Bilo je riječi o istupu Luke Mišetića, bivšeg odvjetnika generala HV-a Ante Gotovine, reakciji Ilije Cvitanovića, lidera HDZ-a 1990, te simultanoj reakciji Milorada Dodika, lidera SNSD-a i Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini.

 

 

 

Davor Trlin, profesor ustavnog prava, komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ najnovije političko-pravne nedoumice kada su u pitanju ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine i tvrdnje političkih dužnosnika kojima se dodatno podižu tenzije u javnosti.

 

 

Bilo je riječi o istupu Luke Mišetića, bivšeg odvjetnika generala HV-a Ante Gotovine, reakciji Ilije Cvitanovića, lidera HDZ-a 1990, te simultanoj reakciji Milorada Dodika, lidera SNSD-a i Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini.

 

 

Bivši odvjetnik generala Ante Gotovine, Luka Mišetić, oštro odbacujući teze da se službeni Zagreb miješa u unutarnja pitanja BiH kada štiti prava Hrvata, kazao je da Ustav BiH nije proizašao iz domaćeg parlamenta ili referenduma, već je donesen izvana kroz međunarodni ugovor.

 

 

“Hrvatska kao supotpisnica tog međunarodnog ugovora ima pravo tražiti da se on provede onako kako je dogovoreno u Daytonu, a čak u aneksu Daytonskog sporazuma visoki predstavnik ima obvezu čuti mišljenje Republike Hrvatske. Tek kad politički faktori u BiH izglasaju novi Ustav, prestat će važiti Daytonski ustav i onda se može govoriti o unutarnjim stvarima”, kazao je Mišetić. Ima li odvjetnik Mišetić pravo kada kaže da je miješanje u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine od strane Hrvatske dozvoljeno, dok BiH ne donese novi Ustav?

 

 

Ne bih se složio s takvom formulacijom. Ona je pravno preširoka i iz međunarodnopravnog statusa Daytonskog sporazuma kolega Mišetić izvodi zaključak koji iz njega ne proizlazi. Tačno je da Ustav Bosne i Hercegovine nije donesen uobičajenom domaćom ustavotvornom procedurom. On predstavlja Aneks 4 Općeg okvirnog sporazuma za mir, odnosno međunarodnog mirovnog ugovora. Ako govorimo o izvornom ustavotvornom aktu kojim je uspostavljen današnji ustavni poredak BiH, onda su njegovi ključni politički akteri bili Alija Izetbegović, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Oni su, pojedinačno i skupno, djelovali izvan klasične domaće ustavotvorne procedure Bosne i Hercegovine (slobodno ću reći izvan ovlaštenja).

 

 

Ali upravo tu nastaje ključna razlika koju Mišetićeva teza zanemaruje. Činjenica da je Ustav BiH nastao u okviru međunarodnog mirovnog sporazuma ne znači da su države koje su bile uključene u njegovo zaključivanje dobile trajno pravo da se miješaju u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Naprotiv. Daytonski sporazum potvrđuje kontinuitet Bosne i Hercegovine kao države i njezin suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost. Hrvatska je potpisnica Daytonskog sporazuma i, kao takva, ima puno pravo zahtijevati njegovo poštivanje. Ali pravo zahtijevati izvršavanje međunarodnog ugovora nije isto što i pravo upravljati unutrašnjim političkim životom druge države.

 

 

Bosna i Hercegovina nije teritorij pod starateljstvom niti protektorat, već punopravna članica Ujedinjenih nacija. Član I Ustava BiH jasno propisuje da država nastavlja svoje pravno postojanje prema međunarodnom pravu, sa svojim suverenitetom i teritorijalnim integritetom. Načelo suverene jednakosti država i nemiješanja u unutrašnje stvari (iz člana 2. stav 7. Povelje UN-a) jeste jus cogens – imperativna norma međunarodnog prava koja obavezuje i Republiku Hrvatsku, a nikakav ugovor iz Daytona ne može suspendovati taj vrhovni suverenitet.

 

 

Hrvatska u Daytonu nije dobila mandat „tutora“ nad BiH niti nad pravima Hrvata u BiH. Njena jedina obaveza prema Članu I Općeg okvirnog sporazuma za mir jeste da se suzdrži od bilo kakvih radnji protiv suvereniteta i nezavisnosti BiH. Mišetićevo pozivanje na Aneks 10 i obavezu Visokog predstavnika da konsultuje susjedne države potpuno je promašeno; to je konsultativno pravo OHR-a, a ne pravni osnov Hrvatskoj da kreira unutrašnje zakonodavstvo BiH (poput Izbornog zakona) ili da vrši diplomatski pritisak na institucije suverene države.

