nikako unilateralnim rezolucijama koje promoviraju određeni politički subjekti susjedne države.

 

 

Stoga, na osnovu pravnih i povijesno utvrđenih činjenica, ne može se reći da je pokušaj obnove tzv. „Herceg-Bosne“ ustavno-pravno pitanje. Ono je prije svega politički nartiv koji proizvodi dodatne netrpeljivosti i nepovjerenja kod naroda i građana Bosne i Hercegovine. Kao takav je vjerovatno osuđen na nauspjeh, jer naspram njega stoji jasno definisana ustavno-pravna i unutrašnja politička realnost.

 

(SB)

ŠTA SE KRIJE IZA REZOLUCIJE DOMOVINSKOG POKRETA?: Pravni stručnjak Nermin Tursić upozorava na oživljavanje starih politika