Nebojša Vukanović ispratio je zločinca Mladića riječima iz kojih smo saznali da je Mladić hrabri vojnik i branilac srpskog naroda, dok su Srebrenica, Sarajevo, progoni, ubistva i doživotna robija ostali negdje iza vrata. A sad se svi kobiva čude Vukanoviću. Mene više brine ovo ćuđenje, jer ono nije odlika pameti, nego gluposti i naivnosti.

 

 

Nebojša Vukanović napisao je povodom smrti zločinca Ratka Mladića tekst u kojem je tog nečovjeka, pravosnažno osuđenog na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine, proveo kroz biografsku praonicu. Iz nje je izašao general, citiram, sa „velikim ugledom među vojnicima“, čovjek koji je odlazio na prve linije, lično učestvovao u borbama, imao „ključnu ulogu u odbrani srpskog naroda“, sukobljavao se sa ratnim profiterima, doživio strašnu porodičnu tragediju i komandovao u „oslobođenju Trnova“. Srebrenica, genocid, terorisanje Sarajeva, progoni, istrebljenja, ubistva, deportacije i doživotna robija ostali su izvan te biografije. Piše Dragan Bursać za Plenum.ba

 

 

I Sarajevo se zaprepastilo.

 

 

Opet. I navodno.

 

 

Dokle čuđenje, dobri ljudi?

 

 

Valjda smo očekivali da Nebojša Vukanović, kojem u oktobru trebaju glasovi birača u Republici Srpskoj, baš pred izbore stane pred te ljude i razbije jedan od temeljnih nacionalnih mitova na kojima su odgajane generacije. Valjda smo očekivali da će im objasniti kako njihov „general“ nije završio u Hagu zbog nesporazuma sa međunarodnom zajednicom, već je tamo pravosnažno osuđen za genocid u Srebrenici, progon, istrebljenje, ubistva, deportacije, prisilno premještanje, terorisanje stanovništva Sarajeva i uzimanje pripadnika UN-a za taoce.

 

 

Vukanović je izabrao mnogo sigurniji put.

 

 

Ratko Mladić kod njega ima djetinjstvo, oca poginulog u Drugom svjetskom ratu, vojnu školu, karijeru, kćerku koja je tragično stradala, nesuglasice sa političkim rukovodstvom, sukobe sa švercerima, ugled među vojnicima sa prve borbene linije. O presudi saznajemo taman toliko da je Mladić 1995. godine „optužen za ratne zločine“.

 

 

Kakva romantika, sunce ti poljubim?! Na ranu da ga priviješ, gluho bilo!

 

 

A između te optužnice i njegove smrti stalo je trideset godina, suđenje, hiljade stranica dokaza i pravosnažna presuda na doživotni zatvor. Vukanoviću je taj komad biografije nekako ispao iz teksta.

 

 

Kao što mu je ispala Srebrenica.

 

Kao što mu je ispalo Sarajevo.

 

Kao što su mu ispale žrtve.

 

Ostao je samo general.

 

 

I sad bismo se mi trebali čuditi? A meni su čudni jedino oni koji se još nečemu čude.

 

 

Obrni, okreni, na isto vam dođe

 

 

Pogledajte političku scenu Republike Srpske nakon Mladićeve smrti i pokušajte pronaći tog velikog „ideološkog otpadnika“ koji je izašao pred javnost i izgovorio punu istinu o nečovjeku osuđenom za genocid — ako zanemarimo Dodikovu fazu „treba u Hag“. Taj isti Milorad Dodik ga slavi kao heroja. Draško Stanivuković poručuje da će Mladićevo „djelo i ime nastaviti da žive“. Jelena Trivić ga smješta u nacionalni panteon uz kneza Lazara, Miloša Obilića, Karađorđa i Gavrila Principa. Željka Cvijanović govori o komandantu „slavne Vojske Republike Srpske“. Branko Blanuša odaje počast i govori o njegovom mjestu u historiji Republike Srpske.

