ANALIZA BEZ MILOSTI: Tadićeva greška, Vučićeva uzurpacija i život gori nego u Džibutiju!

Tadićev pad, Vučićev uspon i Pantićev put za Džibuti

Donosimo tekst čiji je autor Milojko Pantić, poznati sportski novinar i urednik “Sportsko-političke galaksije”. U svom prepoznatljivom, oštrom stilu, Pantić analizira politički preokret iz 2012. godine, ulogu tajnih službi u usponu naprednjaka, te objašnjava zašto je u znak protesta poželio postati državljanin Džibutija.

Priča počinje 2012. godine kada je tadašnji predsjednik Srbije Boris Tadić, iz samo njemu znanih razloga, skratio samom sebi mandat i raspisao opće izbore. Moglo bi se, međutim, reći da je iz dobrih namjera nasjeo na naprednjačku podvalu starog Šešeljevog radikala Tome Nikolića, koji je danima glumio štrajk glađu sjedeći na stiroporu ispred Skupštine, sa zahtjevom da pored redovnih parlamentarnih, budu raspisani i vanredni predsjednički izbori.

Tako je Tadić ponovo napravio grešku sličnu onoj kada je dozvolio da u Parlamentu ostanu zastupnici izabrani sa liste Radikalne stranke. Oni su, predvođeni Nikolićem i Vučićem, formirali Srpsku naprednu stranku i nisu imali pravo sjediti u Parlamentu jer građani nisu glasali za njih kao naprednjake, već kao radikale.

Sve je to, međutim, bilo djelo „Službe“, kako kolokvijalnim jezikom zovemo sve te institucije tzv. državne bezbjednosti. Služba je navodnim naprednjacima obezbijedila i finansijere. Javna je tajna da su Nikolić i Vučić prve velike pare dobili u pariskom hotelu RITZ, od Miloševićevog tajkuna u bjekstvu.

Finansiranjem presvučenih radikala bavili su se i domaći tajkuni. I pored svega, u prvom krugu predsjedničkih izbora Tadić dobija nekoliko procenata glasova više od Nikolića. A onda između dva kruga kreće neshvatljiva kampanja srbijanske javne demokratske, intelektualne i političke elite protiv Tadića, nazvana „bijeli listići“.

Nisu te javne ličnosti pozivale da se glasa za Nikolića, već da se ne glasa za Tadića. Šta su tačno bili razlozi za takvo kažnjavanje Tadića, nikada nije objašnjeno. Bilo kako bilo, operacija „Bijeli listići“ je uspjela. Nikolić je u drugom krugu dobio sedamdesetak hiljada glasova više i tako je Srbija, umjesto obrazovanog i demokratski orijentisanog predsjednika, na čelu države dobila proizvođača rakije Tomovače iz šumadijskog sela Bajčetine, koji je kupio diplomu nekog fakulteta i prijavio da će uskoro postati i magistar, iako na javne prozivke Jove Bakića nije znao izgovoriti ni naziv svog magistarskog rada.

Toma Grobar, kako su ga zvali zato što je prije ulaska u Skupštinu i izbora za predsjednika bio zaposlen na kragujevačkom groblju, držeći se Ustava, podnosi ostavku na mjesto predsjednika stranke i tako omogućava neostvarenom vođi Zvezdinih fudalskih huligana Vučiću da počne nezapamćenu uzurpaciju kompletne vlasti, svih srbijanskih finansijskih, ekonomskih i prirodnih resursa.

Tako je na vlast ponovo došla crveno-crna koalicija kao ratnih devedesetih, kao da nije bilo 5. oktobra 2000. sa milion ljudi na ulicama Beograda. Ovoga puta u obrnutoj proporciji. Miloševićev glasnogovornik Ivica Dačić odbacio je potpisanu Tadićevu deklaraciju o pomirenju i priklonio se naprednjacima, zapravo Šešeljevim otcijepljenim sinovima i kumovima koji su obukli lažne evropske dresove i naglo postali navodni pobornici pristupa Evropskoj uniji. Pamti se izjava najvećeg političkog lažova u historiji Srbije Aleksandra Vučića na završnoj izbornoj konvenciji 2012. godine. Izjava glasi: Mi ćemo Srbiju do 2020. godine uvesti u Evropsku uniju, a vi znate da mi, za razliku od drugih, kad nešto obećamo, to obećanje i ispunimo. Da ništa osim ovoga nije slagao od tada do danas, bilo bi dovoljno da više ne bude bilo kakav faktor u politici, a ne „Bog“ koji u Srbiji pušta kišu.

