“Po povratku u Sarajevo dolazi do određenih nesuglasica unutar mladomuslimanske organizacije”, piše u knjizi I.E. Kostić i otkriva zbog čega su one nastale. “Razlog je “prvenstveno jer su članovi bili gnevni što Alija Izetbegović i Edhem Šahović koji su najstrastvenije zagovarali Pandžinu ideju o formiranju muslimanske jedinice izbegli odlazak u šumu”.
Piše: SENAD AVDIĆ
“Povodom planiranja akcije odlaska u šumu održan je sastanak u kući Saliha Abdića na kojem se okupilo dvadesetak najaktivnijih pripadnika izvorne grupe Mladih Muslimana. Tom prilikom je Alija Izetbegović održao motivacioni govor u kome je istakao da je, zbog činjenice da su mnogi muslimani mobilisani u Handžar diviziju, sada pravi trenutak da se osnuje muslimanska akcija koja bi postala dovoljno jaka i moćna dok se u Bosnu i Hercegovinu sa obuke ne vrate handžarovci. Po Izetbegoviću, odmah po vraćanju Handžar divizije cilj bi bio da se izvrši snažan pritisak na njene pripadnike da “joj otkažu poslušnost” i priključe se masovno “samostalnoj muslimanskoj vojsci koja bi bila garancija da nakon rata Bosna i Hercegovina povrati svoju autonomiju a zajednica muslimana pravo na slobodu i dalji razvoj”.
TRAGOM JEDNE VAŽNE KNJIGE
Ovaj dugački citat preuzet je iz knjige “Između vere i nacije/Pokret Mladi muslimani 1939-1990” Ivana Ejuba Kostića objavljene jesenas u Beogradu. Autor knjige je vrlo zanimljiva ličnost, u mladosti je prešao na islam, Kostić je autor i brojnih radova iz oblasti islamskih studija. Potiče iz ugledne građanske beogradske porodice, majka mu je bila Stanislava Pešić, svojevremeno najpopularnija jugoslovenska glumica (glavna glumica u kultnoj seriji „Pozorište u kući“), a otac Vojislav Voki Kostić bio je muzičar, kompozitor, autor filmske muzike (recimo za film „Ko to tamo peva“). Tetka mu je univerzitetska profesorica Vesna Pešić, najpoznatija opoziciona političarka iz vremena vladavine Slobodana Miloševića.
U novoj knjizi Kostić se krajnje ambiciozno prihvatio kompleksnog posla, pratio je razvoj pokreta Mladih Muslimana u rasponu od skoro pola stoljeća, od njegovog osnivanja 1939. godine pa do prvih demokratskih izbora 1990. godine kada neki od najistaknutijih članova MM-a, predvođeni Alijom Izetbegovićem osnivaju Stranku demokratske akcije i ubjedljivo pobjeđuju i formiraju vlast sa svojim koalicionim partnerima. U poglavlju iz kojeg smo izdvojili prethodni citat autor se bavi osnivanjem tzv. “Pandžine vojske”. Riječ je o Muslimanskom oslobodilačkom pokretu kojeg je u jesen 1943. godine inicirao poznati sarajevski vjerski službenik, hafiz Muhamed efendija Pandža, a koju je bilo uključeno i dvadeset pripadnika organizacije Mladih muslimana.
Historiografija je uglavnom rasvijetlila sve relevantne činjenice u vezi sa ovim (neuspješnim) pokušajem vojnog organiziranja dijela muslimanske elite i omladine čija je namjera bila zaštita pripadnika svoga naroda od četničkih pokolja. Efendija Pandža koji je u šumu iz Sarajeva, piše Kostić, „otišao taksijem“, okupio je u selu Rakitnica kod Trnova oko 250 vojnika kojima je rukovodio Munib Čorbo. Svi su se ubrzo zbog obeshrabrujuće malobrojnosti i organizacijske dezorjentiranosti vratili u Sarajevo, osim Pandže kojeg su u novembru 1943. godine uhapsili pripadnici partizanskog pokreta.
“Po povratku u Sarajevo dolazi do određenih nesuglasica unutar mladomuslimanske organizacije”, piše u knjizi I.E. Kostić i otkriva zbog čega su one nastale. “Razlog je “prvenstveno jer su članovi bili gnevni što Alija Izetbegović i Edhem Šahović koji su najstrastvenije zagovarali Pandžinu ideju o formiranju muslimanske jedinice izbegli odlazak u šumu”. Po povratku u Sarajevo čelnici MM-a Esad Karađozović i Emin Granov formiraju takozvanu udarnu Grupu A, sastavljenu od najodanijih članova ove organizacije, među kojima nije bilo Izetbegovića; razlog je njegov neodlazak „u šumu“ sa Pandžinim dobrovoljcima koje je prethodno fanatično pozivao u borbu.
