Masovne antivladine demonstracije, koje su u Srbiji počele prije više od deset mjeseci, odavno su prestale da liče samo na studentsko nezadovoljstvo režimom.

 

 

 

Masovne antivladine demonstracije, koje su u Srbiji počele prije više od deset mjeseci, odavno su prestale da liče samo na studentsko nezadovoljstvo režimom.

 

 

Martovski događaji u Beogradu, gdje se u centru grada okupilo stotine hiljada ljudi i gdje je policija upotrijebila sredstva za razbijanje mase neuobičajena za mirne demonstracije (riječ je o tzv. zvučnom topu), pokazali su da protestuju svi slojevi društva i sve starosne grupe, piše Igor Pšeničnikov, politikolog, za nedjeljnik Zvezda ruskog ministarstva odbrane.

 

 

U posljednjim danima protestno raspoloženje se pojačalo – postalo je snažnije i žešće. Epicentri su Beograd, Novi Sad i Valjevo, primjećuje autor članka.

 

 

Napadi se vrše na predstavništva vladajuće Srpske napredne stranke, koju građani nazivaju „mafijaškom strukturom“, a njenog lidera, predsjednika Aleksandra Vučića, „velikim izdajnikom“.

 

 

U međuvremenu, mirni protest se konačno pretvorio u nasilni. Demonstranti se sukobljavaju s policijom. Obe strane međusobno se optužuju za provokacije. Prema zvaničnim podacima, ranjeno je više od 130 policajaca, a u toku su masovna hapšenja.

 

 

Politički daltonizam

 

 

Politički posmatrači u inostranstvu ne uspijevaju da odrede „boju“ ovih događaja. Vlasti ih nazivaju „obojenom revolucijom“, koja je navodno inspirisana sa Zapada. Ipak, dodaje Pšeničnikov, ranije su predstavnici zvaničnog Beograda nagovještavali svojim zapadnim partnerima da iza nereda stoji Moskva.

 

 

Zašto događaje u Srbiji ne treba nazivati „obojenom revolucijom“ ili „majdanskim“ scenarijem?, pita se autor i nadovezuje: Ovi protesti nisu ponavljanje ukrajinskog scenarija, a još manje provokacija svemoćnog Georgea Sorosa. Može li se zaista govoriti o Sorošovoj organizaciji, kada je Ana Brnabić – porijeklom iz poznate porodice „soroševaca“ i otvorena pripadnica gej populacije – 17. augusta nazvala protestante „banditima“?

 

 

Podsjeća da je Brnabić, nekadašnja premijerka, koju je Vučić postavio na tu funkciju, a sada, navodi, predsjedava Skupštinom samo zato što služi kao svojevrsna „ulaznica“ za Vučića u „evropsku buržoaziju“.

 

 

Ako je Brnabić Sorosov kadar, kako onda može tako grubo govoriti o događajima za koje se tvrdi da ih je upravo Soros organizovao?, pita se ruski politikolog.

 

 

U stvarnosti, ono što se trenutno dešava u Srbiji jeste unutrašnji protest, iz dubine srpskog naroda – protiv, kako kažu, potpune korupcije. Ljudi protestuju protiv bahatog ponašanja elite okupljene oko Vučića, koja se bogati na račun državne kase.

 

 

„Kraljevi i kupus“

 

 

Ponašanje Aleksandra Vučića podsjeća na stil života diktatora iz neke „banana republike“, kakvu je opisao O’Henri (američki pisac Vilijam Sidni Porter, poznat pod pseudonimom O. Henri) u svojoj priči „Kraljevi i kupus“, gdje narod živi u krajnjem siromaštvu, a vladajuća elita je sastavljena od lopova, mišljenja je ruski politikolog.

 

 

Ako poslušate obične Srbe, dodaje, oni protestuju protiv potčinjavanja svoje zemlje interesima transnacionalnih korporacija, političkoj kontroli SAD i Evrope, kao i protiv predaje nacionalnih resursa na neograničeno korištenje zapadnim kompanijama.

 

 

Učesnici protesta smatraju da Vučić svjesno vodi Srbiju ka EU i NATO. Politička kriza, po njima, predstavlja otpor pravoslavnih Srba pokušaju da se njihova zemlja uvuče u „porodicu“ bezbožnog Zapada, koji pritom ratuje protiv Rusije.

 

 

U tome, smatra Pšeničnikov, leži suština unutrašnjeg sukoba u Srbiji.

 

 

Slabost demonstranata

 

 

Slabost demonstranata po mišljenju ruskog politikologa leži u tome što njihov spontani narodni protest mogu (ili ih možda već koriste?) iskoristiti u Briselu kako bi u pogodnom trenutku smijenili Aleksandra Vučića – kao odgovor na zahtjeve koji se čuju sa ulice. Bilo bi korisno znati i koga će Zapad predložiti Srbima kao zamjenu.

 

 

Postavlja se pitanje: gdje su lideri uličnih protesta i zašto ne izađu s jasnim zahtjevom da se sastanu sa predsjednikom i iznesu svoje stavove oči u oči?

