Kremlj je velik dio ekonomije usmjerio prema vojnim potrebama. Odbrana i sigurnost sada, prema navodima iz analize, čine između 40 i 50 posto federalne potrošnje te gotovo desetinu bruto domaćeg proizvoda.

 

 

 

Rusija nije pred neposrednim slomom, ali rat u Ukrajini polako izjeda izvore njezine ekonomske, energetske, demografske i geopolitičke moći. Kremlj pritom pretvara budući razvoj zemlje u sadašnju vojnu snagu, ocjenjuje Eric Rudenshiold, bivši direktor za Središnju Aziju u američkom Vijeću za nacionalnu sigurnost.

 

 

Rudenshiold je tu dužnost obavljao četiri godine za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa i Joea Bidena, a danas je viši saradnik u washingtonskom uredu Caspian Policy Centera. U analizi upozorava da se rasprava o Rusiji prečesto svodi na dvije suprotstavljene, ali jednako pogrešne pretpostavke: da je njezin ekonomski slom neizbježan ili da otpornost zemlje dokazuje kako sankcije nisu uspjele.

 

 

Prema njegovom mišljenju, važniji je sporiji i dugoročniji proces: Rusija opstaje tako što troši upravo one resurse na kojima počiva njezina buduća moć.

 

 

Prividi snage ratne ekonomije

 

 

Rusija i dalje može proizvoditi oružje, regrutovati vojnike, izvoziti energente i podnositi gubitke koji bi ozbiljno destabilizirali mnoge druge države. Međutim, to ne znači da njezina ekonomija postaje zdravija ili snažnija.

 

 

Kremlj je velik dio ekonomije usmjerio prema vojnim potrebama. Odbrana i sigurnost sada, prema navodima iz analize, čine između 40 i 50 posto federalne potrošnje te gotovo desetinu bruto domaćeg proizvoda.

 

 

Takva potrošnja podupire službene stope rasta, ali proizvodnja granata, oklopnih vozila i vojnih sistema ne stvara trajno blagostanje. Novac odlazi na dobra koja se uništavaju na ratištu, a ne na infrastrukturu, tehnologiju ili povećanje produktivnosti civilne ekonomije.

 

 

Vojna industrija istovremeno privlači radnike većim plaćama. Civilne firme zato moraju povećavati plaće kako bi zadržale zaposlenike, iako često nemaju produktivnost koja bi opravdala takav rast troškova.

 

 

Rudenshiold smatra da ruska ekonomija zbog toga sve više podsjeća na sovjetsku: na površini pokazuje visoku proizvodnju, ali se oslanja na državne narudžbe, ograničenu konkurenciju i političko usmjeravanje kapitala.

 

 

Država posuđuje sama sebi

 

 

Posebno zabrinjava način na koji Rusija finansira rat. Država izdaje obveznice, banke ih kupuju, a središnja banka finansijskom sistemu osigurava likvidnost potrebnu za nastavak tog procesa.

 

 

Rusija tako, pojednostavljeno, vlastitim bankama omogućuje da novac posuđuju državi, koja ga potom troši na rat. Ne radi se doslovno o nekontroliranom štampanju novca, ali mehanizam stvara zatvoreni krug koji povećava inflacijske i finansijske rizike.

 

 

Likvidna imovina ruskog Fonda nacionalnog blagostanja, glavne fiskalne rezerve Moskve, do aprila 2026. pala je na manje od trećine predratne razine. Prihodi od nafte i plina istovremeno su, prema podacima koje navodi autor, bili oko 45 posto niži nego godinu ranije.

 

 

Nizak javni dug znači da neposredni bankrot države nije izgledan. No rat se sve više finansira zaduživanjem, inflacijom i pritiskom na regionalne budžete, umjesto prihodima od energenata i ranije akumuliranim rezervama.

 

 

Troškove osjećaju građani i kompanije

 

 

Posljedice ratne ekonomije sve su vidljivije u svakodnevnom životu. Više od polovice anketiranih ruskih firmi prijavilo je pad prodaje, dok rastu dugovi građana i broj neplaćenih kredita.

 

 

Prema podacima iz analize, više od pola miliona Rusa proglasilo je lični bankrot tokom 2025. godine. Mala i srednja poduzeća bilježe stagnaciju ulaganja kakva nije viđena od pandemije koronavirusa.

 

 

Dodatni udar dolazi od ukrajinskih napada na rafinerije, skladišta goriva, logističke centre i drugu infrastrukturu. Njihov značaj nije u tome što će jedan pogođeni objekt odlučiti rat, nego u kumulativnom trošku popravaka, zaštite i izgubljene proizvodnje.

 

 

Za razliku od finansijskih sankcija, koje se ponekad mogu zaobići, fizičko uništenje proizvodnih kapaciteta zahtijeva novac, vrijeme, stručnjake i opremu.

 

 

Rusiji nedostaje ljudi, a ne samo novca

 

 

Jedna od najvećih slabosti ruske ekonomije postao je nedostatak radnika. Milioni ljudi preusmjereni su u odbrambenu industriju, mobilizirani u vojsku ili su napustili zemlju.

