Gjenero: Vučić je otkrio planove, potencijalna opasnost prijeti i Bosni i Hercegovini

Bilo je riječi i o dvostranačkom pismu upućenom američkom državnom tajniku Marcu Rubiju…
Davor Gjenero, politolog i nezavisni analitičar, komentirao je za „Slobodnu Bosnu“ aktuelnu političku situaciju u regiji, s posebnim osvrtom na opasne namjere režima u Beogradu.

 

 

 

Bilo je riječi i o dvostranačkom pismu upućenom američkom državnom tajniku Marcu Rubiju u kojem se spominje Milorad Dodik, ali i američko-izraelskom napadu na Iran.

 

 

Sasvim je jasno kako Vučićev režim simulira neutralnost dok istovremeno naoružava tuđe ratove. Vidjeli smo kako u posljednje vrijeme predsjednik Srbije ponovno zvecka oružjem, naoružava avione kineskim projektilima, ali i reakciju službenog Zagreba, koji je o svemu obavijestio NATO savez. Koliko su opasne Vučićeve akcije po stabilnost u regiji, a samim tim i po Bosnu i Hercegovinu?

 

 

Silno je zanimljivo da je dugo naoružavanje Srbije prolazilo „ispod radara”, a već dugo vremena Srbija izdvaja ogroman novac za naoružanje. Paradoksalno je da je još nedavno tamošnji autoritarni vladar javno govorio o tome kako se Hrvatska eksponencijalno naoružava, i postavljao pitanje zašto joj je to naoružavanje potrebno. Pritom valja reći da je Hrvatska, kao članica NATO saveza, obvezna prema sjevernoatlantskom partnerstvu za odbranu izdvajati 2 % BDP-a, a zajednički ciljani napor Savezništva je da se do 2030. postigne 3 postotno izdvajanje za odbranu.

 

 

Hrvatska je samo u 2021. godini, kad je isplaćena druga rata za avione Raphale, približila ciljanom izdvajanju od 2 % (1,97), a u ostalim godinama je ono oko 1,75 % BDP-a. Istovremeno Srbija, koja nema međunarodne obveze sudjelovanja u zajedničkim obrambenim operacijama, a budući da je okružena zemljama članicama NATO saveza (jedino BiH, od njenih susjeda, nije dio NATO, a iz Bosne i Hercegovine Srbiji ne prijeti nikakva opasnost), nije izložena nikakvim sigurnosnim izazovima, za naoružavanje izdvaja 2,6 % BDP-a. BDP (ukupni, ne po stanovniku) Srbije je tek nešto malo manji od hrvatskoga, što znači da Srbija za naoružanje izdvaja četvrtinu više nego Hrvatska.

 

 

Objava fotografije te hipersonične rakete na MIG-u Vojske Srbije dogodilo se istovremeno s otvorenom izjavom srbijanskog vladara Vučića da Srbija nabavlja odbrambene, ali i ofanzivne sisteme, pa je očito da je postojao plan što se želi postići puštanjem te fotografije u javnost.

 

 

Jasno je da je politika eksponencijalnog naoružavanja Srbije čvrsto povezana s njegovom regionalnom politikom koja je zasnovana na ekspanzionističkom konceptu „Srpskog svijeta”. Jasno je da su ekspanzionističke namjere Srbije prije svega „da se vojska na Kosovo vrati”, ali i da se Crna Gora i manji entitet u BiH dovedu pod punu političku i vojnu kontrolu autoritarnog režima u Beogradu. Zanimljivo je da najnovija eskalacija politike stvaranja nestabilnosti na Balkanu, koja nije prošla neopaženo, ne samo u Zagrebu, nego ni u Bruxellesu, koincidira s eskalacijom agresivne politike „Ruskog svijeta”, prema kojoj je i oblikovan Vučićev „Srpski svijet”, a ta je Putinova politika okvir za opću invaziju Rusije na Ukrajinu, koincidira s novim Putinovim zaoštravanjem. Naime, upravo je ovih dana donesena odluka koja ruskom diktatoru Putinu omogućuje intervenciju na prostoru „Ruskog svijeta”, bez prethodne saglasnosti Dume, ako je „ugrožena” pozicija ruske zajednice u nekoj od država koju doktrina „Ruskog svijeta” definira kao prostor „legitimnog djelovanja” ruske države.

 

 

Valja reći da su jako naivni oni koji procjenjuju kako je politika autoritarnog vladara Srbije zasnovana na pukom pragmatizmu. Ona je povezana s konceptom razaranja principa na kojima je uspostavljen evropski mirovni poredak nakon II svjetskog rata i uspostavljanja takvog „multipolarizma” koji bi osigurao utjecaj Rusije na Balkanu, pod čijim bi se kišobranom razvila politika „Srpskog svijeta”.

