Situacija u Bosni i Hercegovini zaslužuje posebnu pozornost američkih kreatora politike.

 

 

 

U Washingtonu su, pred Komitetom za vanjske poslove američkog Kongresa, o situaciji na Zapadnom Balkanu saslušana tri politička analitičara, Max Primorac, Luke Coffey i Edwarda P. Joseph, koji su govorili o političkoj situaciji na Zapadnom Balkanu, uključujući Bosnu i Hercegovinu.

 

 

U širem kontekstu transatlantske sigurnosti, velik dio fokusa – razumljivo – ostaje na ratu u Ukrajini i što bi NATO trebao učiniti kako bi odvratio daljnju rusku agresiju. Pogotovo posljednjih godina, američki kreatori politike često su previdjeli važnu europsku regiju: Balkan, započeo je svoje izlaganje Coffey.

 

 

Krhki mir na Balkanu je pod znatnim pritiskom iz dva glavna razloga. Prvo, sektaške i vjerske podjele, koje regionalni i međunarodni akteri lako iskorištavaju. I drugo, loša ekonomska situacija, koju pogoršava loše upravljanje. Da bismo razumjeli zašto bi Sjedinjene Države trebale brinuti o Balkanu, važno je razumjeti zašto je Europa važna. Balkan je desetljećima bio središnji dio europske sigurnosti. Balkanski ratovi 1912. i 1913. postavili su temelje za Prvi svjetski rat. Tokom Drugog svjetskog rata Balkan je bio geografski ključan i za sile Osovine i za Saveznike. Godine 1995., prvi veliki test NATO-a na bojnom polju nakon Hladnog rata dogodio se u regiji kada je savez poslao snage u Bosnu kako bi zaustavio etničko čišćenje bosanskih Muslimana – danas poznatih kao Bošnjaci – od strane etničkih Srba.

 

 

Nekoliko godina kasnije, NATO je započeo još jednu operaciju kako bi zaustavio sličnu srpsku kampanju usmjerenu na etničke Albance na Kosovu. Europska unija i NATO i danas održavaju mirovne snage u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Povijest jasno pokazuje: nestabilnost na Balkanu stvara probleme koje ostatak Europe ne može ignorirati. Postoje tri glavna razloga zašto bi američki kreatori politike trebali ponovno usmjeriti svoju pozornost na Zapadni Balkan: Balkan je važan jer je Europa važna.

 

 

Polovica globalnog bruto domaćeg proizvoda dolazi iz Sjeverne Amerike i Europe. Europa je najveće pojedinačno izvozno tržište Amerike, s 46 od 50 država koje izvoze više u Europu nego u Kinu. Europa je također izvor gotovo dvije trećine svih izravnih stranih ulaganja koja ulaze u Sjedinjene Države – ukupno oko 4 biliona dolara svake godine. Taj ekonomski prosperitet ovisi o stabilnosti kontinenta. Danas su dvije najveće prijetnje toj stabilnosti ruska invazija na Ukrajinu i rizik od ponovne nestabilnosti na Balkanu.

 

 

BURE BARUTA NA BALKANU

 

 

Obje imaju izravne implikacije na američku ekonomsku dobrobit i, posljedično, na američkog radnika. Sjedinjene Države već su uvelike doprinijele regionalnoj stabilnosti, sa skromnim ulaganjima koja donose ogromne povrate. U slučaju Bosne i Hercegovine, Sjedinjene Države su velikodušno pružile oko 2 milijarde dolara pomoći od 1995. godine. Za usporedbu, ukupni američki izdaci u Bosni – misija koja je u vrijeme pisanja ovog teksta stara 11.286 dana – otprilike su slični onome što je američka vojska provodila svakih šest dana u Afganistanu na vrhuncu našeg angažmana tamo.

 

 

Relativno malom vojnom intervencijom 1990-ih, američko vodstvo pomoglo je u okončanju genocida i zaustavljanju etničkog čišćenja u regiji te utrlo put koji je neke zemlje doveo u euroatlantsku zajednicu, dok su druge odmah iza njih. Sada nije vrijeme da SAD okrene leđa. Situacija na Balkanu utječe na druge interese, uključujući Ukrajinu. Najvažniji prioritet SAD-a u transatlantskoj zajednici trebao bi biti održavanje jedinstva, kohezije i stabilnosti među europskim saveznicima suočeni s kontinuiranom ruskom agresijom protiv Ukrajine.