 

 

Procjenjuje se da je od početka invazije emigriralo do milion Rusa, među kojima je nerazmjerno velik broj mladih, obrazovanih i ekonomski produktivnih ljudi. Mnogi od njih vjerojatno se neće vratiti.

 

 

Rudenshiold upozorava da Rusija može stvoriti dodatne rublje, ali ne može jednako brzo stvoriti kvalificirane strojare, inženjere, elektroničke komponente, kuglične ležajeve ili avionske sustave.

 

 

Glavno ograničenje zato više nije samo pristup kapitalu, nego dostupnost ljudi, tehnologije i industrijskih kapaciteta.

 

 

Moskva gubi utjecaj u susjedstvu

 

 

Rat mijenja i položaj Rusije na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Njezin se utjecaj decenijama temeljio na vojnoj snazi, energetskim vezama, trgovini i uvjerenju da je Moskva nezamjenjiv sigurnosni zaštitnik regije.

 

 

Ta je slika ozbiljno narušena. Armenija se udaljava od ruskog sigurnosnog sistema nakon događaja u Nagorno-Karabahu. Kazahstan razvija alternativne izvozne pravce preko Kaspijskog mora, a Uzbekistan širi odnose s drugim svjetskim silama.

 

 

Čak i Bjelorusija, najbliža ruska saveznica, izbjegava direktno uključivanje u rat.

 

 

Istovremeno je Moskva postala ovisna o partnerima koji su nekada imali znatno slabiji položaj. Rusija se oslanja na sjevernokorejsku municiju i balističke projektile, iransku tehnologiju dronova te kineske industrijske lance.

 

 

Za državu koja je decenijama naglašavala stratešku autonomiju, takva ovisnost predstavlja ozbiljan gubitak samostalnosti.

 

 

Energenti više nisu političko oružje kao prije

 

 

Nafta i plin decenijama nisu Rusiji donosili samo prihode, nego i politički utjecaj. Plinovodi prema Europi oblikovali su odnose Moskve s europskim vladama, a energetski prihodi finansirali su vojsku i modernizaciju države.

 

 

Taj se model postepeno raspada. Sankcije su prisilile ruske kompanije na povlačenje s pojedinih tržišta, prodaju imovine i preusmjeravanje izvoza prema Aziji uz znatne popuste.

 

 

Rusija će još dugo izvoziti energente, ali svaki izgubljeni europski kupac i svaki alternativni transportni pravac koji zaobilazi Rusiju smanjuju političku moć povezanu s tim izvozom.

 

 

Moskva, prema Rudenshioldu, pretvara dugoročan geopolitički utjecaj u kratkoročni novac potreban za nastavak rata.

 

 

Ratna ekonomija neće nestati s mirom

 

 

Čak ni završetak rata ne bi automatski riješio ruske probleme. Čitave regije, industrije, banke i političke elite sada ovise o vojnim narudžbama.

 

 

Demobilizacija bi značila povratak velikog broja vojnika u društvo i ekonomiju, dok bi tvornice koje danas proizvode oružje morale pronaći nove kupce i proizvode. Banke bi ostale izložene državnom dugu i rizičnim kreditima, a političke grupe koje profitiraju od ratne potrošnje mogle bi se protiviti normalizaciji.

 

 

Rusija bi se istovremeno suočila s promijenjenim međunarodnim okruženjem. Europa je smanjila energetsku ovisnost o Moskvi, a države Središnje Azije i južnog Kavkaza izgradile su nove trgovinske i političke veze.

 

 

Velik dio tog izgubljenog utjecaja teško će se vratiti bez obzira na ishod rata.

 

 

Opasnost nije samo u mogućem slomu

 

 

Autor zaključuje da najopasniji scenarij možda nije ni ruska pobjeda ni potpuni kolaps države. Jednako opasna mogla bi biti osiromašena, ogorčena i nuklearno naoružana Rusija koja se ne može pomiriti s gubitkom utjecaja.

 

 

Ekonomsko slabljenje ne mora dovesti do političke umjerenosti. Države koje osjećaju da gube status mogu postati nacionalističkije, revanšističkije i sklonije novim sukobima.

 

 

Ruska otpornost zato ne bi trebala prikriti dugoročni trend. Moskva i dalje može mobilizirati ljude, zaduživati se i ratovati, ali svaka dodatna godina sukoba pretvara dio budućnosti zemlje u sadašnju vojnu proizvodnju.

 

 

Putin je pokrenuo rat kako bi obnovio rusku veličinu, zaustavio geopolitičko slabljenje i vratio dominaciju Moskve u Euroaziji. Umjesto toga, rat ubrzava upravo procese koje je trebao zaustaviti: ekonomsku ovisnost, demografsko slabljenje, gubitak regionalnog utjecaja i fiskalni pritisak.

 

 

Ključno pitanje stoga više nije može li Rusija nastaviti ratovati, nego kakva će Rusija ostati kada rat jednom završi.

 

(tportal)

MOŽE LI PUTIN PLATITI CIJENU RATA?: Rusija se ne raspada, događa joj se nešto još opasnije