 

 

Ali upravo u tome i jeste stvar – ovaj narodni bunt, kaže, pokorava se stihijskim, malo kome poznatim pravilima.

 

 

Protest, zapravo, nema jasno definisane vođe. Ljudima, naročito mladima, upravljaju ogorčenje i mržnja prema očiglednoj pljački države i nacionalnoj izdaji, prepoznatoj u faktičkom odricanju od Kosova zarad ulaska Srbije u EU, kao i u predaji nacionalnog bogatstva pod kontrolu transnacionalnih korporacija. Pokretačka snaga sadašnjih protesta jeste prepunjena čaša narodnog strpljenja, a ne „banditi“ navodno unajmljeni od strane Sorosa.

 

 

Iz brojnih razgovora sa Srbima, kaže Pšeničnikov, stekao je utisak da su ljudi jednostavno ogorčeni.

 

 

Kod mladih se to ogorčenje manifestuje kao potreba da izađu na ulice i iz sveg glasa viču antirežimske parole. Pogodna mjesta za to postala su sportska takmičenja, gdje navijači sa tribina do iznemoglosti skandiraju parole protiv predsjednika i izražavaju podršku Rusiji i srpsko-ruskom bratstvu.

 

 

Kako će Vučić otići i da li će otići?

 

 

Ne može se isključiti mogućnost da sadašnjeg predsjednika Srbije čeka sudbina Anastasija Somoza Debajlea – nikaragvanskog diktatora i posljednjeg iz porodice Somoza, koja je od 1934. praktično vladala Nikaragvom uz punu podršku SAD.

 

 

Za osnivača „predsjedničke dinastije“, Anastasija Somozu Garsiju, američki predsjednik Frenklin D. Ruzvelt je jednom rekao: „Somoza je možda ku.kin sin, ali je naš ku.kin sin“.

 

 

Ista ocjena mogla bi se primijeniti i na posljednjeg iz dinastije Somoza, koga su SAD također podržavale, ali mu nisu pomogle kada je postalo jasno da će nacionalna pobuna pod vodstvom sandinista svakako pobijediti.

 

 

Promjena vlasti u Nikaragvi dogodila se 1979. i ušla je u istoriju kao Sandinistička revolucija.

 

 

Druga je stvar što se Vašington preračunao i nije uspio da na vlast dovede svog kandidata u Nikaragvi. Sandinisti su se pokazali mudrijima i jačima, uprkos američkoj moći – baš kao i „bradati borci“ sa Fidelom Castrom na čelu 1959. na Kubi.

 

 

Kako će biti u Srbiji, niko ne može da predvidi. Ali sve ukazuje na to da je za Vučića lično već počelo odbrojavanje.

 

 

Aleksandar Vučić i taktika represije

 

 

Aleksandar Vučić savršeno razumije ličnu opasnost koja mu prijeti – ne režimu, već njemu lično – i zaprijetio je još jačom represijom. U obraćanju naciji, on je postupke učesnika nereda kvalifikovao kao „terorizam“.

 

 

Njegovi naredni koraci bili su očekivani. Vučić je upozorio da će, navodno, „banditi“ (kako naziva učesnike protesta) „uskoro početi da ubijaju na ulicama“, čime je jasno stavio do znanja da bezbjednosne snage više nemaju razloga da se ustežu.

 

 

Paradoksalno je to što, umjesto da uđe u dijalog sa sopstvenim građanima kako bi smanjio napetost, Vučić sam provocira nerede.

 

 

Situacija je takva da će svako pooštravanje policijskih mjera automatski izazvati odgovor naroda. To bi predsjedniku Vučiću moglo da pruži ne samo pravni, već i moralni osnov da uvede vanredno stanje – iako vlasti trenutno tvrde da se takav scenario ne razmatra.

 

 

Ali, ako Vučić o nečemu javno govori, to znači da je ta ideja već u fazi razmatranja.

 

 

Karta za Titanik

 

 

Na Smolenskom trgu, gdje se nalazi Ministarstvo spoljnih poslova Rusije, čini se da se „kolebaju zajedno s linijom predsjednika Srbije“.

 

 

Ne tvrdimo da je ruska spoljna politika u potpunosti podređena izvještajima iz ambasade u Beogradu i kancelarije predsjednika Vučića. Ali na prvi pogled djeluje kao da Rusija namjerno izbjegava čak i najmanju naznaku miješanja u unutrašnje stvari Srbije. Ovo uzdržavanje, međutim, već je prešlo granicu iza koje su ugroženi i naši sopstveni interesi.

 

 

Zbog pasivnog odnosa prema unutrašnjim stvarima susjeda i bliskih naroda, Rusija je već izgubila Jermeniju. Gruziju smo gotovo izgubili – zemlju s kojom smo živjeli u istoj državi još od 1801. godine, a koja je, srećom, konačno shvatila da je posljednjih 30 godina pokušavala da kupi kartu za tonući Titanik, ukazuje autor analize magazina Zvezda.