Sedam godina prije toga, Aleksandar Tijanić potpisuje mi 2005. godine otkaz na RTS-u sa obrazloženjem: neuspješan u poslu. Bila je to odmazda Službe jer sam 1992. među prvima potpisao peticiju Demokratske stranke za ostavku Miloševića. Od tada postajem redovni član društva Maderaša koji su se svakog dana okupljali u tom elitnom beogradskom restoranu.

Potoci razgovora u Maderi sa galerijom neponovljivih ličnosti vodili su svakodnevno ka moru pitanja o prošlosti i sadašnjosti društva i država u kojima smo živjeli. Naročito o ljudima koji su krojili i kroje naše sudbine. Naravno, i ti, kao i svi kafanski razgovori, bivali su često trivijalna i površna lamentiranja o ovom ili onom događaju, ovoj ili onoj ličnosti. S vremena na vrijeme, međutim, kada bi se za stolom našli kompetentni ljudi iz svijeta privrede, kulture, vanjske politike ili sporta, ti razgovori bi se pretvorili u duboku i misaonu analizu stanja u kojem smo se kao društvo i država našli. Ostali su poput ožiljaka života urezani u mojoj svijesti.

Te izborne 2012. postao sam penzioner, pa su me Maderaši, kao diplomiranog politologa, pitali šta mislim da će nova vlast donijeti Srbiji. Mi smo nacija, rekao sam, koja traži zrno mraka i u svakom zrnu sunca. Mi kao nekakav nebeski narod navodno vidimo ono što drugi narodi ne vide, zbog čega drugi, odnosno cijeli svijet, mrzi Srbiju i Srbe. Od raspada bivše velike države do danas, sve vlasti i svaka opozicija u Srbiji namjerno drže narod i građane daleko od Evrope, zbog svojih usko partijskih i ličnih interesa. Bolje reći – zbog vlasti. Najvažnije je vladati, makar se država pretvorila u Beogradski pašaluk. Partijski programi, ako postoje, čista su laž. Jedini njihov program zove se opstanak na vlasti.

Pretvorili su nas u poslušnu raju. Postali smo, što bi Skerlić rekao, budžaklijski narod. Mnogi misle da je to zbog višestoljetne turske vladavine na ovim prostorima, ali prije će biti da je to posljedica desetogodišnjeg Miloševićevog medijskog, nacionalističkog i ratnog opsjenarstva. Živimo u sjenci mitova iz srednjeg vijeka. To nam zamračuje um, pa ne vidimo da su nam djeca odavno postala digitalna, za razliku od većine nas.

Zato ja, poslije pobjede marginalca Nikolića, neću više da budem Srbin, jer neću da mojim životom upravljaju lažni Srbi, lažni političari, ratni zločinci i umobolnici. Svi su oni djeca slobizma i šešeljizma. Neću da budem pripadnik naroda koji ne vidi da je „Služba“ kupila Hrvata iz sela Mareva Ljut u Hercegovini, ratnog zločinca Vjekoslava Šešelja, da u Srbiji glumi četničkog vojvodu i prijeti svojim zemljacima Hrvatima da će ih klati zarđalom kašikom. Poslije pobjede grobara Nikolića, uzeću državljanstvo Džibutija i postaću Džibutanac.

Imamo sreću, uzvratio je duhoviti Maderaš Boban Popović, Džibuti nema ambasadu u Beogradu, uz grohotan smijeh svih prisutnih. Nisam postao Džibutanac, ali marginalac Toma Grobar je postao rezidencijalac jer i danas živi u rezidencijalnoj vili na Dedinju.

Nikada nisam bio u Džibutiju, ali uvjeren sam da je život građana Srbije bar tri puta gori nego u toj afričkoj zemlji. Navikli smo se na primitivizam i silne kriminalne afere, na zlo i bijedu. Nenormalno je postalo normalno. Rasulu koje je zahvatilo srbijansko društvo nema kraja. Epsko zlo se ne pobjeđuje na izborima. Zlo se ili trpi ili ruši vaninstitucionalnim putem.

(SB)