 

 

Balkan, posebno Srbija i Republika Srpska, etnički srpski entitet unutar Bosne i Hercegovine, nude Moskvi platformu za sijanje daljnje nestabilnosti. Stoga bi sve američke akcije na Balkanu trebalo shvatiti kao dio američke politike prema Ukrajini, koja uključuje uskraćivanje Moskvi mogućnosti otvaranja drugih frontova na jugoistoku kontinenta. Nekonvencionalni politički recepti – poput ukidanja Daytonskog sporazuma – mogli bi imati nepredvidive rezultate. Posebno, stvaranje vakuuma moći na Balkanu moglo bi Rusiji dati priliku da odvrati pozornost Europe od Ukrajine i dodatno podijeli transatlantski savez. Prilike na Balkanu Povećani američki angažman na Balkanu pomogao bi u promicanju brojnih ciljeva američke politike: Napredak euroatlantske integracije.

 

 

Nakon Hladnog rata, NATO i EU su se brzo proširili u istočnoj Europi, ali Balkan je zaostajao. Slovenija i Hrvatska su jedine balkanske zemlje koje su članice obje institucije. Albanija, Sjeverna Makedonija i Crna Gora su u NATO-u i teže članstvu u EU. Bosna i Hercegovina je kandidatkinja za EU i slijedi članicu.

 

 

Akcijski plan za pristup NATO-u (MAP). Srbija je kandidat samo za članstvo u EU. U međuvremenu, Kosovo – koje priznaje većina, ali ne sve članice EU – ostaje najdalje od pridruživanja. Članstvo u tim međunarodnim tijelima povijesno je poticalo poboljšanja u upravljanju, vladavini prava, sigurnosti i prosperitetu. Potpuna integracija Balkana u euroatlantsku zajednicu učinit će Balkan, a time i Europu, sigurnijom i stabilnijom.

 

 

Osiguravanje glavne tranzitne rute za ilegalne migracije. Balkan je ključni koridor za migrante koji se kreću iz istočnog Mediterana i Bliskog istoka u Europu. Slabo upravljanje, ukorijenjeni organizirani kriminal i politička korupcija omogućuju trgovinu ljudima koja se prelijeva u europske gradove, gospodarstva i politiku, oblikujući rasprave od Bruxellesa do Westminstera. Političke posljedice migracijske krize povezane sa Sirijom iz 2015. još se osjećaju više od desetljeća kasnije. Borba protiv ukorijenjenog organiziranog kriminala i trgovine drogom. Slabo upravljanje u regiji također omogućuje trgovcima drogom. Balkan služi kao glavna ulazna točka za kokain i druge narkotike iz Južne Amerike u Europu, naveo je Coffey, te nastavio:

 

 

Srpski paravojni napadi na Kosovu u septembru 2023. pokazali su da područja s lošom upravom mogu lako postati nova žarišta međudržavnih i unutardržavnih sukoba.

 

 

BORBA PROTIV RUSKOG I KINESKOG MIJEŠANJA

 

 

Moskva koristi Balkan kao kanal za svoje destabilizirajuće operacije protiv Europe. Rusija potiče etničko nezadovoljstvo, pruža političku, ekonomsku i diplomatsku podršku Srbiji i secesionistima u Republici Srpskoj te otvoreno prijeti Bosni i Hercegovini u vezi s njezinim nastojanjima za pristupanjem NATO-u.

 

 

Kina, u međuvremenu, širi svoj utjecaj upitnim ulaganjima u infrastrukturu. Regija je toliko važna Kini da je Srbija bila jedna od samo tri stanice tijekom prošlogodišnjeg putovanja predsjednika Xi Jinpinga u Europu. Povećanje europske energetske sigurnosti. Regiji nedostaje dovoljna infrastruktura, prijemni terminali i interkonektori za integraciju s regionalnom energetskom mrežom bez ruskog pristanka. Iako je veći dio Europe postigao napredak, Rusija ostaje glavni dobavljač energije, posebno Srbiji i Bosni i Hercegovini.

 

 

Konkretno, plinovod Južna interkonekcija, koji će povezati hrvatski terminal za ukapljeni prirodni plin (LNG) na Krku s Bosnom i Hercegovinom, bio je zaustavljen zbog opstrukcije lokalnih nacionalističkih vođa sve do ove sedmice.

 

 

ŠTO JE SAD DOBIO ZAUZVRAT UKIDANJEM SANKCIJA DODIKU?

