Zato je i pitanje skrivenog, ili bilo kakvog drugog, srpsko-ruskog uticaja na Crnu Goru odavno – retoričko. Baš kao i ono o “trojanskim konjima”, koje nam daruju iz Rusije, što je bila manje originalna stilska figura koje su, i povodom naše zemlje, pominjale gospođe Kaja Kalas i Marta Kos.

 

 

 

Piše: Miodrag VLAHOVIĆ

 

 

Dimitrij Peskov, sekretar za štampu predsjednika Ruske Federacije, ne krije oduševljenje novom američkom bezbjednosnom strategijom, upravo objavljenom u Vašingtonu.

 

 

Kiril Dmitriev, šef ruskog Fonda za direktne investicije, kojeg mnogi smatraju “nasljednikom”, ili, bar, omiljenim saradnikom Vladimira Putina, otvoreno podržava nove javne izlive Elona Maska, koji poziva na razvaljivanje Evropske Unije.

 

 

Sjedinjene Države, to jest njihov državni sekretar (Marko Rubio), nisu, po prvi put poslije više od četvrt vijeka, učestvovale na na ministarskom sastanku NATO, održanom prošle sedmice u Briselu.

 

 

Razvaljivanje istorijskog evro-atlantskog savezništva, započeto govorom potpredsjednika Vensa na posljednjem bezbjednosnom forumu u Minhenu, dobija novu, formalizovanu i zvaničnu dimenziju.

 

 

Evropljani, s druge strane, shvataju, uz velike muke, unutrašnje otpore i opstrukcije sa strane, kao i uz sveprisutnu konfuziju, da je geostrateški balans ozbiljno i definitivno poremećen, i da odnosi da Sjedinjenim Državama, s jedne, i Kine, s druge strane globalne moći, dobijaju nove dimenzije, za koje je teško naći istorijske presedane i sličnosti sa nekim ranijim povijesnim situacijama.

 

 

Novi američki nacionalizam nije neka nova verzija izolacionizma. Fenomen je mnogo kompleksniji i zloćudniji: tu se radi o svojevrsnom hibridu takozvane transakcione vanjske politike i potpunog ignorisanja zajedničkih interesa i dobrobiti za druge zemlje i međunarodne instance – partnere i oponente, bez razlike – na globalnoj ravni.

 

 

Kada se tome doda sve vidljivija i teško poreciva zavisnost Tramp 47 administracije od političkih i bezbjednosnih centara moći u Kremlju, stvari dobijaju najdramatičniju moguću sadržinu, koja prijeti dugoročnim nestabilnostima, krizama i eskalacijama.

 

 

MOSKOVSKI VAŠINGTON

 

 

Nova američka Strategija nacionalne bezbjednosti je već doživjela jasne i direktne kritike.

 

 

Ideologizovana verzija simplifikovane MAGA projekcije, uobličena kao programski tekst, kao što piše kanadski diplomata, doskorašnji stalni predstavnik te zemlje u UN, Bob Rej (Rae), počinje direktnim pozivom na partijsku pristrasnost: “Tokom proteklih devet mjeseci vratili smo našu naciju – i svijet s ivice propasti i katastrofe. Sve što se dogodilo u prethodne četiri godine – i prije toga – bilo je slabo i ekstremno. Sve što se dogodilo od tada je vratilo mir i sigurnost u svijet, a posebno je “riješilo osam bijesnih sukoba” – i donijelo mir, sigurnost i snagu bez presedana za Sjedinjene Države.”

 

 

Dokument pompezno definiše: “Predsjednik Trump i njegov tim uspješno su usmjerili veliku snagu Amerike kako bi ispravili kurs i započeli uvođenje novog zlatnog doba za našu zemlju. Nastavak Sjedinjenih Država na tom putu je sveobuhvatna svrha druge administracije predsjednika Trumpa i ovog dokumenta.”

 

 

“Trampova doktrina”, kako bismo mogli nazvati taj set ideja i (propagandnih) poruka, predstavlja apsolutizaciju politike koja se zasniva na ogoljenoj i simplifikovanoj logici o interesnim sferama i na nastupu sa pozicija ogoljene sile i očekivanja da se zadovolje trenutni interesi administracije. U dokumentu se jasno kaže “nagradićemo vlade u regionu, političke stranke i pokrete koji su u velikoj mjeri usklađeni s našim principima i strategijom”.

 

 

(Povlađivanje Trampu je postalo obavezna tema i motiv na međunarodnoj sceni – makar imalo i bizarne/karikaturalne elemente. Vidjeli smo to i u “nagradi za mir”, sve zajedno sa medaljom, koju mu je snishodljivo dodijelila FIFA, to jest njen prvi čovjek Infantino, na način koja predstavlja predmet šala i sveopšteg ismijavanja.)