IZETBEGOVIĆEVA DOSLJEDNA NEDOSLJEDNOST
Bilo bi zanimljivo u kontekstu ovog pomalo bizarnog događaja i povlačenje Alije Izetbegovića u posljednji čas podsjetiti na jedan sličan važan slučaj iz mladomuslimanske povijesti. Četrdeset godina kasnije, u januaru 1983. godine, nastavljači i sljedbenici tradicije Mladih muslimana planirali su odlazak u Iran da bi se na licu mjesta neposredno upoznali sa rezultatima i perspektivom Islamske revolucije koju je četiri godine ranije izveo Ajatolah Homeini. Prethodno su u Beču u ambasadi Irana dobili avionske karte. No, na dan odlaska članova delegacije iz Sarajeva (Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Mustafa Spahić) Alija Izetbegović je odustao opravdavajući to svadbom sina Bakira. Kazao je svojim kolegama da će im se za dan-dva pridružiti u Teheranu. „Dobacio je“, međutim, samo do Turske odakle je nastavio obavještavati ahbabe da su loše avionske veze odgodile njegov dolazak u glavni grad Irana. Na kraju, od putovanja u Teheran nije bilo ništa. Izetbegović je proveo nekoliko dana u Turskoj u društvu svojih stranih prijatelja, navodno predvođenih famoznim Sudancem, globalnim aktivistom Muslimanskog bratstva Fatihom- El Hasaneinom, višedecenijskim vjernim suputnikom (i mentorom) mladomuslimanskog rukovodstva u Bosni i Hercegovini. Ovu svoju kolebljivost i nepouzdanost, dosljednu nedosljednost, Izetbegović će objektivizirati mnogo godina kasnije govoreći da često “prije podne misli jedno, a poslije podne drugo”.
Ne treba uopće isključiti da će neki budući bošnjački povjesničari, nacionalno i identitetski osviješteni i neopterećeni historijskim faktima, nastojati opravdati Izetbegovićevo izbjegavanje odlaska u „Pandžinu vojsku“ neodložnim poslovima koji su mu iskrsnuli tih dana. Recimo, mogli bi ukazati nada je formiranje Pandžine vojske u novembru 1943. vremenski koreliralo sa zasijedanjem ZAVNOBIH-a u Mrkonjiću! A taj se povijesni događaj teško mogao zamisliti bez Izetbegovića, 18. godišnjeg perspektivnog člana Mladih muslimana, objasniti će nam vjerovatno prvaci neke buduće nacionalne historiografije, prije ili kasnije. Karikiramo? Pretjerujemo? Moguće, ali oni su (nacionalni povjesničari, hagiografi i fanatizirani adoranti “utemeljitelja moderne BiH”) su prvi počeli! Šta je ako nije politikantski revizionizam koji je pretvoren u repetitivni državni ritual obilazak Izetbegovićevog mezara na Kovačima povodom obilježavanja Dana državnosti BiH, 25. novembra?! (Takvo okupljanje ima smisla u kontekstu Prvog marta, Dana nezavisnosti u čemu je Izetbegović kroz raspisivanje referenduma o neovisnosti bitno sudjelovao).
ISPRAVKA KRIVOG NAVODA
Onaj ko je to uvrstio u rutinski državni obavezujući protokol, neće odustati ni od sitnijih revizionističkih „ispravki krivog navoda“ motiviranih prekrajanjem povijesti i njenim uklapanjem u moderno nacionalističko-identitetsko ruho.
Pokret Mladi muslimani, čiji je Alija Izetbegović bio član ne samo da nije imao nikakvu idejnu, političku, personalnu…poveznicu sa institucijom i karakterom ZAVNOBIH-a, nego je stajao na potpuno suprotnom, nepomirljivom idejno-političkom polu.
“Mladi muslimani su se referirali na Bosnu i Hercegovinu i njenu autonomiju, oni su to uvijek činili naglašavajući njenu pripadnost “islamskog ummetu” zaključuje u krajnje izbalansiranoj analizi I. E. Kostić.
