U proljeće 1991.godine lideri SDS-a Radovan Karadžić i MBO-a Adil Zulfikarpašić počeli su u početku tajni, a kasnije i otvoreni pregovori o budućnosti Bosne i Hercegovine poznati kao (H)Istorijski sporazum Muslimana i Srba; Kako je taj proces počeo, kako se prema njemu odnosila SDA, a kako HDZ, zašto se sve raspalo, saznajte u feljtonu koji slijedi i koji je dio novog rukopisa Senada Avdića, nastavka čitane knjige „Gole Godine“!

 

 

 

PIŠE: SENAD AVDIĆ

 

 

Ubrzo, sredinom aprila 1991. godine, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sreli su se ponovo, ovoga puta u Hrvatskoj, u elitnom komunističkom kompleksu Tikveš. Za razliku od prethodnog njihovog sastanka, na novom susretu su sudjelovali i eksperti obaju republika, a u javnost su stizale su nešto konkretnije, po Bosnu i Hercegovinu dramatičnije i fatalnije informacije o sadržaju srpsko-hrvatskog „dijaloga“. Sve je podsjećalo na sporazum Cvetković-Maček iz 1939.godine kojim je Bosna i Hercegovina teritorijalno podijeljena između Srbije i Hrvatske.

 

 

U to vrijeme, početkom proljeća, odvijali su se razgovori šestorice predsjednika jugoslovenskih republika o budućnosti zajedničke države. Bosnu i Hercegovinu je na tim susretima predstavljao Alija Izetbegović. Nakon jednog od tih sastanaka, održanog u Splitu, novinari su upitali Milana Kučana, predsjednika Slovenije, je li mu poznat sadržaj prethodno vođenih razgovora Miloševića i Tuđmana i zna li šta su se na ta dva sastanka dogovorili. „Ne znam o čemu su razgovarali, ni šta su dogovorili, ali mi je poznato šta su pjevali: pjevali su „nema te više, Alija“, odgovorio je Kučan podsjećajući na stari hit novokomponovane narodne muzike u interpretaciji bosanskog folk pjevača Hašima Kučuka Hokija.

 

 

ŠTA JE ZNAO ALIJA?

 

 

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Izetbegović govorio je da je o sadržaju sastanaka Miloševića i Tuđmana ponešto čuo od predsjednika Makedonije Kire Gligorova i da to što je čuo jeste uznemirujuće, pa i alarmantno za građane Bosne i Hercegovine.

 

 

Ako je već postignut (za početak- usmeni, a pri tom posve konspirativni) dogovor Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, kakvog smisla u tom kontekstu, odnosno novoj realnosti je imao srpsko-bošnjački dijalog koji je podrazumijevao opstanak (cjelovite) Bosne i Hercegovine u sastavu buduće (federalne ili konfederalne) Jugoslavije? To je pitanje ostajalo visiti u zraku, kao što je bilo nepoznato stanovište Alije Izetbegovića i njegove stranke prema pregovorima Zulfikarpašićevog MBO-a i Karadžićeve Srpske demokratske stranke.

 

 

Televizija Sarajevo je tokom ljeta 1991. organizirala emisiju posvećenu tzv. „srpsko-muslimanskom dijalogu“ u koju su pozvani glavni akteri tog „projekta“, predstavnici MBO i SDS-a. Iako su neki u glavnih gostiju u programu tvrdili da su o njihovim aktivnostima i planovima upoznati i glavni ljudi Stranke demokratske akcije te da su oni taj projekat podržali, tok emisije je snažno promijenilo saopćenje koje je te večeri stiglo iz Centrale SDA: u njemu se ova stranka rezolutno ogradila od tih pregovora i saopćila da ona ni na koji način nije ni sudjelovala niti podržava takvu (separatnu) vrstu dijaloga.

 

 

Time je opovrgnuto sve ono što je do tada tvrdio Adil Zulfikarpašić: da je svoje stavove i aktivnosti usuglasio i koordinirao sa Alijom Izetbegovićem. Jedan od urednika „Bosanskih pogleda“ tih mi je dana otkrio da je u Zulfikarpašićevoj pratnji prisustvovao njegovom razgovoru sa Alijom Izetbegovićem i tom prilikom vodio neku vrstu internog zapisnika sa susreta održanog u zgradi Predsjedništva BiH. Prema njegovim riječima, lider Stranke demokratske akcije je tom prilikom iznio vlastitu viziju budućnosti Bosne i Hercegovine: „Srbi trebaju uzeti što je srpsko, Hrvati-hrvatsko, a nama da pripadne ono što smo u stanju prosperitetno kontrolirati“, navodno je tada kazao Izetbegović.