 

 

Nebojša Vukanović pripada istom političkom prostoru i traži glasove istog nacionalnog, da ne kažem nacionalističkog biračkog tijela. Njegova verzija Mladića samo je nešto urednije upakovana. Manje gusala, više biografije. Manje otvorenog herojstva, više vojničkog romantizma. Mladić je i dalje vojskovođa, branilac naroda, čovjek sa velikim ugledom među vojnicima, tragični otac i general koji je dijelio sudbinu svojih boraca.

 

 

Za genocid mjesta nije ostalo.

 

 

Vukanović može ratovati sa Dodikom oko korupcije, tendera, kumova, miliona, režimskih medija, partijskog zapošljavanja, javnih preduzeća i svega što čini svakodnevni kriminalni krvotok vlasti u Republici Srpskoj. Može biti glasniji, hrabriji i uporniji od većine opozicije. Može Dodiku kazati ono što drugi ne smiju. Onda dođe mrtvi Ratko Mladić i pred njim se prostor političke pobune dramatično suzi.

 

 

Predizborna matematika tu radi besprijekorno.

 

 

Treba u oktobru izaći pred birače i tražiti njihov glas.

 

 

“A šta ste vi radili“ kao lijek za sve

 

 

A onda, kad je otkriven — kao da se tu ima šta otkrivati — Vukanović iz šešira vadi Sakiba Mahmuljina.

 

 

Pita gdje se krije pravosnažno osuđeni ratni zločinac Sakib Mahmuljin, zašto se o njemu ne govori, spominje Atifa Dudakovića i pita zašto njegovo suđenje traje toliko dugo. U priču o Mladiću uvodi i Nasera Orića, pritom navodeći njegovu prvostepenu presudu iz 2006. godine, a preskačući činjenicu da je ta presuda dvije godine kasnije ukinuta i da je Orić pravosnažno oslobođen, dakle slobodan čovjek.

 

 

Mahmuljin je, da raščistimo i to, pravosnažno osuđeni ratni zločinac. Osuđen je pred Sudom Bosne i Hercegovine na osam godina zatvora, pobjegao je prije odlaska na izdržavanje kazne i za njim je raspisana međunarodna potjernica. Treba ga pronaći, uhapsiti, dovesti u Bosnu i Hercegovinu i sprovesti u zatvor da odsluži kaznu.

 

 

Koliko tu mudrosti treba da se to shvati?

 

 

Nikakve.

 

 

Samo što Mahmuljinova presuda nema ama baš nikakve veze sa presudom Ratku Mladiću.

 

 

Možete Sakiba Mahmuljina pronaći sutra ujutro, dovesti ga u Sarajevo do podne i do večere smjestiti iza rešetaka. Ratko Mladić će i dalje biti pravosnažno osuđen za masovne zločine i genocid.

 

 

Možete procesuirati svakog pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine za kojeg postoje dokazi da je počinio ratni zločin. Osudite svakog kome se krivica dokaže. Stavite svakog osuđenog u zatvor. Na svim stranama. I?

 

 

Ratko Mladić će i dalje biti pravosnažno osuđen za genocid.

 

 

Nakaradna relativizatorska logika

 

 

Tu nema nacionalne matematike. Tu nema prebijanja računa. Pedeset pet ubijenih Srba na Ozrenu ne brišu jednog ubijenog Bošnjaka u Srebrenici, kao što osam hiljada ubijenih Bošnjaka ne brišu niti jednu srpsku žrtvu. Svaka žrtva ima ime, a svaki zločin svog počinioca i svoju odgovornost.

 

 

Vukanovićevo potezanje Mahmuljina upravo u tekstu kojim odgovara na kritike zbog svog odnosa prema Mladiću pripada najjeftinijem inventaru balkanske nacionalističke argumentacije: „A šta su vaši radili?“

 

 

Boli njega donji dio leđa za Sakiba Mahmuljina, kao i za Mahmuljinove žrtve.