Rodoljub Čolaković, koji je zajedno sa Avdom Humom bio jedan od utemeljitelja ZAVNOBIH-a je ovako objasnio stajalište bosanskih komunista i antifašista. „Zalaganje za BiH kao federalnu jedinicu, a ne za autonomne pokrajine na njenoj teritoriji bilo je bolje rješenje za prevazilaženje srpsko-hrvatskog konflikta…Takvo rješenje pogotovo ne bi bilo prihvatljivo za Muslimane jer bi tako nasilno bili trpani u Hrvate i Srbe. Sa druge strane, delegati ZAVNOBIH-a su se zalagali za Bosnu i Hercegovinu kao federalnu jedinicu, a ne za autonomne pokrajine na njenoj teritoriji, što je bolje rješenje za prevazilaženje srpsko-hrvatskog konflikta…”, pisao je Čolaković.
Pojednostavljeno, ali ne nikako i netačno kazano: ZAVNOBIH je bio odgovor, sa jedne strane na velikodržavne aspiracije Srbije i Hrvatske, te, sa druge, na „malodržavne“ ambicije dijela muslimanske inteligencije okupljene oko “El Hidaje” i njenog „SKOJ-a“- Mladih muslimana! Kako je u knjizi „Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu“napisao povjesničar Marko Atilla Hoare, delegati okupljeni na zasjedanju ZAVNOBIH-a 25.novembra 1943. “nisu predstavljali bosanskohercegovačko stanovništvo u cjelini, ali su bili istinski odraz onoga dijela stanovništva koje je podržavalo partizane”. Hoare dokazuje da je pristanak vrha jugoslovenske komunističke vlasti na oslobođenim teritorijima da prihvate ideju Bosne i Hercegovine kao ravnopravne republike u budućoj federativnoj državi, bio direktna posljedica uvjeravanja bosanskohercegovačkih komunista predvođenih Rodoljubom Čolakovićem i Avdom Humom da će time ohrabriti muslimansko stanovništvo da se još masovnije priključi Narodno-oslobodilačkom pokretu.
Alija Izetbegović, ni simbolički ni suštinski, nije neko ko bi se na bilo koji način (osim u negativnom određenju, kao pripadnik protivničkog bloka) mogao vezivati za ZAVNOBIH, odnosno državnost Bosne i Hercegovine. Struktura kojoj je on pripadao, dakle rukovodstvo Mladih muslimana, je i tri-četiri godine nakon rata pripremala ustanak protiv režima u tadašnjoj Bosni i Hercegovini koja je, ponovimo, funkcionirala kao tekovina ZAVNOBIH-ovskog i AVNOJ-evskog ustavno-pravnog aranžmana zajedničke države. Neki od čelnika MM-a su osuđeni na smrtne kazne. Alija Izetbegović je u tom periodu bio na odsluženju zatvorske kazne i kako je kazao kasnije, “i on bi bio strijeljan da nije bio u zatvoru”, što implicira da bi bio uključen u taj poduhvat.
Obilaziti mezar Alije Izetbegovića povodom 25. novemba ima smisla kao ,recimo, povodom godišnjice održavanja Olimpijade okupiti se oko mezara nesretnog (pred)ratnog gradonačelnika Sarajeva Muhameda Kreševljakovića! Ili, povodom smrti Skendera Kulenovića, učiti fatihu na mezaru Alije Nametka! Ako već članovi Predsjedništva BiH negdje žele otići toga dana, neka zapucaju u Beograd i u tamošnjoj Aleji velikana poklone se sjenima Rodoljuba Čolaković, Avde Hume, Hasana Brkića. Ili, ako im to predstavlja veliki trošak (a pare rasipaju na mnogo veće besposlice) bilo bi preporučljivo da se na sarajevskom groblju način sjete i odaju pijetet Hamdiji Čemerliću, učesniku ZAVNOBIH-a i AVNOJ-a, čovjeku koji je bio pravni arhitekta bosanskohercegovačke republičke posebnosti.
