Nema te zastave, nema tog simbola, nema tog naroda koji Nenadu Stevandiću ne smeta – ako nije njegov. Ako nije srpski. Ako nije velikosrpski i četnički. Ako nije u skladu s njegovim ratnim dnevnicima iz devedesetih, pisanih krvlju i mržnjom.
“Stevandić gleda studentski protest u Novom Sadu i vidi zastavu Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije. Dakle, legitimni, zakonski priznat simbol jedne zajednice u Republici Srbiji. I toliko mu smeta da bi je spalio! Ali neće moći huljo! Jer ta zastava nije samo tkanina – to je svjedočanstvo da su Bošnjaci živi, prisutni, dostojanstveni, i da se neće izbrisati ni iz Srbije, ni iz Sandžaka.”
Piše: Dragan Bursać, za portal Radiosarajevo.ba
Nema te zastave, nema tog simbola, nema tog naroda koji Nenadu Stevandiću ne smeta – ako nije njegov. Ako nije srpski. Ako nije velikosrpski i četnički. Ako nije u skladu s njegovim ratnim dnevnicima iz devedesetih, pisanih krvlju i mržnjom.
Kad je predsjednik Narodne skupštine Republike Srpske – čovjek koji je direktno učestvovao u protjerivanju i mučenju Bošnjaka iz Kotor-Varoši – našao za shodno da se zgrozi nad bošnjačkom zastavom u Novom Sadu, onda znamo da mržnja nikad ne ide na godišnji odmor. Samo promijeni odjeću, ime profila i platformu.
Zastava koja ga boli
Stevandić gleda studentski protest u Novom Sadu i vidi zastavu Bošnjačkog nacionalnog vijeća Srbije. Dakle, legitimni, zakonski priznat simbol jedne zajednice u Republici Srbiji.
I šta uradi? Piše patetično pismo “braći iz Srbije”, s tonom uvrijeđenog četničkog nacionaliste koji bi da studente pouči časti i dostojanstvu. Poručuje im da su ljudi koji su “nosili slične zastave” ubili “tri člana njegove porodice”. Klasika. Kolektivna krivica, prepakovana u emotivnu ispovijest.
Ali, ako ćemo po toj logici, onda bi svako mogao gledati Stevandića i reći – evo nečovjeka koji je u ratu učestvovao u progonima, koji je šefovao strukturama koje su Bošnjake iz Kotor-Varoši slale u smrt, u logore, u nepostojanje. Samo što to nije “emocija”, nego historijska činjenica.
Zločinac s diplomom i platformom
Da se ne lažemo – Stevandić nije “još jedan” običan političar. On je proizvod jedne perverzne politike koja nagrađuje ratne profitere funkcijama, a njihove žrtve – vječnom šutnjom.
Ovo je čovjek koji se uspinjao po hijerarhiji prvo Karadžićeve, a onda i Dodikove vlasti tako što je svaki put kad bi Dodik pocrvenio od svojih izjava, on dodao još malo katrana u retorički smrdljivi kazan.
U prevodu, čega se i Dodik stidi, u tome pliva Nenad Stevandić kao prase u domaćoj barici.
I sad, taj isti Stevandić, koji se na teritoriji Bosne i Hercegovine ponaša kao lokalni feudalac, misli da ima pravo da drži predavanja državljanima Srbije – Bošnjacima Sandžaka.
Čovjek koji nije u stanju da zaštiti vlastite građane u RS-u, sad bi da propisuje koje su zastave “dostojanstvene”.
Nema veće ironije nego kad ratni huškač drži lekcije o dostojanstvu.
Cjelokupan tekst možete pročitati na ovom linku.
(SB)










