Isterivanje Arnauta: Zaboravljeni dokument koji je predvidio krvavu budućnost Balkana

Čubrilović, međutim, ne staje na birokratskom nasilju. On otvoreno zagovara i direktnu primjenu sile, sugerirajući da se cjelokupan proces povjeri vojsci, žandarmeriji i četničkim udruženjima. U memorandumu se ističe da “privatna inicijativa u tome pitanju može mnogo učiniti”, te se predlaže podjela oružja srpskim kolonistima i organizovanje četničkih akcija

U Beogradu je 7. marta 1937. godine, u prostorijama Srpskog kulturnog kluba, dr. Vaso Čubrilović, historičar, akademik i nekadašnji pripadnik Mlade Bosne, predstavio elaborat pod nazivom “Isterivanje Arnauta”. Ovaj dokument, formalno predavanje, a suštinski detaljno razrađen plan za masovno i nasilno protjerivanje albanskog stanovništva, predat je vladi Kraljevine Jugoslavije na čelu sa Milanom Stojadinovićem.

U njemu se s preciznošću i bez sentimentalnosti, izlaže strategija za etničko čišćenje Kosova, koja je decenijama kasnije postala zlokobni priručnik za slične projekte na Balkanu.

Čubrilovićev put, od sarajevskog atentatora osuđenog na 16 godina tamnice, preko uglednog profesora Beogradskog univerziteta, do ministra u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji, predstavlja hroniku ideoloških transformacija i kontradikcija koje su oblikovale regiju, ali i upornost jedne ideje – ideje o etnički čistom prostoru ostvarenom silom države.

Čubrilović u svom memorandumu polazi od kritike dotadašnje državne politike kolonizacije Kosova, koju ocjenjuje kao neefikasnu i sporu. Prema njegovoj analizi, pokušaji da se “zapadnim metodama” i postepenim zakonskim mjerama promijeni demografska slika na “nemirnom i krvavom Balkanu” osuđeni su na propast.

Njegov zaključak je nedvosmislen: problem se može riješiti isključivo primjenom “brutalne sile jedne organizovane državne vlasti”. Za Čubrilovića, ostavljanje strateški važnih teritorija u rukama “nama neprijateljskog i tuđeg elementa” nije bila opcija, već direktna prijetnja državnom opstanku. Stoga, on predlaže sveobuhvatni i sistematski pritisak kako bi se život Albanaca učinio nepodnošljivim i kako bi se stvorila psihoza koja bi dovela do njihovog masovnog iseljavanja.

Metode koje Čubrilović navodi predstavljaju katalog mjera državnog terora. On detaljno razrađuje kako državni aparat treba iskoristiti sve svoje resurse. Na ekonomskom planu, predlaže nemilosrdno utjerivanje poreza, oduzimanje državnih ispaša, sječu šuma i odbijanje priznavanja starih tapija, uz sprovođenje agrarne reforme isključivo na štetu albanskog stanovništva. Administrativni pritisak podrazumijevao bi otpuštanje Albanaca iz državne službe, strogo i pristrasno provođenje sanitarnih, građevinskih i vojnih propisa, te zabranu upotrebe albanskog jezika.

Čubrilović, međutim, ne staje na birokratskom nasilju. On otvoreno zagovara i direktnu primjenu sile, sugerirajući da se cjelokupan proces povjeri vojsci, žandarmeriji i četničkim udruženjima. U memorandumu se ističe da “privatna inicijativa u tome pitanju može mnogo učiniti”, te se predlaže podjela oružja srpskim kolonistima i organizovanje četničkih akcija. Sukobi i lokalne bune, prema njegovom planu, trebale su biti “krvavo ugušene najefikasnijim sredstvima”. Kao vrhunac cinizma i brutalnosti, Čubrilović kao efikasno sredstvo navodi i “tajno paljenje sela i albanskih četvrti po gradovima” kako bi se stvorila panika i masovni zbjegovi. Da bi se osigurao uspjeh, on predlaže pridobijanje albanskog sveštenstva i utjecajnih ljudi “bilo novcem, bilo pretnjama”.

Iako vlada Milana Stojadinovića nikada nije formalno usvojila “Isterivanje Arnauta” kao zvaničnu državnu politiku, duh ovog dokumenta materijalizovao se već naredne, 1938. godine, kada je Kraljevina Jugoslavija potpisala konvenciju sa Turskom o preseljenju oko 200.000 “muslimana”, primarno Albanaca, sa svoje teritorije. Izbijanje Drugog svjetskog rata spriječilo je realizaciju ovog sporazuma, ali ideje iznesene u elaboratu nisu nestale.

Sam Čubrilović je tokom njemačke okupacije bio uhapšen zbog antinjemačke propagande i proveo je vrijeme u logoru na Banjici, da bi nakon rata doživio potpunu političku i akademsku rehabilitaciju. U novoj, socijalističkoj Jugoslaviji, navodno utemeljenoj na antifašizmu i bratstvu i jedinstvu, autor plana za etničko čišćenje postaje ministar poljoprivrede, potom ministar šumarstva, dekan Filozofskog fakulteta i dobitnik najviših državnih priznanja poput “Oktobarske” i “Sedmojulske nagrade”. Njegov memorandum ostao je skriven u arhivima sve do kraja 1980-ih, kada je objavljen u listu Borba.

Njegovo ponovno pojavljivanje u javnosti koincidiralo je sa rastom srpskog nacionalizma i poslužilo je kao ideološko opravdanje i nacrt za politike koje će samo nekoliko godina kasnije proizvesti najmasovnija etnička čišćenja u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, dokazujući da hladna, birokratska riječ zapisana na papiru može imati smrtonosne i dugoročne posljedice.

(Stav)