Umjesto obećanog iskoraka ostao je osjećaj političkog lutanja, izgubljenog vremena i činjenice da je Bosna i Hercegovina u jednom od najosjetljivijih geopolitičkih trenutaka ostala bez ozbiljne i stabilne državničke politike.
Dolazak stranaka Trojke na vlast 2022. godine praćen je vatrometom obećanja – da će se otkočiti evropski procesi, ubrzati reformski put, stabilizirati političke prilike u Bosni i Hercegovina, da samo što nismo ušli u NATO… Ukratko, uvode nas u dženet!
Nakon gotovo četiri godine, sve je više onih, čak i njihovih slijepih pristalica (u međuvremenu progledali), koji smatraju da je zemlja izgubila dragocjeno vrijeme, dok su i evropski i NATO put danas dalji nego prethodnih godina.
Posebno je zanimljiva transformacija političkog tona Naša stranka. Do posljednjih odlazaka Sabina Ćudić u Washington upravo su oni bili najglasniji zagovornici snažne američke podrške i na tome gradili dio vlastitog političkog identiteta.
Ćudić je često ostavljala utisak političarke sa direktnim vezama u američkim administrativnim krugovima, gotovo demonstrirajući bliskost sa SAD-om kao potvrdu političke relevantnosti. Danas je retorika znatno drugačija. Fokus se naglo prebacuje na Brisel i Evropsku uniju, dok se prema američkoj politici sve češće čuju rezervisanost, distanca pa čak i otvorene kritike. Na stranu sad činjenica da ni Evropska unija ne zna šta će sama sa sobom, kao ni to da već godinama na svom radaru nema našu državu, ali generalno ni plan za Zapadni Balkan.
Takav zaokret mnogi tumače kao znak promjene odnosa moći unutar međunarodne zajednice, ali i kao pokazatelj da je dio političkih projekata u Bosni i Hercegovini, među kojima je ključni ovaj zvani Trojka, ostao bez snažnog vanjskog oslonca. Kada politička snaga počiva na međunarodnoj podršci, onda odlazak “oca” – bivšeg američkog ambasadora Michaela Murphyja i slabljenje utjecaja “amidže” visokog predstavnika Christian Schmidt ostavljaju ozbiljan politički vakuum.
Zato danas Trojka djeluje dezorijentisano, bez jasne strategije, bez prepoznatljive energije i bez autoriteta koji bi mogao upravljati krizama. Jer nijedna od stranaka koje čine ovu političku konstrukciju nikada nije imala vlastiti politički autoritet, a kamoli državničku snagu za ozbiljne geopolitičke izazove.
Trojka je više djelovala kao projekat trenutka, projekat osovine ambasadora u kaubojskim čizmama i njemačkog političara koji ga je slijepo pratio, nego kao dugoročno izgrađena politička snaga sa vlastitim identitetom i kapacitetom upravljanja državom. Dok su imali snažan međunarodni vjetar u leđa, ponašali su se kao nezaobilazan faktor, često i bahato. Kada je taj vjetar oslabio, na vidjelo su isplivale sve unutrašnje slabosti: nedostatak političkog iskustva, nedostatak državničkog kapaciteta i nesnalaženje u ozbiljnim geopolitičkim okolnostima.
Upravo zato njihovi kritičari danas ponovo izvlače ime Bakira Izetbegovića. Sviđalo se to nekome ili ne, uz naravno činjenicu da i on ima svojih mana, lider SDA ipak iza sebe ima politički kontinuitet, iskustvo u pregovorima i razumijevanje odnosa moći koje se godinama gradilo kroz razgovore sa političkim teškašima poput Milorada Dodika i Dragana Čovića, ali i sa centrima moći u Beogradu, Zagrebu, Briselu i Washingtonu.
Njegovi protivnici će reći da je simbol stare politike i dugogodišnjih blokada, ali njegove pristalice smatraju da su upravo u turbulentnim vremenima potrebni iskustvo, politička čvrstina i sposobnost vođenja teških pregovora. Jer politika na Balkanu nije pitanje lijepih poruka na društvenim mrežama niti PR kampanja, nego sposobnosti da se izdrže pritisci i razumiju odnosi moći.
Trojka se politički batrga pokušavajući pronaći novi međunarodni oslonac i javnosti prodati novu slatkorječivu priču nakon što je izgubila auru ekskluzivnih zapadnih favorita. Građani ipak nisu slijepi. Vide da BiH, uprkos svim obećanjima Trojke, nije ni bliže funkcionalnoj državi, ni bliže NATO-u, niti stvarnom otvaranju pregovora sa Evropskom unijom.
Umjesto obećanog iskoraka ostao je osjećaj političkog lutanja, izgubljenog vremena i činjenice da je Bosna i Hercegovina u jednom od najosjetljivijih geopolitičkih trenutaka ostala bez ozbiljne i stabilne državničke politike.
(Stav)










