Na izborima u BiH važnu je ulogu za hrvatski narod, pa i za kandidatkinju Filipović, odigrao Zdenko Lučić, kandidat hrvatske Petorke za člana Predsjedništva BiH.

 

 

Nakon godina uzurpiranja pozicije hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine hrvatski narod na općim izborima napokon je jasno i glasno rekao “dosta” te je povijesnu pobjedu izborila kandidatkinja HDZ-a BiH Darijana Filipović. Izbori u BiH po mnogočemu su specifični, kao i sama država, u kojoj je posve uobičajeno da se jedni te isti ljudi godinama izmjenjuju na ministarskim funkcijama neovisno o kvalifikaciji. Utoliko je pobjeda Darijane Filipović, najmlađe kandidatkinje za Predsjedništvo, još veće iznenađenje.

 

 

Za razliku od prethodnih izbornih ciklusa, obilježenih dubokom frustracijom Hrvata, aktualni izbori Hrvatima u BiH donose stabilizaciju i ispunjenje dugogodišnjeg strateškog cilja hrvatske politike u toj zemlji. S Darijanom Filipović vraćaju se u Predsjedništvo, u kojem ukupno šesnaest godina nisu mogli imati svojeg legitimnog predstavnika jer su redovito preglasavani. Dogodilo se, tvrde upućeni, nešto što bi moglo biti važnije od pobjede ili poraza bilo koje stranke ili pojedinca, piše Dnevno.hr.

 

 

Godinama je, naime, jedan od najvećih izvora nepovjerenja između hrvatskog i bošnjačkog naroda bio upravo izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH glasovima koji su uvelike dolazili iz bošnjačkih sredina. Ne tako davne 2022., Željko Komšić, probošnjački političar i zagovornik bosanskoga unitarizma koji se u četiri izborna ciklusa kandidirao za dužnost hrvatskog člana Predsjedništva, osvojio je 227.540 glasova, a na ovim izborima njegov je stranački kolega i kandidat Demokratske fronte (DF) Slaven Kovačević dobio jedva nešto više od 71.000 glasova. To je golema razlika, koja bi mogla biti znak da će se odnosi između hrvatskog i bošnjačkog naroda, koji stoljećima žive jedan pokraj drugoga, napokon početi stabilizirati.

 

 

Izbor Darijane Filipović za Hrvate u BiH je veliko olakšanje i otvara prostor za formiranje stabilne vlasti, i na razini države i na razini entiteta, u kojoj će biti političari s punim izbornim legitimitetom svih triju konstitutivnih naroda. Politika u BiH, sada kad Hrvati imaju svoju članicu u Predsjedništvu, mogla bi se napokon okrenuti reformama i europskom putu zemlje.

 

 

Darijana Filipović mlada je, ambiciozna i ideološki umjerena političarka koja je, kao kandidatkinja HDZ-a, vodila strateški dobro osmišljenu kampanju. No to je tek jedan od elemenata njezina izbornog uspjeha. Naime, iza nje je stajala kompletna unutarstranačka logistika, a ona se uspjela profilirati kao novo lice koristeći se, između ostaloga, i povoljnijim okolnostima u bošnjačkom izbornom tijelu.

 

 

Kao jedna od najmlađih kandidatkinja, rođena 1987. u Mostaru, biračima se predstavila kao kandidatkinja koja spaja hrvatsku političku tradiciju i moderne ideje, primjenjive u političkoj stvarnosti kompozitne države kakva je BiH. Umjesto da se opet oslanja na stara politička lica, opterećena ratnom i poratnom prošlošću, HDZ BiH odlučio je otvoriti put Darijani Filipović, uzdajući se u njezinu mladenačku svježinu, ali i velik politički potencijal. Isticao je njezinu dobru naobrazbu i odmjerenost, naglašavajući kao prednost i njezino iskustvo rada u državnom parlamentu.

 

 

To je, očito, privuklo značajan dio biračkog tijela. Sasvim sigurno, za Filipović je važnu ulogu imalo i to što je, kao dopredsjednica HDZ-a BiH, jedna od najbližih i najpouzdanijih suradnica dugogodišnjeg šefa stranke Dragana Čovića. Stranka je svoju razgranatu terensku infrastrukturu u cijelosti podredila njezinoj kampanji, osiguravši time visoku disciplinu i masovan izlazak na birališta tradicionalnoga HDZ-ova glasačkog tijela.

 

 

Koliko je važna potpora mostarskog šefa Čovića, toliko je za Filipović važna potpora koju je dobila od hrvatskog premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, pa se među premijerovim suradnicima uspjeh HDZ-ove kandidatkinje u BiH percipira i kao njegov trijumf.