 

 

Sada posmatramo događaje u Moldaviji, i kao rezultat toga, ta nama važna zemlja došla je na ivicu da je apsorbuje Rumunija.

 

 

Isto tako, dodaje, ravnodušno smo gledali kako Ukrajina – koja je bila i ostala historijski dio Rusije – još od 1990-ih, pošto se odvojila, pred našim očima klizi ka Zapadu.

 

 

Stiče se utisak da je i tada Ukrajina bila Rusiji nevažna, pa nismo učinili ništa da očuvamo prirodno-historijske veze među ljudima, porodicama, teritorijama, ekonomijama, vojskama.

 

 

Priznaje pak da je Rusija sama kriva za raskol Pravoslavne crkve u Ukrajini.

 

 

Potpisali smo čak i sporazum sa „nezavisnom“ Ukrajinom o međusobnom uzdržavanju od špijunaže, navodi. U isto vrijeme, sve zapadne obavještajne službe – prije svega američke i britanske – djelovale su punom snagom na teritoriji bivše Ukrajinske SSR. One su učinile sve da, koristeći spolja nametnutu ideju „ukrajinstva“, podijele jedinstveni ruski narod na dva dijela i zavade ih međusobno. Rezultat je, dodaje, poznat.

 

 

Vučić nije naš „ku.kin sin“

 

 

Sličnu apatiju (nazovimo to tako blago) Rusija sada pokazuje i prema Srbiji: nastavlja da igra političku igru popuštanja sa Zapadom, pozivajući se na apstraktne norme „nemješanja u unutrašnje stvari“ i „poštivanja suvereniteta“. U međuvremenu, Zapad u Srbiji radi bukvalno šta hoće: postavlja premijerke-lezbejke, zahtijeva priznavanje Kosova i prisiljava Srbiju da šalje oružje Ukrajini.

 

 

Pritom, ukazuje Pšeničnikov, mnogi opozicioni političari u Srbiji sa kojima sam razgovarao izražavaju duboko čuđenje zbog toga što Rusija ne pokazuje nikakvu aktivnost u vezi s unutrašnjim procesima u Srbiji.

 

 

Obični Srbi doslovno očekuju pomoć od Rusije kako bi zadržali svoju zemlju u zoni ruskog utjecaja. U najmanju ruku, očekuju, kaže, da Moskva nazove stvari pravim imenom, a ne da se skriva iza bezličnog službenog jezika kada je riječ o situaciji u Srbiji.

 

 

Da budem iskren: da je Aleksandar Vučić zaista odan vjekovnom duhovnom bratstvu Srba i Rusa ili bar da je dosljedno na strani Rusije u svim sukobima i sporovima mogli bismo ga smatrati „našim“. Ali Vučić je već bezbroj puta pokazao da nije sa nama, da koristi uobičajene fraze o srpsko-ruskom prijateljstvu isključivo radi učvršćivanja svog položaja u određenom dijelu srpskog društva. On nije naš „ku.kin sin“, piše ruski politikolog.

 

 

Konstanta

 

 

Izgleda da je došlo vrijeme da se Rusija odluči i konačno kaže „ko je ko“ u Srbiji. Djeluje kao da ne svi u ruskoj političkoj eliti razlikuju konstante od varijabli. Konstanta u Srbiji je njen pravoslavni narod, koji je – prema različitim procjenama – 80 posto rusofilski. Varijabla je trenutni predsjednik i njegovo okruženje. A Rusiji sada prijeti opasnost da izgubi konstantu zbog varijable, ističe.

 

 

Amerikanci i Britanci dosljedno vode realpolitičku vanjsku politiku – rade ono što vodi ostvarenju njihovih ciljeva, a ne ono što odgovara nekim idealističkim kriterijumima iz međunarodnih ugovora, koji su odavno postali predmet podsmijeha među praktikantima te iste realpolitike.

 

 

Gdje je ruska realpolitika u Srbiji?

 

 

Ili možda postoje razlozi za koje ne znamo, a koji utiču na lične interese pojedinaca i u Srbiji i u Rusiji, i koji mogu objasniti neobjašnjivu politiku lojalnosti zvanične Moskve prema zvaničnom Beogradu?

 

 

Srbija je očigledno na ivici kolapsa. A Rusija – budući da živi u srcima običnih Srba – nosi i svoj dio odgovornosti za ono što se danas dešava u Srbiji i koji će put ona izabrati u budućnosti, kada Aleksandar Vučić ipak ode. Jer on nije vječan.

 

 

Nažalost, svi su odavno zaboravili da se Srbija do kraja XII vijeka nazivala Raška (Raška zemlja), a u starijoj ruskoj literaturi može se pronaći i ćirilično pisanje imena Srbije kao – „Расия“. Ovo podsjećanje je tu da pokaže da slučajnosti u historiji ne postoje. Ako izgubimo Srbiju, izgubit ćemo dio sebe, zaključuje ruski politikolog.

 

(Raport)

Analiza haosa u Srbiji: Za Vučića počelo odbrojavanje, ponaša se kao diktator neke „banana republike“