Kada svi viču, najopasniji je onaj koji šuti i promatra. Mislio. Pitu. I ne uklapa se. Onda imamo problem. U svijetu u kojem informacije lete brže od misli, malo ljudi ima vremena da zastane i zapita se: Zašto mi se to govori? Umjesto toga, navikli smo reagirati. Instinktivno. Emocionalno. I to je cilj – ne misliti, već osjećati. I upravo ono što trebamo osjetiti. Današnji sistem – od medija, preko politike, do “javnih vlasti” – nas ne informira. On nas uslovljava.
Zločin kao medijski proizvod: Zločin + identitet = klik
Godinama pratimo trend u kojem je gotovo svaki zločin odmah povezan s nacionalnom, vjerskom ili ideološkom pripadnošću počinitelja. Nasilje u porodici? “Pripadnik ove ili one nacionalnosti.” Krađa? “Sljedbenik te i te ideologije.” Ubistvo? “Povezuje se s tim i tim pokretom.” To nije informacija – to je poziv na emocije.
U stvarnosti, motivi za zločin su lični, patološki ili društveni. Ali kada se na njih primijeni etiketa kolektivnog identiteta, zločin postaje sredstvo propagande. Društvo ne vidi pojedinca – ono vidi “njih”. I kad god postoji, tu smo automatski i mi, a to više nije vijest. Ovo je početak sukoba.
Prošlost kao teren za emocionalno rudarenje
Stranice koje objavljuju “istine iz prošlosti” niču na društvenim mrežama. Oni tvrde da su “revizionisti”, “borci za pravdu”, “razotkrivači zločina”. Ali metode su uvijek iste: selektivni isječci, bez konteksta, s bombastičnim naslovima, često bez izvora. Koji je njihov cilj? Ne istinu – već reakciju.
Publika komentira, dijeli, prijeti. Stare rane zarastaju. Povijest prestaje biti učitelj života – ona postaje instrument kontrole sadašnjosti.
Tko ima koristi od ovoga?
Sigurno ne ljudi. Mržnja nikada ne jača narod – samo oni koji njime vladaju. Javnim diskursom sve više dominira narativ o nadolazećem “velikom sukobu” – između Istoka i Zapada, “demokratije” i “autokratije”, “slobodnog svijeta” i “totalitarnih prijetnji”. Ova retorika nije nova, ali sada dolazi u paketu s konkretnim koracima: masovna militarizacija, rekordni izvoz oružja, pozivi na “geopolitičku budnost”.
Ali rijetko ko postavlja pitanje: Ko tačno želi ovaj rat? Narodi? Ljudi? Obični građani? Ne. Ljudi žele mir. Ali sistemu je potreban sukob da bi prikrio vlastiti kolaps.
U trenutku kada su sve društvene nepravde, ekonomske krize i politička nesposobnost izašle na površinu – lakše je stvoriti vanjsku prijetnju nego preuzeti odgovornost. Zato je rat – ili barem njegova sjena – postao plan B za svijet koji čak ni plan A ne može riješiti.
Demokracija na autopilotu: Kada svi kažu istu stvar, tko sluša?
Jedan od najopasnijih znakova bolesti sustava je konsenzus bez rasprave. Danas gotovo svi mainstream političari, analitičari i urednici koriste isti jezik. Iste fraze. istu terminologiju. Isto opravdanje.
“Moramo biti u pripravnosti…”
“Vrijeme je da pošaljemo poruku…”
“Ne smijemo dopustiti slabost…”
Kao da se svi pozivaju na isti scenarij. A kada svi mediji zvuče kao jedan, to više nije sloboda štampe. To je korporativna jednoumnost. U takvom okruženju, svaki pokušaj ispitivanja, sumnje ili neslaganja automatski se označava kao “teorija zavjere”, “radikalizam” ili “neodgovornost”.
Ali to je upravo pitanje koje održava zdrav um u životu. I sumnja – ono što štiti slobodu. Otpor sistemu ne mora biti revolucija. U društvu koje vas tjera da izaberete stranu, najhrabrija stvar za reći je: Ja ne biram. Ja ne igram. Ne slažem se.
Otpor ne mora biti bučan ili nasilan. Otpor počinje iznutra. U osobi koja počinje promatrati, umjesto da refleksno reagira. U onome koji ne dijeli svaki post koji izaziva bijes, već zastaje i pita: Tko me pokušava gurnuti protiv koga s ovim – i zašto?
Ne možemo promijeniti sustav preko noći. Ali možemo promijeniti naš odgovor na to. Svaki put kada odlučimo razmišljati svojom glavom, analizirati, sumnjati, govoriti umjesto mrziti – potkopavamo temelje na kojima počiva manipulacija.
U zaključku: Mir je izbor. Svestan. Hrabar. Lične. Ne postoji kolektivno spasenje. Nema spasitelja koji dolazi. Ali postoji pojedinac koji se ne slaže.
Ti.
Mir ne dolazi s ekrana, već iznutra. Počinje kada odbijemo biti pijuni u igri moći. Kada prestanemo birati strane koje su nam servirane i počnemo stvarati svoj vlastiti svijet, zasnovan na razumijevanju, znanju i unutarnjoj slobodi.
Jer cilj nije “pobijediti” druge. Cilj je da se ne izgubiš.
(Logicno)