Šta bi bilo, da je bilo: Samo da je Juka bio naš

Termoelektrane u Tuzli i Kaknju bi grijale Bosnu, a višak bi se prodavao komšijama. Po dobroj cijeni, naravno. Plati pa klati. Prijateljstvo za prijateljstvo, sir za pare

Šta bi bilo da je bilo? Da je Tito po rođenju i narodnosti fakat bio – naš? Ne iz nekog tamo Kumrovca, sela za koje smo čuli samo na časovima historije, nego da je bio, recimo, s Vratnika. Da se nije zvao Josip, nego Jusuf. A raja bi ga zvala Juka. Mangup iz mahale koji je pokorio lijevu stranu Balkana.

Zamislite tu scenu. Umjesto Kumrovca, u udžbenicima stoji: “Rodna kuća druga Juke, ulica Strošići, Sarajevo”. Djeca na ekskurzijama ne idu u Zagorje, nego tabanaju uz Kovače, pa gore pod Tabiju. Umjesto maršalske uniforme skrojene u Beogradu, nosio bi nešto po mjeri od sarajevskih majstora. Malo ležernije, da može lakše prebacit nogu preko noge dok sjedi na sećiji u Morića hanu, pardon, u Konaku na Bistriku, gdje bi primao svjetske državnike.

Gadafi bi dolazio s kamilama na Baščaršiju. Nehru bi mu donosio svilu, a Naser začine. Juka bi ih vodio kod “Želje” na ćevape. Ne bi se jela divljač iz Karađorđeva, ma kakvi. Nacionalno jelo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne bi bio vojnički grah, nego burek.

Prva drugarica Zehra

E sad, šta je muškarac bez valjane žene. U ovom slučaju prve dame. Ne mislim na Jovanku, ženu tešku kvantitativno i kvalitativno. Ma jok. Prva dama bi bila jedna od nas. Provjerena drugarica iz ilegale, možda iz Travnika ili Mostara. Recimo, Zehra. Hanuma. Žena britkog jezika i još bržeg uma, koja bi znala i pitu razviti i stranog ambasadora “zavrnuti” na čistom francuskom s blagim bosanskim naglaskom. Ne bi samo stajala pored Juke. Ona bi mu na uho dohaberila: “Pazi onog Rusa, mutno gleda. A onom Amerikancu reci da ne može dobiti koncesiju na rudnik u Varešu, nismo mi jadan ne bio ničija fukara.”I ne bi se bavila politikom javno. Ali svi bi znali ko je stvarni šef kad se zatvore vrata. Ona bi Juki, dok pijuckaju kafu iza akšama, polako tabirila: “Juka, bolan, onaj ti se Slovenac nešto buni, zategni to malo sutra na sastanku.” I Juka bi zategao.

Savezno izvršno vijeće na merhametli način

Sjećate se kako je to išlo u onoj stvarnoj Jugi? Bosna je bila srce, ali je krv pumpala za druge. Naša ruda iz Vareša i Ljubije išla je za Smederevo i Jesenice. Naš boksit iz Vlasenice topio se u Šibeniku. Naša struja sa Drine i Neretve osvjetljavala je Beograd i Zagreb, dok su naša sela znala i zamračiti. Bili smo sirovinska baza. Pluća i bubrezi federacije, iz kojih se crpilo da bi se glava i udovi razvijali, a tuđe guzice punile. Ministarstvo šuma i voda bilo je naše, a Ministarstvo odbrane i unutrašnjih poslova – njihovo. Zamalo da kažem anamonjihovo. Uvijek je tako išlo. Srbin je bio na čelu Armije, Hrvat diplomatije, a Bošnjak, dobar i radišan, dobio bi da se brine o ekologiji, jer Bošnjo je vazda bio nekako blizu prirode. Jah!

E, da je Tito bio sa Čaršije, ta bi se ploča okrenula.

Vijeće ministara, ili Savezno izvršno vijeće, izgledalo bi k'o reprezentacija FK Sarajeva iz najboljih dana, i još k tome merhametli. Ministar odbrane? Neki naš iskusni mejdandžija sa planine, čovjek koji zna svaku šumu i ne boji se ni NATO-a ni Varšavskog pakta. Ministar vanjskih poslova? Bošnjak poliglota, potomak ugledne familije, koji zna kako se priča i u Londonu i u Kairu. Ministarstvo ruda i energetike? Naše, naravno. I ne bi se zvalo tako, nego “Ministarstvo – Mi zaradili, mi i trošimo”.

Tada bi se željezara u Zenici razvila u najvećeg evropskog proizvođača čelika, a ne bi bila samo krava muzara. Kao što je to bila, po principu njima kajmak nama procjeđena surutka. Termoelektrane u Tuzli i Kaknju bi grijale Bosnu, a višak bi se prodavao komšijama. Po dobroj cijeni, naravno. Plati pa klati. Prijateljstvo za prijateljstvo, sir za pare. Pare od struje i rude ne bi išle u savezni budžet iz kojeg se onda gradio Novi Beograd, već bi ostajale ovdje. Sarajevo bi imalo metro prije Beča. Autoput Bratstva i jedinstva ne bi zaobilazio Bosnu, već bi bio kičma koja spaja Bihać, Banju Luku, Sarajevo i Goražde.

Muzika? Gdje ćemo na nju zaboraviti. Državna muzika bi bio sevdah. Himzo Polovina bi imao status državnog umjetnika broj jedan, a Safet Isović bi pjevao na sjednicama Ujedinjenih nacija. Umjesto “Hej, Slaveni”, himna bi možda bila neka adaptirana verzija “Bosno moja, divna, mila”. Festivali ne bi bili u Opatiji i Splitu, već na Ilidži. Rock'n'roll bi, naravno, cvjetao, jer gdje ima sevdaha, ima i bunta. Indexi i Bijelo Dugme ne bi išli u Beograd da snime ploču, već bi beogradski bendovi dolazili u Sarajevo da uhvate taj “zvuk”.

Bila bi to jedna drugačija Juga. Malo opuštenija, malo meraklijskija, ali i puno pravednija prema onome ko je najviše davao. Bila bi to zemlja u kojoj bi centar moći bio tamo gdje je i geografski centar – u Sarajevu.

Ali, eto. Nije. Tito je bio iz Kumrovca. A mi smo dobili viceve o Muji i Hasi, ministarstvo šuma, i osjećaj da smo uvijek mogli bolje, samo da je neko naš bio za volanom. Ostala nam je ova naša Bosna, kao vječiti bosanski lonac. Svi sastojci su tu, ali uvijek neko sa strane dođe pa zabiberi. A mogla nam je biti dobro.