 

 

Konačno, iako je donesen u Daytonu kao dio mirovnog paketa, Aneks 4 procedure za izmjene ustava adresiraju isključivo državi BiH, a ne njenim susjedima. Miješanje Hrvatske u unutrašnja pitanja BiH nije dozvoljeno niti sada, niti će biti nakon donošenja novog ustava, jer Daytonski sporazum obavezuje susjede na poštovanje, a ne na narušavanje suvereniteta BiH.

 

 

Također, unutrašnja diferencijacija u Članu 10 Ustava Republike Hrvatske – gdje se u stavu 2 garantuje „osobita skrb i zaštita“ isključivo etničkim Hrvatima u inostranstvu, a ne i državljanima manjinama (što je otvorena ustavna diskriminacija) – predstavlja unutrašnjopolitičku proklamaciju koja nema i ne može imati nikakvo pravno dejstvo na teritoriji Bosne i Hercegovine.

 

 

Organi Republike Hrvatske obavezani su samo da kroz budžetska sredstva pomažu kulturu, obrazovanje i zdravstvo. Međutim, zvanični Zagreb ovaj član nerijetko zloupotrebljava kao politički alibi za direktan nasrtaj na suverenitet BiH. Nijedan ustav na svijetu, pa ni hrvatski, ne može biti pravni osnov za uplitanje u izborni ili zakonodavni sistem druge, suverene države članice Ujedinjenih nacija, jer tamo gdje počinju granice Bosne i Hercegovine, ustavne nadležnosti Republike Hrvatske pravno i formalno potpuno prestaju.

 

 

S druge strane svjedočili smo gotovo sinkroniziranoj reakciji Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a i Ambasade Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini, nakon istupa njemačkog ambasadora u BiH. Dodik i Rusi u BiH neprimjerenim rječnikom napali su njemačkog ambasadora. Njemački ambasador u BiH Alfred Grannas izjavio je da u Upravnom odboru PIC-a ne postoji konsenzus o novom visokom predstavniku, te da Njemačka radi na pronalaženju jedinstvenog europskog kandidata. Uslijedile su optužbe Dodika i Rusa koji su spominjali „superiornu arijevsku rasu“, stavljajući sve u kontekst Njemačke u Drugom svjetskom ratu, dok je Dodik ustvrdio kako je PIC izmišljeno tijelo koje nema nikakvog utjecaja na izbor visokog predstavnika. Kako sve komentirate?

 

 

-Koordinirani napadi Milorada Dodika i Ambasade Ruske Federacije na njemačkog ambasadora Alfreda Grannasa su klasičan primjer pravnog revizionizma i opasnog političkog populizma. Ovdje je potrebno potpuno odvojiti dvije različite stvari: pravo na političku kritiku i činjenice o pravnom statusu Vijeća za provedbu mira (PIC) i visokog predstavnika. Vlasti u Banjoj Luci i ruska diplomatija imaju legitimno pravo kritikovati politiku Njemačke ili međunarodne zajednice, ali ta kritika prestaje biti ozbiljna argumentacija kada se zamijeni historijskim uvredama, rasnim konstrukcijama i neprimjerenom retorikom o „arijevskoj rasi“. Takav ulični rječnik degradira javni diskurs u zemlji opterećenoj posljedicama rata i masovnih zločina, te služi samo kao jeftina dimna zavjesa za skretanje pažnje sa stvarnih pravnih činjenica.

 

 

Tvrdnja da je PIC „izmišljeno tijelo“ koje nema utjecaja na izbor visokog predstavnika predstavlja svjesno obmanjivanje javnosti i elementarno nepoznavanje međunarodnog prava. PIC nije nastao neformalnim saopćenjem, već je uspostavljen na Londonskoj konferenciji u decembru 1995. godine kao dio međunarodne arhitekture zadužene za provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma. Uostalom, trenutno je potpuno nepotrebno nagađati o njegovom utjecaju jer postoje njegove odluke i institucionalna praksa. Upravo je Upravni odbor PIC-a 30. juna 2026. godine formalno imenovao Louisa J. Crishocka za vršioca dužnosti visokog predstavnika i obavezao se na pronalaženje trajnog rješenja. Kroz tri decenije neprekinute primjene, ova praksa je prerasla u međunarodni običaj (consuetudo) kao legitiman izvor međunarodnog javnog prava.

