U Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj se zločin relativizira, a odgovornost razvodnjava do besmisla, ništa nije čudno niti šokantno kada osoba koju su mediji godinama dovodili u vezu s ratnim zločinima završi kao novinar i urednik informativnog programa na javnom servisu. Ipak, slučaj Gvozdena Šarca ima posebnu simboličku težinu.
Prema medijskim navodima, Šarac je 2006. godine bio među osobama čija je ratna prošlost vezana za logor Kula, mjestu zatočenja civila tokom opsade Sarajeva. Šarac je bio predmet istrage Suda BiH.
Nema javno dostupnih podataka o tome da je istraga završila optužnicom ili presudom. Upravo u tom paradoksu sumnje i zaborava, Šarac je postao urednik informativnog programa RTRS-a – institucije koju finansiraju građani, među njima i oni čije su porodice prošle kroz logore.
To što je osoba sa takvom kontroverznom biografijom dobila ulogu urednika i tumača političke realnosti govori više o trulosti sistema u kom živimo nego o pojedincu Šarcu!
RTRS nije izolovana redakcija – ona je režimski megafon manjeg bh. entiteta, mašinerija političke kontrole narativa. Dakle u službi režima Milorada Dodika i manipulacije javnim mijenjem!
Šarac je resultat politike u kojoj je važno biti lojalan, a ne profesionalan; agresivan, a ne objektivan; ideološki čist, a ne moralno jasan.
Nagrada za poltronstvo : ni manje ni više javni prostor u kojem se žrtve ismijavaju, pravosnažne presude negiraju, a glasovi preživjelih brišu. U tom prostoru može se bez posljedica plasirati priča da kupovina stana predstavlja “napad”, da je Bošnjak prijetnja, da je normalizacija života “projekat ovladavanja”.
To je logičan nastavak logorskog mentaliteta: svijet se dijeli na naše i njihove, na čuvare i zatočenike. Gvozden se plaši da rezultati ratnog zločina i etničkih protjerivanja će postati neodrživi! Kako se na ovakve rasističke izjave urednika jednog javnog servisa osječaju povratnici u manji bh. entitet?
RTRS nije servis javnosti, nego produžena ruka političke volje aktuelnog režima!
Ovdje je, međutim, ključno nešto drugo: čuvar logora je promijenio infrastrukturu: umjesto bodljikave žice, tu su antene; umjesto stražarskih tornjeva, tu su studiji; umjesto batina – manipulacija.
Ovdje se ne radi o tome : ko je Gvozden Šarac! On je jedna moralna ništarija lišena svakog etičkog kodeksa. Možda se jednog dana i njemu desi sudbina Aleksića koji je dok je valjao i služio zličinačkom režimu bio “ voljen” dok mu isti nije postao breme i balast!
Kad historiju i budućnost pišu ovakvi urednici – logori ne nestaju. Oni samo mijenjaju format dok posljedni zatvorenik ne ugasi svjetlo za sobom, piše Banjalučanin iz Švedske Edin Osmančević.
(Ljudski.ba)