 

 

Francuski Le Monde objavio je na svom portalu tekst pod naslovom „Srbija, glavno čvorište ruskih operacija destabilizacije u Evropi“. U tekstu se navodi kako je korištenje podložnih i često neobučenih pojedinaca za operacije destabilizacije u Evropi dobro dokumentirano od početka rata u Ukrajini, te da je Srbija tokom 2025. postala glavno središte takvih ruskih akcija. Očekujete li nastavak ovakvih akcija kako se bliže izbori u Srbiji?

 

 

Srbija je sve više kreator problema i nestabilnosti na Balkanu. Paradoksalno je da Vučić, zajedno s albanskim premijerom Edijem Ramom lansira prijedlog o promjeni fokusa politike proširenja, prema kome bi se Albanija i Srbija odrekle punopravnog članstva u Uniji, u zamjenu za otvoreni pristup zajedničkom tržištu, dakle članstvo u Evropskog gospodarskom prostoru i članstvo u Schengenskoj zoni. Za uzvrat, očito je, barem Vučić očekuje da se više ne bi propitivalo to ispunjava li Srbija kriterije vladavine prava i harmonizira li svoj sistem s acquisom.

 

 

Pritom je groteskno da Srbija traži pristup Schengenu, dakle sistemu otvorenih granica, neposredno nakon toga što je javnost saznala da je na jugu Srbije, u skladištu funkcionara Vučićevog populističkog pokreta, nađeno pet tona marihuane spremne za distribuciju, koja je „uvezena” iz Sjeverne Makedonije, po svemu sudeći u režiji režimskih „službi”. Pritom je otkriveno još dvadesetak tona marihuane pripremljene za ovakav transport u Sjevernoj Makedoniji. Dakle, Vučić traži privilegiju da njegove „službe” i s njima povezane kriminalne organizacije dobiju mogućnost „operiranja” na Evropskom prostoru, a da uživaju privilegiju da se na njih ne odnose pravila vladavine prava i provođenja zakona, koja inače vrijede u Evropi.

 

 

Čini mi se da kod procjene patogene uloge Srbije na Balkanu i na rubu Evrope valja voditi računa i o ovom aspektu odbijanja načela vladavine prava i odbijanja harmonizacije Srbije sa zajedničkom pravnom baštinom Evropskih zajednica, valja imati u vidu i ovaj institucionalni vid podrivanja Evropskog poretka, istovremeno s onim o čemu govori Le Monde, ali i istovremeno s činjenicom da na teritoriju Srbije i dijela BiH pod kontrolom Srbije operativci ruskih obavještajnih službi organiziraju kampove i trening centre za operativce koji onda pokušavaju destabilizirati demokratske poretke, bilo na području EU, bilo u zemljama koje ozbiljno nastoje prilagoditi svoj sistem Evropskim standardima, kao što je to na primjer Moldavija.

 

 

Za sada se vrlo stidljivo počelo spominjati i to da Evropska unija nije racionalno postupila kad je bez ograničenja davala privilegije građanima zemalja koje su formalno u procesu proširenja, kao što je „bijeli Schengen”, dakle mogućnost putovanja u zemlje Unije bez viznog režima. Istina je, uskoro će taj „bezvizni” režim biti blago ograničen i biti će lakše isključiti one koji putuju s putovnicom zemalja poput Srbije, ne zbog ekonomskih interesa, obrazovanja ili kulture, ne zbog povezivanja porodice, nego zbog ilegalnih destruktivnih operacija. Vrlo će se brzo vidjeti jesu li ograničenja koja su do sada dizajnirana stvarno dovoljna.

 

 

Dvostranačka skupina američkih zakonodavaca poslala je pismo američkom državnom tajniku Marcu Rubiju, koji je ujedno i savjetnik za nacionalnu sigurnost, u kojem upozoravaju kako postoji opasnost od destabilizacije Balkana, te kako je Milorad Dodik nakon ukidanja sankcija nastavio po starom kada je u pitanju razgradnja države Bosne i Hercegovine. Kako komentirate ovakav potez?

 

 

Mnogi, koji ne razumiju način funkcioniranja američke demokratije, podcjenjuju značenje ovakve inicijative, olako tvrde kako se radi o inicijativi „duboke države”, a kako dominantna politička većina u SAD mijenja javne politike. Međutim, Balkan nije prioritet administracije predsjednika Trumpa i temeljne javne politike prema Balkanu oblikuju se u Kongresu. Zato ova inicijativa može bitno utjecati na poteze američke administracije i na pokretanje novih pritisaka SAD na Dodika i njegov tim, koji je, čini se, pogrešno razumio okvir „otkupa grijeha” što ga je postigao u SAD.

