Obilježava se 23. godišnjica pada Bagdada, a svijet svjedoči istom ludilu, krvoproliću i užasu – ovaj put zahvaljujući drugom američkom predsjedniku, Donaldu Trumpu.

 

 

 

Prije dvadeset i tri godine, sjedio sam pored Hamida Karzaija u njegovom predsjedničkom uredu u Kabulu, gledajući kako američki bombarderi bombardiraju Irak Sadama Huseina uživo na Al Jazeeri.

 

 

Bilo je jasno da afganistanski vođa mrzi ono što je vidio, zaključivši da je rat koji su predvodile Amerikance bio lud i loš.

 

 

Godišnjica pada Bagdada

 

 

Obojica smo se namrštili – i bili smo u pravu. Invazijom na Irak, bivši američki predsjednik George W. Bush i bivši britanski premijer Tony Blair izazvali su katastrofu. To je dovelo do građanskog rata, stotina hiljada mrtvih, uništavanja međunarodnog prava i protraćenih triliona dolara.

 

 

Obilježava se 23. godišnjica pada Bagdada, a svijet svjedoči istom ludilu, krvoproliću i užasu – ovaj put zahvaljujući drugom američkom predsjedniku, Donaldu Trumpu.

 

 

U svojoj iranskoj avanturi, Trump prirodno uživa podršku Blaira, koji je kritizirao premijera Keira Starmera jer nije pokazao snažniju podršku britanskim saveznicima u Washingtonu.

 

 

Ali ratni huškač Blair se sada povukao iz aktivne politike. Trumpov glavni saveznik u iranskom debaklu je izraelski premijer Benjamin Netanyahu. Prije dvadeset tri godine, Netanyahu (tada opozicioni političar) bio je jedan od najjačih zagovornika napada na Irak.

 

 

U srijedu, u onome što se čini kao očigledan pokušaj sabotiranja sporazuma o primirju postignutog uz posredovanje Pakistana i Irana, Netanyahu je izazvao pakao razornim bombardiranjem glavnog grada Libana , Bejruta, ubivši više od 25 ljudi i ranivši mnogo više.

 

 

Francuski diplomata Talleyrand je primijetio, kada se dinastija Burbonaca vratila na vlast nakon revolucionarnih ratova, da francuska kraljevska porodica “nije ništa naučila niti zaboravila”. Potpuno se isto može reći i za SAD i njihove saveznike, iako sa mnogo manje opravdanja.

 

 

Beskrajne intervencije

 

 

Rat u Iraku trebao je donijeti mir na Bliski istok. Sada se može shvatiti kao početak beskrajnog niza krvavih zapadnih ili od Zapada podržanih intervencija: od Libana, preko afganistanske provincije Helmand, do Libije, Jemena i Gaze i sada Irana.

 

 

Po mom mišljenju, rat u Sudanu, gdje Zapad odbija prozvati svoje voljene saveznike iz UAE zbog podrške krvlju umrljanim Snagama za brzu podršku, također bi mogao spadati u ovu kategoriju.

 

 

Sve katastrofalno. Nešto genocidno. Sve oblikovano fundamentalno rasističkom analizom, gdje smrti smeđih ljudi znače daleko manje od života zapadnjaka.

 

 

Svaki od ovih ratova ima svoje posebne karakteristike, ali posmatrano u širem kontekstu, mogu se smatrati kolektivnim ratom koji vode SAD i njihovi klijenti protiv svakoga ko odbija da prihvati njihovu vlast.

 

 

Napad Trumpa/Netanjahua na Iran, kao i invazija Busha/Blaira na Irak, smatra se agresijom.

 

 

Budući da napad na Iran nisu odobrile Ujedinjene nacije, a Iran nije predstavljao ništa što bi nalikovalo neposrednoj prijetnji, SAD i Izrael su zajednički počinili ono što se prema međunarodnom pravu smatra činom agresije.

 

 

Ovo je na Nirnberškom suđenju definirano kao “najviši međunarodni zločin koji se od ostalih ratnih zločina razlikuje samo po tome što u sebi sadrži akumulirano zlo cjeline”.

 

 

Daljnja poređenja između Iraka i Irana su upečatljiva. Što se tiče Irana, Daily Mail je koristio istu vrstu lažnog opravdanja za rat koju su koristili Blair i njegov tim (45 minuta do propasti) prije invazije na Irak prije 23 godine. “Teheranske lude mule MOGLI BI pokrenuti napade dronom na britanske gradove, odnosno napade dronom iz Shaheda”, vrištao je jedan od naslova u Mailu.

 

 

Nije iznenađujuće da je Richard Dearlove, bivši šef MI6-a, koji je pružio lažne informacije o oružju za masovno uništenje koje su Blairu dale izgovor da angažuje britanske snage u ilegalnoj invaziji na Irak, pozvao Starmera da pruži punu podršku ratu u Iranu.

 

 

Mediji saučesnici

 

 

Oba rata su pojačana od strane saučesnika mainstream medija. Sunday Times, navodno ozbiljne novine u Velikoj Britaniji, izjavile su da kampanja bombardovanja ” mora uspjeti” i pozdravile rat. Mnoge novine su potisnule ili jednostavno ignorisale zločine SAD/Izraela.

 

 

Oni slijede primjer britanskih političara. Nigel Farage, vođa krajnje desničarske Reformističke stranke i potencijalni kandidat za sljedećeg britanskog premijera, prihvata Trumpa s istim žarom s kojim je Blair nekada podržavao Busha.

 

 

Konzervativci Kemija Badenocha također su podržali bombardiranje, napadajući laburiste jer se nisu pridružili ratu s većim entuzijazmom.

 

 

Starmer je, u međuvremenu, dozvolio američkim bombarderima da koriste britanske zračne baze za napad na Iran, a pritom nije osudio kriminalne radnje SAD-a i Izraela.

 

 

Kritike s desnice učinile su da Starmer izgleda umjerenije i suzdržanije nego što zaslužuje. Ali barem nije napravio istu strašnu grešku koju je napravio podržavajući izraelsku kampanju kolektivnog kažnjavanja u Gazi, koja traje već više od dvije godine.

 

 

Ako postoji jedan britanski heroj luđačkog napada na Iran, to bi mogao biti državni tužilac Richard Hermer. Prije dvadeset tri godine, jedan od Hermerovih prethodnika, Peter Goldsmith dao je zeleno svjetlo za ilegalni rat. Hermer je izbjegao istu grešku. Historija će mu biti zahvalna.

 

 

Danas, Hamid Karzai živi pod talibanskim nadzorom u Kabulu. Nažalost, Trump – osuđeni kriminalac, rasistički fanatic i lažljivac koji se desetine hiljada puta spominje u Epsteinovim dosijeima i dalje je na slobodi.

 

 

Isto važi i za Netanyahua. Oba lidera zaslužuju biti u Hagu, suočeni s optužbama za ratne zločine. Blair bi također trebao biti tamo – a da je svijet kaznio njega i Busha zbog njihovog ilegalnog rata protiv Iraka prije 23 godine, možda ne bismo bili tamo gdje smo danas.

 

(Middle East Eye)

Da li bi Trump krenuo na Iran da su Bush i Blair bili kažnjeni za ratne zločine u Iraku