 

 

Srpsko-muslimanski pregovori u budućnosti Bosne i Hercegovine imali su veliki odjek i podijeljenu recepciju u jugoslovenskom političkom i medijskom prostoru. Posebno je bila zaintrigirana, odnosno uznemirena politička scena i javnost u Hrvatskoj, budući da su politički predstavnici bosanskohercegovačkih Hrvata (HDZ BiH) bili potpuno zaobiđeni. Tu vrstu sumnjičave zabrinutosti sam primijetio kod moga zagrebačkog prijatelja, novinara Mate Bašića kada me je zamolio da mu pomognem da uradi intervju sa Adilom Zulfikarpašićem za „Globus“. Riječ je bilo o novom političkom tjedniku u Hrvatskoj kojeg je pokrenula i uređivala skupina renomiranih novinara, mojih poznanika koji su prethodnih godina i decenija radili u omladinskom listu „Polet“ . Za kratko vrijeme „Globus“ je postao najutjecajniji printani medij u Hrvatskoj.

 

 

ADIL IZMEĐU BEOGRADA I ZAGREBA

 

 

Nakon dugačkog razgovora u njegovom uredu, Adil Zulfikarpašić je Matu Bašića i mene odveo na ručak u obližnju konobu „Raguza“, jedinstven restoran tog profila u Sarajevu kojeg je nedugo ranije otvorio Sulejman Hebib, žovijalni Gačanin iz Dubrovnika. Razgovorljivi, dobro raspoloženi Zulfikarpašić vjerovatno da bi otklonio sumnje novinara „Globusa“ da se njegov razgovor sa Srbima odvija iza leđa i naušrtb bosanskohercegovačkih Hrvata, pričao je naširoko i detaljno o svojim dugogodišnjim prijateljima među Hrvatima. Poznavao je i prethodnih godina na različite načine surađivao sa najvažnijih ljudima hrvatske politike, Franje Tuđmana, Josipa Manolića i drugih bivših komunističkih disidenata, intelektualaca, do brojnih novinara sa koji su ga godinama posjećivali u Cirihu, poput Mirka Galića, Mladena Maloče…Govorio je i o svojoj supruzi Tanji, Hrvatici, i sudbini njene obitelji tokom i nakon Drugog svjetskog rata. Kada je na kraju toga dugačkog ručka konobar donio račun, Adil Zulfikarpašić je sa nevjericom pogledao, uhvatio se za džep uzviknuvši: „Ola-la, pa ni u Švicarskoj se novinari bolje ne hrane i više ne piju nego u Sarajevu!“

 

 

Zulfikarpašić je tokom višegodišnjeg boravka u inozemstvu i disidentskog aktivizma bio izgradio široku mrežu poznanika, suradnika među hrvatskim i srpskim opozicionim i antikomunističkim elitama u Jugoslaviji i izvan nje..

 

 

Srđa Popović, beogradski advokat koji je na sudovima branio neprijatelje režima u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu (pred ostalih se angažirao i tokom suđenja Aliji Izetbegović) bio je jedan od njegovih čestih sugovornika. Nekoliko mjeseci pred Zulfikarpašićev povratak u Sarajevo, u ljeto 1989., Popović ga je u jednom razgovoru upozorio da ni hrvatski ni srpski opozicioneri toga doba ne misle dobro Bosni i Hercegovini i posebno apotrofirao Franju Tuđmana i Dobricu Ćosića. „Ja sam na to upozorio i gospodina Aliju Izetbegovića tokom njegovog nedavnog boravka u Beogradu kada je promovisao svoju knjigu“, kazao je poznati advokat. Zulfikarpašić je, kako mi je kasnije svjedočio jedan ozbiljan izvor blizak Popoviću, samouvjereno kazao: „Znam ja to. Ali, bude li razgovora sa ljudima koje ste pomenuli, u njima neće učestvovati Alija, jer je nevješt i neiskusan, nego ću pregovarati ja“.