 

 

Zbog toga, istup njemačkog ambasadora o pronalaženju jedinstvenog evropskog kandidata ne predstavlja nikakvo „miješanje Njemačke u unutrašnje stvari BiH“. Njemačka ne djeluje kao izolovani vanjski faktor, već kao punopravna članica međunarodne strukture pravno uspostavljene radi nadzora nad provođenjem mirovnog sporazuma. Ambasador Grannas govori o procesu koji se odvija unutar instrumenata međunarodnog prava, a ne izvan njih. Duboko je paradoksalno da se političke strukture iz Banje Luke konstantno pozivaju na „slovo Daytona“ kada im to politički odgovara, dok istovremeno pokušavaju negirati i proglasiti nepostojećim institucije i mehanizme koji su tim istim Daytonom i njegovom implementacijom uspostavljeni.

 

 

Izjava predsjednika HDZ-a 1990 Ilije Cvitanovića u kojoj navodi da „Slaven Kovačević nije ni kršten, a želi predstavljati Hrvate”, uzburkala je javnost. Krajem jula kandidat za člana Predsjedništva BiH Slaven Kovačević podnio je kaznenu prijavu Tužiteljstvu BiH protiv lidera HDZ-a 1990 Ilije Cvitanovića. Prijava je uslijedila nakon Cvitanovićeva gostovanja na televiziji Hayat. Tokom razgovora o pravomoćnoj presudi Haškog tribunala u predmetu „Prlić i drugi”, kojom je utvrđeno postojanje Udruženog zločinačkog pothvata (UZP), Cvitanović je izjavio: „Kakav UZP. To ne postoji”, nazivajući presudu političkom. Ima li u Cvitanovićevim istupima elementima kaznene odgovornosti?

 

 

-Ovdje treba napraviti jasnu razliku između politički neodgovorne ili historijski problematične izjave i krivičnog djela. Krivična odgovornost ne nastaje zato što je neko rekao nešto što je politički neprihvatljivo ili suprotno pravosnažno utvrđenim činjenicama. Za postojanje krivičnog djela moraju biti ispunjeni svi zakonski elementi konkretnog krivičnog djela. Međutim, istovremeno ne smijemo relativizirati ono što je pravosnažno utvrđeno presudom međunarodnog suda.

 

 

Presudom Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u predmetu Tužilac protiv Jadranka Prlića i dr., koja je pravosnažno okončana presudom Žalbenog vijeća od 29. novembra 2017. godine, potvrđeni su zaključci o postojanju udruženog zločinačkog poduhvata u kojem su učestvovali Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković i Valentin Ćorić, dok je Berislav Pušić tom poduhvatu pristupio u aprilu 1993. godine. Žalbeno vijeće je potvrdilo zaključak Pretresnog vijeća da je cilj tog UZP-a bio stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini, Hrvatske Republike Herceg-Bosne, koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda na tom području s Hrvatskom, i to kroz trajno uklanjanje, odnosno etničko čišćenje bošnjačkog stanovništva sa područja na koja se poduhvat odnosio. To nisu političke interpretacije, nego pravosnažno utvrđene činjenice u krivičnom postupku pred međunarodnim sudom.

 

 

Zato je UZP ozbiljna krivičnopravna kategorija i niko ko ozbiljno govori o ratnoj prošlosti Bosne i Hercegovine nema pravo ponašati se kao da takva pravosnažna presuda ne postoji. U tom smislu, izjava predsjednika HDZ-a 1990. Ilije Cvitanovića: „Kakav UZP. To ne postoji“, pravno je i politički krajnje problematična. Može se politički raspravljati o institutu udruženog zločinačkog poduhvata, može se kritizirati njegova primjena, može se argumentirati da je određeni sud pogrešno utvrdio činjenice ili pogrešno primijenio pravo. Ali jedno je osporavati pravnu argumentaciju suda, a nešto sasvim drugo reći da „UZP ne postoji“, nakon što je u konkretnom predmetu njegovo postojanje pravosnažno utvrđeno. Posebno je problematično ako političar takvu izjavu daje u javnosti, jer javni prostor ne smije postati prostor za brisanje pravosnažno utvrđenih činjenica.