 

 

Svjestan važnosti ovih izbora, Plenković je u kampanju Darijane Filipović uložio osobni i politički autoritet, što je pomoglo Hrvatima da izbore povijesnu pobjedu. Plenković je tim angažmanom učvrstio i svoju političku poziciju u Hrvatskoj, posebice u desnom biračkom tijelu, kojemu je ova tema izrazito važna. Pritom je premijer još jednom dokazao da njegova strategija tihe diplomacije u odnosima s BiH daje rezultate, za razliku od žestoke retorike predsjednika Zorana Milanovića, od koje Hrvati u BiH nisu imali mnogo koristi.

 

 

Faktor Plenković

 

 

Ulaskom Darijane Filipović u Predsjedništvo BiH Plenković i Hrvatska dobili su institucionalnog suradnika u Sarajevu, što bi dugoročno moglo relaksirati odnose između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Poznato je da Plenkovićeva vlada već dugo gura projekt Južne plinske interkonekcije, odnosno plinovod koji bi povezao LNG terminal na Krku s BiH. Kako su u BiH sada na ključnim pozicijama Filipović i njezina sestra blizanka Andrijana Katić, čelnica federalnog Ministarstva prometa, Plenković je dobio idealne partnerice za realizaciju tog vrlo važnog projekta, a obitelj Filipović, uvelike zahvaljujući Plenkoviću, postaje jednom od najutjecajnijih u BiH. Suradnjom s tom obitelji, ponajprije s Darijanom Filipović kao članicom Predsjedništva, Plenković će i u EU-u moći mnogo više učiniti za BiH na njezinu europskom putu, što će se odraziti i na njegov rejting u Bruxellesu. Nije stoga čudno što je premijer Plenković Darijani Filipović tijekom kampanje davao vjetar u leđa, među ostalim i dolaskom u Mostar dva dana uoči izbora kako bi sudjelovao u središnjem predizbornom skupu HDZ-a BiH. Kroz cijelu kampanju Plenković i službeni Zagreb aktivno su djelovali u rebrendiranju politike HDZ-a BiH, pa je Filipović predstavljena kao proeuropsko lice i zagovornica partnerske politike, što se vidjelo i u nazivu njezina programa “Ravnopravnost za život”.

 

 

Važan preduvjet za uspjeh koji je postigla bila je i raspodjela glasova u većinskom bošnjačkom biračkom tijelu. Za razliku od prijašnjih izbora, kada su se bošnjački glasovi masovno usmjeravali prema Komšiću kako bi se preglasali Hrvati, na ovim izborima glasovi bošnjačkog biračkog tijela dijelili su se između Denisa Bećirovića, Bakira Izetbegovića i Semira Efendića.

 

 

Ta disperzija glasova ostavila je Komšićeva kandidata Kovačevića bez dovoljne podrške za provođenje staroga, malignog scenarija, te se otvorio put pobjedi HDZ-ove kandidatkinje glasovima Hrvata. Kovačević je, kažu upoznati s tematikom, podbacio zato što nema ni karizmu ni političku prepoznatljivost, ni ratni legitimitet kakav ima Komšić. U kampanji se suočio s nizom unutarnjih problema i činio strateške pogreške. Komšić je svoj politički kapital u Sarajevu, među biračima takozvane građanske opcije, crpio iz statusa nositelja Zlatnog ljiljana, odlikovanja Armije BiH za zasluge u obrani zemlje, što mu je među glasačima davalo patriotsku težinu koja premašuje stranačku ideologiju.

 

 

Lučićeva usluga

 

 

Kovačević taj tip legitimiteta nema, u njemu su birači vidjeli stranačkog birokrata, “kabinetliju”, što na izborima nema osobitu cijenu. U javnom se prostoru suočio s teretom nacionalnog lutanja pa je u hrvatskim krugovima bio izložen kritikama da je Hrvat po potrebi, a hrvatski mediji u Hercegovini preispitivali su njegovo prijašnje deklariranje i promjene nacionalnosti u službenim dokumentima.

 

 

Dok se pred domaćim institucijama i na ranijim izbornim listama, primjerice na lokalnim izborima u Sarajevu, deklarirao kao Hrvat, u apelaciji pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu tvrdio je da su mu prava ugrožena jer se izjašnjava kao pripadnik ostalih, odnosno kao Bosanac/Hercegovac. Sud je potpuno odbacio tu apelaciju.