 

 

Situacija u Bosni i Hercegovini zaslužuje posebnu pozornost američkih kreatora politike. Nedavna povijest nacije – i uloga Amerike u njezinoj nedavnoj stabilnosti – možda je dobro poznata mojim kolegama svjedocima i članovima ovog Odbora. Ali vrijedi ukratko ponoviti neke od temeljnih načela. Bosna i Hercegovina izašla je iz raspada Jugoslavije 1990-ih, čime je započeo krvavi međureligijski i međuetnički sektaški rat. Napadi etničkih srpskih frakcija na bošnjačku zajednicu činili su veliku većinu od 100.000 ubijenih tokom rata u Bosni. Najpoznatiji primjer toga bio je genocid u Srebrenici u srpnju 1995., u kojem su srpski borci ubili više od 8.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka. Procjenjuje se da je 30.000 žena i djevojčica raseljeno, a u nekim slučajevima i s*******o zlostavljano. U studenom te godine u Daytonu, Ohio, postignut je povijesni mirovni sporazum, danas poznat kao Daytonski mirovni sporazum. Ovo je reorganiziralo Bosnu i Hercegovinu kao jedinstvenu državu sastavljenu od dva poddržavna entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine (uglavnom bošnjačke i hrvatske) i Republike Srpske (uglavnom srpske).

 

 

Milorad Dodik, dugogodišnji čelnik Republike Srpske kojeg su bosanski sudovi nedavno smijenili s dužnosti, ostaje utjecajan i nastavlja se zalagati za odcjepljenje entiteta od ostatka Bosne, reanimirajući ciljeve srpskih nacionalista iz bosanskog rata. Tokom dva desetljeća na vlasti, Dodik je slijedio ovaj cilj i retorički i materijalno. Posljednjih godina poduzeo je korake kako bi potkopao legitimne državne strukture i institucije Bosne i Hercegovine te stvorio paralelne institucije unutar Republike Srpske. Ti su napori dosegli novu razinu kada je Dodik odbio priznati Christiana Schmidta kao međunarodnog visokog predstavnika Bosne i Hercegovine, poziciju stvorenu Daytonskim sporazumom za nadzor provedbe uvjeta sporazuma. Dodik je naveo Narodnu skupštinu Republike Srpske da prestane objavljivati ​​odluke visokog predstavnika i obustavi provedbu presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Dana 26. februara 2025., bosanski državni sud osudio je Dodika na godinu dana zatvora i zabranio mu obnašanje javne dužnosti šest godina zbog ovog odbijanja, koje je ocijenio kršenjem i bh. ustava i Daytonskog sporazuma. Sljedećeg dana, kao izravan odgovor na tu presudu, zastupnici Republike Srpske usvojili su separatističko zakonodavstvo koje je zabranio djelovanju državnog suda, tužiteljstva i centralne policijske agencije u Bosni i Hercegovini na teritoriju Republike Srpske, a istovremeno je uspostavio paralelne sudske i tužiteljske strukture.

 

 

Ti su zakoni bili napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine i na sam Daytonski okvir, doprinoseći najozbiljnijoj institucionalnoj i suverenističkoj krizi od kraja rata. Kroz cijelo to razdoblje, Dodika su politički i diplomatski podržavale Srbija i Rusija, koje Republiku Srpsku smatraju korisnom polugom protiv euroatlantskih težnji BiH i uloge Zapada u regiji. Washington je godinama ispravno prepoznavao Dodika kao prijetnju Daytonskom poretku i regionalnoj stabilnosti. U januaru 2017. SAD je sankcionirao Dodika zbog opstrukcije Daytonskog mirovnog sporazuma i destabilizacije Bosne i Hercegovine – sankcije koje su trajale tokom prve Trumpove administracije. Kasnije su uslijedile sankcije 2022. zbog korupcije i opstrukcije mirovnog procesa.

 

 

Međutim, 29. oktobra 2025., američko Ministarstvo financija neočekivano je uklonilo Dodika i njegovu mrežu sa svog popisa sankcija – akcija koja se činila iznenadnom, neusidrenom u bilo kojoj široj američkoj strategiji za balkansku regiju i bez jasnoće o tome što su, ako išta, Sjedinjene Države dobile zauzvrat. Sa stajališta američkih interesa, ovo je važno jer politička stabilnost u Bosni i Hercegovini ima velik utjecaj na stabilnost Balkana, a time i na ukupnu sigurnosnu arhitekturu Europe.