 

 

Ta poruka se jasno čuje – ne samo u Kremlju – koji može, sa velikim zadovoljstvom, da konstatuje kako se ostvaruju i najsmjelije projekcije i scenariji o uticaju na Bijelu kuću i na američku politiku u cjelini. Za Brisel i EU kao organizaciju – te poruke predstavljaju razlog za uzbunu i za temeljitu promjenu strategije – u praktično svim oblastima, a ne samo bezbjednosnoj i vanjskoj politici.

 

 

Da li Brisel i značajne evropske prijestonice imaju snage za to – postaje presudni istorijski upit za Evropu. A, samim tim, i pitanje od vitalnog značaja i za nas u “predgrađu” EU. Tu dimenziju ne smijemo smetnuti s uma.

 

 

Strategija, primjećuje ispravno ambasador Rej, stavlja Ameriku na kurs sukoba s demokratski izabranim evropskim vladama, Evropskom Unijom, i jasno stavlja do znanja da će učiniti sve što može da podrži ono što naziva “patriotske pokrete” širom Evrope i “anglosfere”, koja uključuje Kanadu. To je suština rezona tog dokumenta.

 

 

„Želimo da radimo sa povezanim zemljama koje žele da vrate svoju nekadašnju veličinu.” Takve poruke su najljepša muzika za nacionaliste i populiste – na svim stranama svijeta.

 

 

Nova američka bezbjednosna strategija postaje, na taj način. ideološka i politička platforma za zajednički nastup Rusije i SAD protiv demokratskih vrijednosti i procesa u svijetu.

 

 

Ostaje osnovno pitanje: ko će koga nadživjeti – Trampova administracija tu Strategiju (što bi pretpostavljalo neku volšebnu – dramatičnu i pozitivnu – promjenu u Vašingtonu), ili će Strategija biti u primjeni i poslije Trampa, što bi značilo najteži izazov za globalni mir i međunarodni poredak poslije Drugog svjetskog rata.

 

 

UKRAJINA, ZADNJA POŠTA EVROPA

 

 

Posljedice te nove Strategije – i prije nego što je bila napisana/objavljena – najbolje se vide u odnosu Trampove administracije prema agresiji Rusije na Ukrajinu.

 

 

Takozvani “mirovni plan” od 28 tačaka, za koji se brzo ispostavilo da je, zapravo spisak (ciljano) nerealnih ruskih želja i projekcija, kojim su Stiv Vitkof (Witkoff) i Trampov zet (?!) Džared Kušner (Kushner) duboko kompromitovali američku poziciju u cijelom procesu, poslužio je Putinu da samo odloži donošenje bilo kakve odluke, ali, i mnogo važnije, da onemogući Trampa da konačno uvede sankcije Moskvi (pod oborivom pretpostavkom da Tramp to želi, to jest smije da učini). Jer, kako primjećuju mnogi analitičari i komentatori, zvanična Moskva je “odrađivanjem”, odnosno fingiranjem mirovnih pregovora, ostvarila svoj primarni cilj: spriječiti, to jest odložiti mogućnost uvođenja punih sankcija.

 

 

“Rezon” je prost: ne treba/ne može biti sankcija dok traju mirovni pregovori.

 

 

Tramp ima “izgovor”, a Putin razlog da kasni na razgovor sa nekompetentnim dvojcem iz Vašingtona puna dva sata, a onda da drži petočasovni sastanak – bez zaključaka i odluka.

 

 

Ukrajinci, za to vrijeme, vide da se ruski napadi nastavljaju, a da evropski partneri oklijevaju da preduzmu sve što bi bilo u njihovoj moći da pomognu napadnutoj zemlji, kojoj ni godišnjica Budimpeštanskog memoranduma iz 1994, “proslavljena” u tihoj istorijskoj sramoti zemalja koje su tada (pokazaće se – isprazno i lažno) garantovale bezbjednost i teritorijalni integritet Ukrajine.

 

 

Centralno pitanje postaje upotreba zamrznutih finansijskih sredstava Rusije, o čemu, sticajem okolnosti, treba da odluči belgijska vlada, koja je pod direktnim javnim pritiskom i prijetnjama službi Kremlja da će se suočiti sa teškim posljedicama ukoliko se drzne na taj korak.

 

 

Belgijski ministar vanjskih poslova, Maksim Prevo (Prevot), je, tako, umjesto tog “riskantnog” i “nikada ranije upotrijebljenog postupka” predložio evropskim partnerima da se za iznos o kojem se tu radi (belgijska “Euroclear grupa” raspolaže sa, procjenjuje se, nešto manje od dvije stotine milijardi eura ruskih sredstava) uzmu kao kredit od komercijalnih banaka i proslijede Ukrajini (?!), umjesto da se iskoriste ruski fondovi.

 

 

Da li će i koliko dugo će belgijska vlada moći/smjeti da odolijeva zahtjevima da se naplate ruska razaranja ukrajinske privrede i infrastrukture ostaje pitanje od kojeg će umnogome zavisiti evropska odlučnost i zajedništvo prema krizi u Ukrajini.