 

 

CVITANOVIĆ U PROBLEMIMA

 

 

Ipak, moramo biti pravno precizni i kada govorimo o eventualnoj krivičnoj odgovornosti samog Cvitanovića. Sama rečenica „Kakav UZP. To ne postoji“ nije automatski dovoljna za zaključak da je počinjeno krivično djelo. Tužilaštvo BiH mora utvrditi puni kontekst izjave, šta je konkretno negirano, namjeru učinioca i sve ostale elemente eventualnog krivičnog djela koje se stavlja na teret. Ja sam preslušao tu cijelu izjavu i on je nakon tog iskaza dodao da je riječ o političkoj presudi. Njegovo precizno proširenje izjave – gdje ne samo da tvrdi da „UZP ne postoji“ već eksplicitno dodaje i da je to „politička presuda“ – pravno predstavlja školski primjer direktnog umišljaja (dolus) usmjerenog na delegitimizaciju međunarodnog pravnog poretka.

 

 

Kada javni dužnosnik pravosnažnu presudu Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u predmetu „Prlić i drugi“ javno okvalifikuje kao „političku“, on svjesno pokušava pravni dokument i utvrđene istorijske činjenice o etničkom čišćenju izmjestiti iz sfere prava u sferu političkih igara. Iz ugla krivičnog prava i Člana 145a. stav (3) Kaznenog zakona BiH, ova formulacija olakšava posao Tužilaštvu BiH u dokazivanju subjektivnog elementa krivičnog djela. Naime, odbrana se više ne može vaditi na neopreznost ili nepoznavanje prava; kvalifikacija presude kao „političke“ jasno dokumentuje svjesnu i namjernu radnju osporavanja i grubog umanjivanja zločina utvrđenih od strane UN-ovog suda. Time se u javnom prostoru ne nudi pravna kritika sudske argumentacije, već se vrši politička sabotaža vladavine prava i direktno atakuje na dostojanstvo žrtava. Pravosudna praksa u BiH, ali i standardi preuzeti iz njemačkog krivičnog prava, pokazuju da tužioci koriste političke istupe lidera kako bi dokazali da negiranje nije ostalo u sferi privatnog mišljenja.

 

 

Kada lider stranke i javni zvaničnik upotrijebi narativ o „političkom sudu“, on koristi svoj institucionalni autoritet da instrumentalizuje negiranje ratnih zločina u političke svrhe. Za Tužilaštvo BiH bi to trebalo predstavljati ključni argument da je djelo sposobno da proizvede stvarnu posljedicu – raspirivanje međunacionalne netrpeljivosti i uznemirenje žrtava.

 

 

Što se tiče izjave da „Slaven Kovačević nije ni kršten, a želi predstavljati Hrvate“ – ona je pravno potpuno irelevantna i politički diskriminatorna. Ni Ustav BiH ni Izborni zakon BiH ne poznaju kriterij krštenja, vjerske pripadnosti ili bilo kakav teološki uvjet za kandidaturu ili za predstavljanje iz reda hrvatskog naroda. Etnička pripadnost u izbornom kontekstu utvrđuje se izjašnjenjem kandidata i evidencijom, a ne crkvenim, vjerskim ili bilo kojim drugim privatnim kriterijem. U Bosni i Hercegovini postoje ljudi koji se osjećaju i izjašnjavaju Hrvatima, a istovremeno su ateisti, agnostici, muslimani, pravoslavci ili pripadaju nekoj drugoj vjerskoj ili nevjerskoj orijentaciji.

 

 

Takvo izjašnjenje je legitimno i pravno zaštićeno. Izjava Ilije Cvitanovića stoga nema nikakvo uporište u pozitivnom pravu. Ona ne sadrži elemente bilo kojeg krivičnog djela. Međutim, sadrži jasne elemente političke diskriminacije te, ovisno o kontekstu u kojem je izrečena (npr ako je dana u predizbornoj kampanji), može predstavljati kršenje odredbi Izbornog zakona BiH koje zabranjuju diskriminaciju i govor mržnje u kampanji. Osim toga, takva izjava zadire u privatni život i vjerska (ili nevjerska) uvjerenja osobe s očitom namjerom nanošenja političke štete, zbog čega postoji osnov za privatnu tužbu zbog klevete, odnosno povrede časti i ugleda.

 

(SB)

PROFESOR USTAVNOG PRAVA DAVOR TRLIN: Lekcija odvjetniku Luki Mišetiću, Ilija Cvitanović je u problemima, a reakcija Milorada Dodika i Ambasade Rusije ima samo jedan cilj…