Bez Ademovićeve podrške, stranka gubi značajan dio utjecaja u Sarajevu, koje im je glavni bazen birača, a poruka koju šalje – da su stranku napustili njeni stvaraoci – mogla bi biti presudna na predstojećim izborima.
U politiku upućeni kružooci u Sarajevu mjesecima nagađaju o dubini jaza unutar vrha Naroda i pravde, ali je tek zvanično istupanje Kemala Ademovića, prvog zamjenika predsjednika ove političke organizacije i jednog od njenih ključnih utemeljitelja, stavilo tačku na spekulacije.
Ovaj čin nije samo personalna promjena, već se sa sigurnošću može kazati da je to simbolički i operativni lom koji retroaktivno objašnjava niz ostavki koje su potresale stranku u proteklom periodu, označavajući početak najteže krize od njenog osnivanja, možda čak i finalnog knock out udarca NiP-u.
Nezadovoljstvo Ademovića
Kemal Ademović, inače kum Elmedina Konakovića, stranci je davao prijeko potrebnu “težinu” kao ratni komandant i čovjek s dubokim poznavanjem sigurnosnog sektora, bio je magnet za glasačko tijelo koje cijeni disciplinu i institucionalni patriotizam. Njegovo povlačenje uslijedilo je nakon što su stranku napustili njegovi najbliži saradnici, uključujući sina Jasmina Ademovića i ideologa stranačke infrastrukture Rusmira Pobrića.
Razlozi njegovog odlaska duboko su ukorijenjeni u optužbama za “privatizaciju stranke” od užeg kruga oko Elmedina Konakovića. Ademović je, prema dostupnim informacijama, bio nezadovoljan načinom na koji su se tretirali kadrovi koji su stranku gradili “na mišiće” na terenu, nasuprot onima koji su se projektu pridružili tek nakon osvajanja vlasti i benefita koje ona nosi. Zamjerao je rukovodstvu gubitak fokusa na izvorne principe i pretvaranje NiP-a u mehanizam za puko održavanje koalicionih fotelja.
Domino efekt
Istupanje Kemala Ademovića zapravo je finalni čin drame koja se odvijala u etapama, a svaki odlazak bio je indikator dubljeg odumiranja unutrašnje kohezije.
Prije svega, odlaskom Rusmira Pobrića, političkog direktora, stranka je izgubila čovjeka koji je poznavao svaki lokalni odbor. Njegova ostavka bila je jasna poruka da NiP više ne funkcionira kao organiziran sistem, već kao skup interesnih grupa.
Također, grupa vijećnika iz Sarajeva predvođena Eminom Džano i Enisom Bogilovićem iz Vogošće, tzv. Osmorka, istupila je kolektivno, navodeći da je NiP u Sarajevu postao poprište unutrašnjih spletki koje su paralizirale rad za dobrobit građana.
Vlast kao najveće iskušenje
Kohezija NiP-a pukla je upravo pod pritiskom prividnog uspjeha. Ulazak u vlast na državnom i federalnom nivou donio je odgovornost, ali i ogromna iskušenja u vidu kadrovskog križanja.
Dok se lider stranke tobože fokusirao na vanjsku politiku i gašenje požara na mjestima na kojima on uopće nije trebao biti, unutrašnja struktura se prepustila lokalnim moćnicima, što je rezultiralo “čišćenjem” drugih – onih koji su se opirali centralizmu ili koji su željeli samo postati lokalni moćnici umjesto prvih.
Ademovićev odlazak ostavlja Elmedina Konakovića na vjetrometini. Bez Ademovićeve podrške, stranka gubi značajan dio utjecaja u Sarajevu, koje im je glavni bazen birača, a poruka koju šalje – da su stranku napustili njeni stvaraoci – mogla bi biti presudna na predstojećim izborima.
Između kurtoazije i linča
Elmedin Konaković u javnosti nastupa diplomatski, navodeći kako mu je “žao što je Ademović otišao” jer je “jedan od najzaslužnijih što je NiP izrastao u veliku priču”, ali stvarnost na društvenim mrežama potpuno je dijametralna. Iako “lider” kurtoazno izražava nadu da će Ademović nastaviti raditi u interesu države, stranačka “pješadija” po Facebooku i Twitteru ne štedi uvrede na račun dojučerašnjeg zamjenika.
Ovaj javni linč bizaran je ako se prisjetimo da je upravo Konaković porodicu Ademović godinama portretirao kao nosioce “dobrog genetskog materijala”, hrabre i beskompromisne borce protiv “režima”. Danas, kada ti isti “genetski borci” okreću leđa njegovom načinu vođenja partije, kurtoazne objave služe samo kao tanki paravan za brutalne napade NiP-ovih botova i aktivista koji Ademoviće sada svrstavaju na istu stranu s onima protiv kojih su se krvnički borili.
Elmedin Konaković kao Senad Šepić
Nakon egzodusa koji je kulminirao Ademovićevim odlaskom, NiP se nalazi na sudbinskoj raskrsnici. Stranka više ne može tvrditi da su problemi izolirani incidenti ili “pročišćavanje” redova. Historija bh. politike nas uči da su stranke koje izgube svoju bazu i osnivače osuđene na brzi zaborav.
Jasno je da se u kontekstu NiP-a sve glasnije spominje termin “šepićizacija” – sudbina koja je zadesila Senada Šapića i njegov Nezavisni blok. Baš kao i Šepić nekada, predsjednik NiP-a Dino Konaković bi se uskoro mogao naći u poziciji lidera stranke koja postoji samo na papiru i u TV gostovanjima, dok je stvarna moć i podrška naroda nepovratno iscurila.
Ako se trend odlaska ključnih figura ne zaustavi, Konakovića čeka potpuno guranje na marginu, gdje će od “velikog reformatora” postati tek sporedni lik u političkoj historiji Sarajeva.
(Stav)