 

 

Rat Rusije protiv Ukrajine je, od samog početka, bio rat Rusije protiv Evrope, njenog jedinstva i slobode njenih država i naroda.

 

 

Evropsko jedinstvo, pa i potencijali za proširenje i jačanje EU, presudno će zavisiti od načina na koji će biti zaustavljena, odnosno okončana ruska agresija na Ukrajinu.

 

 

SAD, bar za vrijeme Trampove administracije – zbog samog Trampa i MAGA populizma – može pokušati da se dezangažuje i distancira od tog sukoba, sa posljedicama koje neizbježno dolaze u akoroj budućnosti.

 

 

EU nema taj luksuz. Dezangažman ili “kompromis” sa ruskom okupacijom djelova Ukrajine – ozbiljno bi uzdrmali same temelje evropske strukture.

 

 

Ako Ukrajina ne preživi, EU – kakvom je danas poznajemo – je osuđena na propast.

 

 

ČEKAJUĆI (CRNOGORSKU) STRATEGIJU

 

 

U Podgorici nas ministar vanjskih poslova E. Ibrahimović ohrabruje kako su svi procesi i postupci u njegovim rukama – od priznanja crnogorskih vozačkih dozvola u Njemačkoj, do svakodnevnih komunikacija sa kolegama u turskom MVP – povodom naprasnog i štetnog ukidanja bezviznog režima sa tom zemljom. Odluka donesena “preko koljena” – ispostavilo se da je generalni sekretar Vlade bio inicijator te diverzije – se sada mjesecima ispravlja.

 

 

Da će sve biti u redu, potvrđuje i Ibrahimovićev takmac/kolega, paralelni ministar spoljnjih poslova F. Ivanović, koji je pun optimizma u vezi crnogorske evropske agende.

 

 

I jedan i drugi vidljivo ignorišu zabrinjavajuće unutrašnje procese i fenomene, a posebno njihove sve vidljivije posljedice, koje brinu svakog iskrenog zagovornika evropskih integracija naše zemlje.

 

 

Ostaje još i da sačekamo novu Strategiju vanjske politike Crne Gore, koja je najavljena sastankom sa nekadašnjim ministrima vanjskih poslova, kojem nisu prisustvovali samo oni koji vjeruju da je Rusija “izazvana da napadne Ukrajinu”, kao i oni kojima suočavanje sa kolegama teško pada. Kratkotrajni ministar R. Krivokapić je, koliko shvatamo, kao savjetnik mvp Ibrahimovića, zadužen za taj dokument, što cijelom postupku daje dozu neizvjesnosti …

 

 

Optimizam je na vrhuncu – a taj utisak ne treba kvariti – iako, s jedne strane, prisustvujemo ubrzanoj međunarodnoj normalizaciji i legitimizaciji četničkog vojvode Mandića kao uvaženog sagovornika i uvjerljivog promotera evropskih vrijednosti (dok u njegovu bliskost Tramp-Putinu niko ne treba da sumnja), a, s druge, svjedočimo najnovijim BIA poduhvatima, koji su, sa bronzanih spomenika ratnim zločincima prešli na kapitalne infrastrukturne projekte, kao što je onaj u Botunu, bez čije su finalizacije šanse Crne Gore da zatvori pregovaračko poglavlje o zaštiti čovjekove okoline ravne – nuli.

 

 

(Opoziciju ovim povodom nećemo kritikovati, očekujući njihov dokument o evropskim integracijama koji ponovo treba da potvrdi ono što je bar tri puta potpisima potvrđeno u avgustovskoj Crnoj Gori. Papir trpi sve, pa će i to istrpjeti!)

 

 

Zato je i pitanje skrivenog, ili bilo kakvog drugog, srpsko-ruskog uticaja na Crnu Goru odavno – retoričko. Baš kao i ono o “trojanskim konjima”, koje nam daruju iz Rusije, što je bila manje originalna stilska figura koje su, i povodom naše zemlje, pominjale gospođe Kaja Kalas i Marta Kos.

 

 

Nema, nažalost, ni potrebe, ni nepoznanice povodom tih “nedoumica” i manje ili više spretnih “diplomatskih” iskaza: galopira ta trojanska konjica – od Vašingtona i Brisela, preko Budimpešte i Beograda, i u našoj Crnoj Gori i oko nje.

 

 

Tu rusku konjicu ne vide samo oni koji ne žele da je vide, opijeni optimizmom u koji – da i to ponovimo – želimo svi da vjerujemo, a posebno ako ta prigodna vjera može biti od ikakve pomoći – uprkos svemu pomenutom.

 

(Pobjeda.me)

EVROPA PRED PRESUDNIM HISTORIJSKIM ISPITOM: U toku je razvaljivanje historijskog euroatlantskog savezništva, šta je sa Zapadnim Balkanom?