 

 

Mahmuljin mu ovdje treba tek kao protivteg Ratku Mladiću. Treba mu bošnjački ratni zločinac da pred svojim biračima uspostavi onu dobro poznatu ravnotežu u kojoj se poslije svakog pomena srpskog zločina hitno mora izgovoriti ime nekog Bošnjaka. Kao da se presude poništavaju međusobno, kao da mrtvi ulaze u nacionalne kolone pa se na kraju rata podvuče crta i vidi ko je kome koliko dužan.

 

 

Tako smo došli i do komičnog dijela cijele priče.

 

 

Je li Vukanović još u ulozi “dobrog Srbina“ i kome to treba?

 

 

Podnesene su krivične prijave protiv političara koji su nakon Mladićeve smrti veličali njegov lik i djelo. Među poimenično prijavljenima našli su se Dodik, Košarac, Stevandić, Stanivuković, Ostojić, Ognjen Bodiroga, Jelena Trivić i drugi.

 

 

Vukanovića nema.

 

 

Valjda je njegov hvalospjev prošao ispod radara.

 

 

Možda se „veliki ugled među vojnicima“, „ključna uloga u odbrani srpskog naroda“, „oslobođenje Trnova“, prve borbene linije i sentimentalno prebiranje po biografiji osuđenika za genocid računaju u neku finiju, opozicionu kategoriju veličanja. Možda nam je Vukanović još potreban kao „dobri Srbin“, opozicionar kojeg ćemo čuvati od zaključaka koje smo sami izvukli iz njegovih riječi.

 

 

Institucije će procjenjivati ima li u izjavama prijavljenih elemenata krivičnog djela i neka rade svoj posao.

 

 

Politička komedija ostaje pred nama: veličanje Mladića kod Dodika prepoznajemo iz aviona, kod Stanivukovića sa kilometra, kod Jelene Trivić bez naočala, a kod Vukanovića nam odjednom treba lupa.

 

 

Valjda “Vukanovićev Mladić“ manje smrdi, šta li.

 

 

I tako se već godinama vrtimo oko istog pitanja: Ko će doći poslije Dodika?

 

 

Evo vam ih.

 

 

Stanivuković. Vukanović. Trivić. Blanuša. Sutra neko peti.

 

 

Promijeniće se predsjednik, stranka, koalicija, ministri, direktori, kumovi i tenderi. Ostaće zločinac Ratko Mladić kao tačka na kojoj se političke razlike tope brže od aprilskog snijega.

 

 

Jedan će ga nazvati herojem. Drugi će kazati da će njegovo djelo živjeti. Treći će ga smjestiti uz kneza Lazara. Četvrti će govoriti o njegovom mjestu u istoriji. Peti će mu napisati vojničku biografiju i iz nje pažljivo izvaditi genocid.

 

 

I svi će se poslije vratiti međusobnom političkom ratu.

 

 

Do sljedećeg Mladića.

 

 

Zato me Vukanović nije iznenadio.

 

 

Mene već odavno više iznenađuje naše čuđenje.

 

 

Trideset godina gledamo kako političke generacije u Republici Srpskoj odrastaju, smjenjuju jedna drugu, osnivaju nove stranke, svađaju se, mire, cijepaju opoziciju, ruše Dodika, spašavaju Dodika, kunu se u Evropu, demokratiju, pravdu i poštenje, a onda im pomenete Ratka Mladića i odjednom svi znaju put do istog nacionalnog oltara.

 

 

Koliko puta čovjek mora vidjeti istu stvar da bi prestao govoriti da je iznenađen?

 

 

Jer dugotrajno čuđenje bez ikakvog zaključka nema više mnogo veze sa filozofijom.

 

 

To je glupost, dobri moji.

 

(SB)

DRAGAN BURSAĆ OTKLONIO SVE SUMNJE: “Šta ste očekivali, da Nebojša Vukanović kaže istinu o zločincu Ratku Mladiću?”