 

 

Nedavno ste usporedili akciju američkih i izraelskih snaga u Iranu s onim što se događalo u vrijeme NATO udara na Miloševićev režim te napravili paralelu s onim što se dogodilo Ceausescuu u Rumuniji. Očekujete li da će se stvari u Iranu razvijati u tom pravcu i koliko je izvjesno da će doći do pada režima uslijed unutrašnjeg obračuna suprotstavljenih snaga, s obzirom da je svako protestno okupljanje u Teheranu zabranjeno?

 

 

S procesom „vođene tranzicije” u Rumuniji, nakon što je struktura dotadašnjeg režima iskoristila socijalnu dinamiku, žrtvovala diktatora Ceausescua i njegovu ženu, da bi očuvala vlastiti politički opstanak i preživljavanje u strukturi vlasti, usporedio sam ono što se događa u Venecueli, nakon intervencije kojom su SAD uklonile diktatora Madura, ali nisu otvorile put da se uspostavi na predsjedničkim izborima 2024. pobjednička administracija izabranog predsjednika Edmunda Gonzaleza Uratie i da upravljanje državom preuzme skupina oko Nobelovom nagradom nagrađene opozicijske liderice Marie Corine Machado. Rekao sam i to da ćemo uskoro vidjeti hoće li model „vođene tranzicije” biti primijenjen i na Kubi, ili će do promjene tamošnjeg režima doći prema nekoj vrsti „kapitulantskog scenarija” praćenog velikim povratkom Kubanaca izbjeglih u SAD i uglavnom koncentriranih na Floridi.

 

 

Iran je druga priča. Procesi u Iranu danas mogli bi bitno nalikovati na procese u Srbiji koji su započeli NATO intervencijom iz marta 1999, koja je trajala do juna, i kojom je spriječen pokušaj Miloševićevog režima da provede genocid nad kosovskim Albancima, dakle da ponovi ono što je bilo provedeno u Srebrenici 1995. godine nad Bošnjacima u Podrinju, a već pripremljeno i za regiju Bihaća. Iako se Miloševićev režim suočavao s otporom demokratskog društva u Srbiji, početak zračne intervencije zaustavio je svaki otpor i u uvjetima strogo kontroliranih medija (sjećate se tko je bio ministar informiranja) stvoren je dojam o „monolitnom otporu” onima koje je režim proglasio „agresorima”.

 

 

Tek u septembru iduće 2000. godine, na izborima za predsjednika SR Jugoslavije, režim se raspao, a u decembru te godine provedeni su slobodni parlamentarni izbori, nakon kojih je formirana prva demokratska administracija u Srbiji. Nakon intervencije Izraela i SAD zbog iranskog nuklearnog programa lanjskog ljeta, činilo se da je teokratski režim „počeo pucati” početkom velikih demonstracija demokratskog društva, što su započele u decembru prošle godine, a kulminaciju su dosegli u februaru ove godine, kad su ugušene nevjerovatnom svirepom represijom režima. Međutim, početak vojne intervencije, barem za sada isključivo zračnim snagama, SAD i Izraela, stvorio je, kao i 1999. u Srbiji, dojam o političkom monolitu i jedinstvenoj podršci režimu.

 

 

Kao što je represija, prije svega nad slobodnim medijima, vođena od tadašnjeg režima u Srbiji, koja je vrhunac imala u egzekuciji novinskog izdavača Slavka Ćuruvije, u što je izravno bio upleten državni aparat, „pojačavala” taj dojam o monolitu, tako i sada represija i prijetnje teokratskog režima drže u pokornosti građane Irana. Kao i u Srbiji, proces razgradnje totalitarizma mogao bi započeti tek kad vojna intervencija završi, ako ona dovede do barem simboličke kapitulacije režima i ako pokaže da je on oslabljen. Za sada se ne čini da je taj scenarij izvjestan i na dohvat ruke, ali sjetimo se da je je „junački otpor” Miloševićeva režima trajao tri mjeseca, a da i danas serviseri i benefiteri tog režima tvrde kako je Srbija pobijedila u borbi protiv „NATO agresije”.

 

(Hayat)

Gjenero: Vučić je otkrio planove, potencijalna opasnost prijeti i Bosni i Hercegovini

| Bosna i Hercegovina, Skandal, Slider, Vijesti |
About The Author
-