 

 

Unatoč negativnoj reakciji Stranke demokratske akcije i političkoj konfuziji koja je nakon nje nastala, muslimansko-srpski dijalog i rad na postizanju međunacionalnog dogovora nije prekinut. U narednim nedjeljama delegacija MBO, odnosno dvojica čelnih ljudi Zulfikarpašić i Muhamed Filipović su putovali u Beograd na razgovore, najprije sa liderima srpske opozicije. Novinar Bosanskih pogleda Mahir Sokolija koji je sa njima putovao u automobilu svjedočio je susretu sa Vukom Draškovićem, harizmatičnim liderom Srpskog pokreta obnove, koji je nekoliko mjeseci ranije na izborima za predsjednika Srbije poražen od Slobodana Miloševića. Drašković je, to će kasnije potvrditi i drugi sudionici na tom razgovoru, sa velikim razumijevanjem i entuzijazmom podržao tekući muslimansko-srpski dijalog.

 

 

IZLET U BOGRAD

 

 

Posebno mi je bilo zanimljivo Sokolijino prepričavanje razgovora koje su tokom vožnje do Beograda i nazad u Sarajevo vodila dvojica lidera MBO, pripadnici dviju muslimanskih aristokratskih familija. I Filipović i Zulfikarpašić su se hvalisali nekadašnjim bogatstvom svojih predaka, zemljišnim posjedima, raskošnim kućama, kočijama, stvarnom, ili izmaštanim imovinom. Kada je Zulfikarpašić osjetio da je njegov ponos ugrožen samohvalom stranačkog kolege, posegnuo je za neoborivima argumentom nakon kojeg je Filipović kapitulantski zaćutao. Ispričao je fantastičnu epizodu o poslu (sa oružjem, vjerovatno) kojeg je svojevremeno vodio zajedno sa Rockfelerom, jednim od najbogatijih ljudi svijeta. Biznis je bio težak milijardu dolara…“Rockfeler se bio naljutio na mene jer mu je neko slagao da sam uzeo sve pare od toga posla . A nisam, bolan Muhamede, ma kakvi, uzeo sam samo 20 posto koje meni pripadaju, što je bilo samo oko 200 miliona dolara“, navodno je, prema tom svjedočenju, poentirao najbogatiji predratni Bosanac.

 

 

„Samo 200 miliona dolara!?“

 

 

Početkom juna 1991.godine predsjednici jugoslovenskih republika, njih šestorica, nakon nekoliko prethodnih, uglavnom neuspješnih razgovora u budućnosti Jugoslavija (Beograd, Split, Ohrid…) trebali su se sastati u još jednom Titovom rezidencijalnom objektu, Stojčevcu u okolini Sarajeva. Toga sam jutra poveo fotografa nedjeljnika AS na sarajevski aerodrom, nakon što sam prethodno od svoga rođaka zaposlenog u toj firmi dobio tačnu satnicu slijetanja letjelica sa republičkim liderima i njihovim delegacija.

 

 

Prije svega me zanimalo ko će doputovati u avionu sa srbijanskim predsjednikom Slobodanom Miloševićem. Vjerovao sam da će se u njegov pratnji nalaziti i neki njemu bliski ljudi sa kojima sam se viđao tokom boravka u Beogradu 1988. godine. Nakon svih prethodnih susreta republički lideri su se obraćali na konferencijama za medije i odgovarali na pitanja novinara. Namjeravao sam na press konferenciji pitati Miloševića kakav je njegov stav o srpsko-bošnjačkom dijalogu i da li je rukovodstvo Srbije uključeno u taj projekat. Vladin avion iz Srbije koji je sletio na Sarajevski aerodrom već na aerodromskoj pisti su sa čekale službene limuzine, tako da sa prozora aerodromske zgrade nije bilo moguće ni prepoznati članove Miloševićeve delegacije.