 

 

Međutim, na izborima u BiH važnu je ulogu za hrvatski narod, pa i za kandidatkinju Filipović, odigrao Zdenko Lučić, kandidat hrvatske Petorke za člana Predsjedništva BiH. On je kolegici Filipović zapravo učinio uslugu, što je vidljivo i iz preliminarnih rezultata Središnjeg izbornog povjerenstva. Filipović je uvjerljivo pobijedila osvojivši 109.000 glasova. Kovačeviću je pripalo oko 71.000 glasova, dok je Lučić završio na trećem mjestu s 53.000 glasova.

 

 

Oni koji su pomnije pratili kampanju mogli su primijetiti da je Lučić u tom predizbornom periodu bio veoma vidljiv i agresivan u javnim nastupima, što uključuje i njegova učestala gostovanja na sarajevskim medijima poput Face TV-a, čime je privukao značajan broj glasova u sredinama s većinskim bošnjačkim stanovništvom, gdje HDZ tradicionalno nema podršku, ali ima Demokratska fronta Željka Komšića i Slavena Kovačevića, kojemu je Lučić oteo glasove. Statistički podaci otkrivaju da je Lučić u Kantonu Sarajevo osvojio 7555 glasova, što je osjetno više nego u Mostaru, gdje je osvojio 5414 glasova. Ujedno je Darijanu Filipović pobijedio u Tuzli, Zenici i Bihaću.

 

 

Kovačević se oslanjao baš na glasove iz tih urbanih, pretežno bošnjačkih sredina, s kojima je trebao nadmašiti HDZ-ovu kandidatkinju, no Lučićevo skupljanje više od 50 tisuća glasova okrnjilo je njegov potencijalni bazen. Zahvaljujući tomu što su se glasovi onih birača koji su glasali protiv službene politike HDZ-a BiH podijelili između Kovačevića i Lučića, Filipović je uz snažnu stranačku infrastrukturu bez problema i sa značajnom razlikom osigurala ulazak u Predsjedništvo BiH.

 

 

Bratska pomoć

 

 

Zato ne iznenađuje što se u Lučićevoj rodnoj Hercegovini uvelike govori da su on i njegov brat Ivo Lučić, ugledni povjesničar i član HDZ-a blizak premijeru Plenkoviću, operativno odradili kampanju Darijane Filipović, osiguravši joj ulazak u Predsjedništvo BiH. Moguće je, naravno, da je riječ o slučajnom političkom ishodu, ali je, po mišljenju mnogih, kudikamo vjerojatnije da je riječ o dobro smišljenom i uspješno provedenom planu.

 

 

U svakom slučaju, rezultat na terenu pokazuje da je kampanja Zdenka Lučića pogodovala Darijani Filipović. Da se on nije kandidirao, golema većina od njegovih 7555 sarajevskih glasova i oko 50 tisuća glasova iz Federacije vjerojatno bi završila na Kovačevićevu računu, što bi utrku s Darijanom Filipović učinilo dramatičnijom. Ovako je HDZ BiH dobio najmirniju izbornu noć u posljednjih nekoliko ciklusa, a Komšić je bio prisiljen priznati poraz i premoć nacionalnog koncepta.

 

 

Što se bošnjačkih stranaka tiče, ovi su izbori pokazali da se naslućuje kraj dinastije Izetbegović i konačni pad političkog utjecaja kako Bakira Izetbegovića tako i njegove supruge Sebije. Izetbegović je još jedom izgubio utrku za Predsjedništvo, u kojem će Bošnjake ponovno predstavljati Denis Bećirović. Bez obzira na osobni Izetbegovićev poraz, njegov SDA postigao je vrlo dobar rezultat, što pokazuje da stranka koju je utemeljio Alija Izetbegović ima stabilno biračko tijelo.

 

 

Kad je riječ o Republici Srpskoj, iznenađenja nema. Milorad Dodik ostaje alfa i omega srpske politike i BiH. Njegov SNSD imat će dvotrećinsku većinu u Narodnoj skupštini RS-a, a njegova pouzdanica Željka Cvijanović ponovno ulazi u Predsjedništvo BiH. Evidentno je da je Dodik uspješno prebrodio pravnu krizu i smjenu s funkcije predsjednika RS-a, dokazavši da njegova politička moć u RS-u uopće ne ovisi o formalnoj fotelji, nego o potpunoj kontroli stranačke i institucionalne mašinerije.

 

(Dnevno.hr)

POGLED IZ SUSJEDSTVA: Kako su Plenković, Čović i braća Lučić osigurali pobjedu HDZ-ove kandidatkinje