IZMEĐU AZIZE I HAMDIJE ČEMERLIĆA
Vrlo je indikativno kako su ideolozi i sljedbenici mladomuslimanskog pokreta nakon preuzimanja vlasti prije trideset i pet godina prećutno, ali dosljedno marginalizirali ulogu i značaj Čemerlića, predratnog doktoranta sa Sorbone, profesora na Višoj šerijatskoj školi u Sarajevu, koji je nakon dvije godine ilegalnog antifašističkog rada u Sarajevu tokom Drugog svjetskog rata, „otišao u šumu“ i priključio partizanskom pokretu da bi sudjelovao u najvažnijim događajima koji su odredili budućnost Bosne i Hercegovine. Tek su nedavni događaji, dva okrugla stola i Rijasetu IZ BiH i Akedemiji nauka i umjetnosti, povodom 120. godišnjice njegovog rođenja, ukazala na monumentalnu Čemerlićevu ulogu u ratnoj i poratnoj BiH. Presudno je utjecao na razvoj pravne misli, razvoj visokoškolskog obrazovanja i kao vjernik izgradnji islamske zajednice i njenih institucija. “Bosanski Andre Malraux”, kako ga je u jednom nedavnom razgovoru nazvao prof.Hilmo Neimarlija (što zbog veza sa francuskom kulturom,a što zbog odluke da se kao slavni Francuz aktivno uključi u antifašističku borbu) bio je nepremostiv problem novoj bošnjačkog naraciji prema kojoj partizanski pokret bio rigidno nepovjerljiv prema islamu i vjerskim sentimentima njegovih pripadnika. Čemerlić je u komunističkoj Jugoslaviji, kao nekomunista i vjernik, bio i ministar i rektor Univerziteta, ustavotvorac, ali i predsjednik Sabora islamske zajednice. (Bio je osnivač Pravnog fakulteta kojeg će kasnije završiti Alija Izetbegović). Sve donedavno je široj javnosti poznat bio samo po ulici u Sarajevu koja nosi njegovo ime, nešto malo nevidljivijoj i kraćoj od susjedne ulice nazvane po Azizi Šaćirbegović, po novoj bošnjačkoj historiografskoj misli “jednoj od najvećih Bošnjakinja”.
Ima u knjizi I. E. Kostića zanimljiva sekvenca koja opisuje incident koji je tokom rata iskrsnuo na svadbi mladomuslimanskih aktivista Azize Alejbegović i Nedžiba Šaćirbegovića. “Na Šaćirbegovićevom venčanju, nakon što je (Esad)Karađozović video da devojke sede u istoj prostoriji sa muškarcima, počeo je da ih isteruje napolje kako ne bi kršio islamski propis o nemešanju muškaraca i žena. Na taj Karađozovićev postupak mnogi su odreagovali sa negodovanjem…”.
To su bili teorijski i praktični problemi sa kojim su se suočavali i oko kojih su se konfrontirali Mladi muslimani u vrijeme kada se negdje drugo u Bosni i Hercegovini rješavala njena sudbina i budućnost njenih naroda…
(SENAD ANTE-PORTAL)
Related posts:
SARAJEVO, KAO NI RIM, NIJE NASTALO U JEDNOM DANU, ALI NIJE NI SLUČAJNO: Sve se odvijalo u skladu sa strateškom politikom osmanske države, Isa-beg Ishaković je bio njen izvršilac!
Čavara zajedno s Dodikom priča gluposti: Čak su i sudije bliske HDZ-u potvrdile da OHR može nametati zakone
Sud BiH je od Tužilaštva BiH tražio da zovu EUFOR: To je opravdano, jer oni mogu spriječiti sukob prilikom hapšenja zvaničnika RS
ANDREJ NIKOLAIDIS: “Konstitutivnost” je danas u Bosni posljednje utočište za hulje koje žele podjelu zemlje!
PUMPANJE “GRAĐANSKOG RATA”: Agresorski ratovi iz 90-ih u Hrvatskoj i BiH imali su i elemente “građanskog sukoba”; obračun Vučića sa narodom je jedini izvorni, “neprskani” građanski rat!
HUŠKA SE, HUŠKA: Krivična prijava protiv igumana manastira u Srebrenici, još uvijek nije saslušan…
IGOR CRANDAK PODIJELIO DOKUMENT: Pozvao građane RS-a da ovo pažljivo pročitaju (FOTO)
Odbijen zahtjev krvoloka: Ratko Mladić ostaje u zatvoru zbog genocida i drugih zločina počinjenih u BiH
Kako je Dodik 1994. godine završio na američkoj “crnoj listi”: Je li nakon skidanja s nje postao “svjež dašak vjetra” na Balkanu?
IVICA PULJIĆ, IZ NEW YORKA: “To se dogodilo i jednostavno morate prihvatiti činjenicu…”
Powered by YARPP.