 

 

Novinari su u Stojčevac putovali organizirano, autobusom koji nas je odmah iza podneva „pokupio“ ispred hotela „Holiday Inn“. Nekoliko godina ranije sam u Stojčevcu proveo nekoliko ugodnih dana tokom kojih sam sa kolegom sa posla Asimom Metiljevićem pisao godišnji izvještaj o radu i uspjesima Republičke konferencije Saveza socijalističke omladine i „njenih organa i tijela“. Za razliku od prethodnog boravka kojeg sam iskoristio za duge šetnje, razgledanje i upoznavanje sa čarobnim ljepotama ovog godinama običnim smrtnicima nepristupačnog komada raja ispod Igmana, junski izlet je bio ograničeniji, mjere sigurnosti restriktivnije.

 

 

Pravila ponašanja su određivale jake policijske snage u uniformama i civilu koje su osiguravale sastanak republičkih lidera. Novinari se nisu smjeli udaljavati iz za njih predviđenog prostora, a taj je prostor bio „kafanskog tipa“, opskrbljen kvalitetnim, a pristupačnim pićima i izvrsno klimatiziran.

 

 

Dok nas je predstavnik Ministarstva informiranja svako malo obavještavao da sastanak republičkih lidera još traje i da je neizvjesno kada će se oni obratiti novinarima, naručivali smo i ispijali ozbiljne količine alkohola. Negdje pred večer, nakon 6-7 sati uzaludnog čekanja ovlaštena osoba nam je saopćila da je sastanak gotov, da su se sudionici već razišli i da obraćanja novinarima ovoga puta neće biti. Jedan od policajac „u civilu“ koji je toga dana diskretno osiguravao skup, mnogo godina kasnije mi je rekao da je za većinu novinara koji su taj dan sjedili na Stojčevcu, uključujući i mene, dobro što konferencije sa medije nije bilo, jer, primijetio je, „gotovo svi ste bili pod gasom“, možda bi izbio kakav skandal…

 

 

PRIJETNJA IZ BOSANSKE KRUPE

 

 

Početkom septembra 1991.godine desio se do tog momenta najveći i najozbiljniji sigurnosni incident koji je prijetio da preraste u oružani sukob širih razmjera. Policija je u Bosanskoj Krupi uhapsila Milana Martića, lidera pobunjenih Srba u Hrvatskoj. Sukobi u Hrvatskoj su tokom ljeta eskalirali u totalni rat srpskih pobunjenika podržanih pripadnicima Jugoslovenske Narodne Armije protiv vlasti u Zagrebu i njenih oružanih snaga.

 

 

U tom su ratu sudjelovali i mnogi Srbi iz rubnih dijelova Bosne i Hercegovine (Bosanske Krajine i Hercegovine), pa je Martićev dolazak u Krupu povezan sa mobiliziranjem tamošnjih Srba za rat susjednoj republici. Nekoliko mjeseci ranije kolega Zoran Kanlić, fotograf u „Bosanskim pogledima“, nakon jednog reporterskog posla u tom dijelu Bosne, pozvao me na piće i povjerljivo mi kazao: „Sjedio sam u kafani hotela u Drvaru kad je došao Milan Martić sa svojom oružanom pratnjom. Dočekali su ih neki oficiri JNA i sjedili su za istim stolom i razgovarali. Nisam smio snimati jer su se svud okolo vrzmali neki ljudi u maskirnim uniformama, ali na osnovu onoga što sam vidio jasno je da je Martić sa oficirima JNA na istom zadatku“.

 

 

Hapšenje Martića izazvalo je pravi sigurnosni i politički potres na prostoru cijele Jugoslavije, Bosanske Krajine i Hrvatske preispoljno. Nisu reagirale samo vlasti samoproglašene SAO Krajine iz Knina, oštar, ogoljeno prijeteći odgovor-ultimatum je stigao i od vrha Srpske demokratske stranke iz Sarajeva. Njen predsjednik Radovan Karadžić je bijesno zaprijetio da će, ne bude li odmah pušten na slobodu, Martića njegove pristalice osloboditi silom. Pominjao je hiljade Srba iz BiH i Hrvatske, naoružanih i spremnih da krenu prema Bosanskoj Krupi u operaciju oslobađanja nekadašnjeg kninskog policajca.

 

 

(Nastavit će se)

 

(SB)

(H)ISTORIJSKI MUSLIMANSKO-SRPSKI SPORAZUM 35 GODINA KASNIJE: Izetbegović je navodno rekao Zulfikarpašiću: -„Srbima treba prepustiti što je srpsko, Hrvatima što je hrvatsko, a mi trebamo uzeti…