Realističan pristup zahtijeva prihvatanje činjenice da Njemačka ima svoje nacionalne interese i da će ih štititi. Pokušaji forsiranja strane agende mogu samo ojačati desničarske i nacionalističke snage, dok kompromis i pragmatizam mogu dovesti do stabilnijih transatlantskih odnosa.
Desničarska Alternativa za Njemačku (AfD) predstavlja kritički pokazatelj stanja u njemačkom društvu i politici. Ovaj politički fenomen nije povratak nacizma, kako često tvrde mediji i dijelovi establišmenta, već rezultat dugogodišnjeg nezadovoljstva građana ekonomskom stagnacijom, problemima u politici migracija i posljedicama rata u Ukrajini.
Kada mainstream stranke nisu ponudile rješenja za ove izazove, birači su odlučili potražiti alternativu – u AfD-u.
Američki establišment često reagira na ovakve pojave kroz demonizaciju, izolaciju i moraliziranje, što pogrešno tumači političke motive Nijemaca i zanemaruje vlastite interese SAD-a. Kritika sankcija Rusiji i protivljenje slanju oružja Ukrajini ne proizlazi nužno iz proruske naklonosti, već iz pragmatičnog gledišta koje nastoji zaštititi njemačku ekonomsku i energetsku sigurnost.
Opozicija AfD-a prema američkim zahtjevima odražava želju za racionalnom i održivom vanjskom politikom Njemačke, a ne nužno lojalnost Kremlju.
Selektivnost kritike postaje očita kada se uzme u obzir dugogodišnja ekonomska suradnja njemačkih političkih i poslovnih krugova s Rusijom. Primjer bivšeg kancelara Gerharda Schrödera i njegove veze s ruskim energetskim kompanijama pokazuje da kritika Moskve nije izolirani slučaj, već refleksija dugogodišnje strategije Njemačke.
Skepticizam AfD-a prema NATO-u nije uzrok krize, već simptom većeg problema: većina evropskih zemalja, uključujući mainstream njemačke stranke, ne želi adekvatno finansirati vlastitu odbranu. Statistike pokazuju da veliki broj AfD-ovih birača spreman braniti Njemačku, dok su pristalice Zelenih, koji u teoriji podržavaju rat u Ukrajini i rearmiranje, mnogo manje motivirani. To sugerira da američki establišment pogrešno procjenjuje vrijednost saveznika, fokusirajući se na ideološku lojalnost, a ne na stvarnu odbrambenu spremnost.
Ovaj trend signalizira da Njemačka i Evropa neće automatski slijediti američke interese, posebno kada ti interesi dovode do ekonomskih ili sigurnosnih troškova za Evropljane.
Realističan pristup zahtijeva prihvatanje činjenice da Njemačka ima svoje nacionalne interese i da će ih štititi. Pokušaji forsiranja strane agende mogu samo ojačati desničarske i nacionalističke snage, dok kompromis i pragmatizam mogu dovesti do stabilnijih transatlantskih odnosa.
AfD nije prijetnja civilizaciji ili NATO-u, već podsjetnik da Evropa ima vlastitu političku agendu i da birači traže politiku koja štiti njihove interese. Realističan i pragmatičan pristup mogao bi jačati savez i stabilnost, dok insistiranje na slijepoj lojalnosti samo potiče otpor i polarizaciju.
(Stav)