 

 

Ukidanje sankcija Dodiku, jednom od najistaknutijih secesionista u regiji i snažnom partneru Moskve, šalje zbunjujući signal i saveznicima i protivnicima te riskira ohrabrivanje onih koji žele iznutra isprazniti Daytonski sustav. Iako je još uvijek marginalno mišljenje u političkim krugovima, ideja o potpunom ukidanju Daytona dobiva na značaju. Daytonski sporazum sigurno nije savršen. Ali to je bilo jedno od najvećih diplomatskih postignuća Sjedinjenih Država u posthladnoratovskom razdoblju.

 

 

I dok BiH još uvijek mora proći značajnu ustavnu reformu u skladu s odlukama Europskog suda za ljudska prava i mišljenjima Venecijanske komisije ako želi postati članica EU i NATO-a, uklanjanje međunarodnog nadzora koji ih prati destabiliziralo bi Bosnu i Hercegovinu – i širu regiju. Bez Daytonskog sporazuma i okvira koji on pruža, Dodik i njegovi vršitelji dužnosti nasljednika gotovo sigurno bi nastojali napustiti Bosnu i Hercegovinu i proglasiti neovisnost ili težiti uniji sa Srbijom. Obnavljanje sukoba u Bosni i Hercegovini, koji bi sigurno izbio ako vlasti Republike Srpske krenu u otcjepljenje, moglo bi brzo uvući Hrvatsku i Srbiju – Hrvatsku kao članicu NATO-a, a Srbiju kao saveznicu Moskve. Iz povijesnih i kulturnih razloga, obje zemlje uspostavile su političke, etničke, sigurnosne, pa čak i obavještajne tragove unutar Bosne i Hercegovine. Nasilni raspad države mogao bi dovesti do izravne intervencije jedne ili obje zemlje, kao što se dogodilo 1990-ih. To bi vratilo regiju tamo gdje je bila 1995.

 

 

Tokovi izbjeglica koji prijete stabilnosti Europe, prijetnje etničkim čišćenjem i još jedna sigurnosna kriza u NATO-ovom dvorištu koja bi zahtijevala međunarodnu intervenciju. Ali ovaj put kriza bi se dogodila dok najveći europski rat od 1940-ih bjesni samo stotinama kilometara od BiH. Upravo je to vrsta scenarija koju je Daytonski okvir – i naknadno proširenje NATO-a – trebao spriječiti. I upravo zato Daytonski sporazum treba ostati na snazi ​​za sada.

 

 

ULOGA SRBIJE

 

 

Nedavni stav Srbije učinio je situaciju u Bosni i Hercegovini još opasnijom. U nekim aspektima, Srbija danas odražava situaciju u kojoj je Rusija bila 2014. uoči aneksije Krima: opsjednuta povijesnim pritužbama, sve neprijateljskija prema svojim susjedima i spremna koristiti prisilne alate kako bi promicala svoju agendu. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, koji je i dalje blizak Dodikovoj političkoj frakciji, suočava se sa svojim najozbiljnijim domaćim političkim izazovom u godinama. 1. novembra 2024. srušila se betonska nadstrešnica koju je izgradila Kina na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, usmrtivši 16 ljudi. Katastrofa, uvelike povezana s korupcijom i nemarom u velikom državnom infrastrukturnom projektu, izazvala je studentske prosvjede i tihe blokade prometa širom zemlje. Tokom sljedećih mjeseci, te su se akcije razvile u širi pokret protiv korupcije i za odgovornost koji se proširio na stotine gradova. Demonstracije su se nastavile do kraja 2025., vršeći pritisak na Vučića i njegovu vladajuću stranku. Dok se Vučić bori s ovom domaćom krizom, umjetno stvorena ili pogoršana kriza u Bosni i Hercegovini – posebno u Republici Srpskoj – mogla bi biti politički korisna u Beogradu. Skrenula bi pozornost javnosti prema van, mobilizirala nacionalističke osjećaje, zaključio je Coffey.

 

 

Political stability in Bosnia and Herzegovina matters to the United States because it impacts the stability of the Balkans, and thus Europe's overall security architecture, @LukeDCoffey argued before @HouseForeignGOP. pic.twitter.com/0VsHQWshsM

— Hudson Institute (@HudsonInstitute) December 2, 2025

 

(SB)

BURNO U WASHINGTONU: Srbija i Republika Srpska nude Moskvi platformu za sijanje daljnje nestabilnosti, šta smo dobili ukidanjem sankcija Dodiku…